On je opet tu

Nakon više od dvanaest godina Asad može  nazad u Arapsku ligu. Glavni akteri regiona oslanjaju se na autoritarnu stabilnost.

Welcome back! Krunski princ Saudijske Arabije Mohammed bin Salman pozdravlja sirijskog predsjednika Bašara al Asada nazad u krug Arapske lige – Foto: DPA

Nakon više od dvanaest godina prisilnog isključenja Arapska liga je 7. maja zaključila da u svoje redove opet primi sirijski režim. Nepuna dva tjedna kasnije Bašar al Asad dočekan je u saudijskoarabijskoj Džedi od strane krunskog princa i premijera kraljevstva Saudijske Arabije Mohammeda bin Salmana na samitu država Arapske lige.

Od kraja 2018. vodeću ulogu u normalizaciji odnosa sa Sirijom imali su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Oni su ponovo otvorili ambasadu u Damasku i prema medijskim izvještajima pozvali su Asada na konferenciju o klimi COP28 krajem ove godine. Međutim, ključnu ulogu za sirijski povratak u Arapsku ligu odigrala je Saudijska Arabija koja je od aprila 2023. znatno poboljšala svoje odnose sa Sirijom. Razlozi koji su pokrenuli odluku Rijada da na ovaj način „rehabilituje“ režim u Damasku povezani su sa nacionalnim ciljevima i regionalnim dinamikama. Tako je naprimjer prekid šverca captagona jedan od prioriteta za Saudijsku Arabiju. Veliki dio proizvodnje i distribucije captagona, derivata amfetamina, ovladan je četvrtom divizijom sirijske armije i njoj bliskim poslovnim ljudima, koji su se uzdigli za vrijeme rata.

Osim toga proces normalizacije je rezultat izmjene saudijske vanjske politike. Konfrontacijski pristup bin Salmana – uključujući 2015. započeti rat protiv Jemena i najveći mogući pritisak na Iran i njegove saveznike u regionu  – bio je u najvećoj mjeri neuspješan. Saudijsko držanje prema vani bilo je politički preskupo i prijetnja za planove gospodarske reforme zemlje. Zbog toga Rijad u međuvremenu pokušava izgraditi više prijateljske odnose sa svojim susjedima.

Ovo je započelo sa okončanjem „blokade“ Katara u januaru 2021., čemu je slijedilo zvanično pomirenje dvije zemlje. Na sličan način Rijad je promijenio svoje odnose sa Turskom, simbolizirano susretom bin Salmana i predsjednika Erdogana juna 2022. u Ankari. U martu 2023. Saudijska Arabija najavila je ulog od pet milijardi američkih dolara kod Centralne banke Turske da bi pokrenula gospodarstvo zemlje. Politika pomirenja nastavljena je početkom aprila istorijskim političkim približavanjem između Irana i Saudijske Arabije uz posredovanje Kine.

SAD i EU zvanično su osudili procese normalizacije

Obje države su otada izjavile svoju spremnost da zajednički nastupe za „sigurnost, stabilnost i dobrobit“ na Bliskom istoku. Za Saudijsku Arabiju ovo je posebno važno da bi se stabilizovalo stanje u Jemenu i spriječile nove sigurnosne prijetnje na njenoj južnoj granici. I shvatanje Saudijske Arabije da SAD ne bi mogle kraljevstvu ponuditi neophodnu sigurnost (posebno nakon izbijanja arapskih revolucija 2011. godine ili nakon bombardovanja proizvodnih postrojenja Aramco 2019. i 2020.) doprinijelo je ovom razvoju.

Konačno promjene u vanjskoj politici Saudijske Arabije povezane su sa tim da se zemlja želi pojačano koncentrisati na gospodarske reforme i ostvarenje takozvane Saudi Vision 2030. Ovaj program predviđa da se okonča ovisnost od fosilnih goriva, da se do 2030. godišnje privuče 100 milijardi dolara stranih direktnih investicija kao i da se do 2030. u zemlju primi godišnje 100 miliona turista i posjetilaca.

SAD i EU su procese normalizacije zvanično osudile ali nisu mogle spriječiti zemlje regiona da ponovo uspostave odnose sa Damaskom. U SAD je u maju 2023. pripremljen novi prijedlog zakona sa oznakom Assad Regime Anti-Normalization Act. On bi proširio listu mogućih ciljanih osoba postojećeg Caesar Acta na sve poslanike sirijskog parlamenta, visokorangirane članove vladajuće baath partije i osobe koje su odgovorne za pronevjeru i odvajanje međunarodne finansijske pomoći.

U EU bi napredujući procesi normalizacije u Damasku mogli voditi do dalje podjele evropskih država u njihovoj politici prema Siriji. Do sada je u EU vladao konsenzus da ne može biti normalizacije, ukidanja sankcija i obnove prije političkih promjena u zemlji. Razvoj na Bliskom istoku mogao bi sada biti iskorišten od nekih zemalja EU da takođe podstaknu normalizaciju u Damasku – posebno da bi pojačali povratak izbjeglica u Siriju.

Proces se mora posmatrati i kao efekat slabljenja moći SAD-a

Proces se mora posmatrati i kao efekat gubljenja moći SAD-a. Ovaj pad nudi ne samo više užim globalnim silama kao Kini i Rusiji, više prostora za ragiranje u regionu Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nego favorizuje i regionalne sile koje sve više neovisno nastupaju i šire svoj utjecaj u regionu. Tu spadaju naprimjer Turska, Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati.

U cjelini, Saudijska Arabija i drugi regionalni akteri teže da konsolidiraju jednu vrstu „autoritarne stabilnosti“ u regionu koja osigurava njihove političke i gospodarske interese. Uprkos stalnom rivalitetu između raznih država regiona one su jedinstvene u tome da se žele vratiti sličnoj političkoj situaciji kao prije pobuna 2011. godine. Tako je, naprimjer, Katar prihvatio „arapski konsenzus“ o povratku Sirije u Ligu arapskih država iako se ustvari tome suprotstavljao. Očigledno nije se htjelo riskirati da se naljute vođstva u Rijadu i drugim arapskim glavnim gradovima. Katar je proteklih mjeseci stalno poboljšavao svoje odnose sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom. Osim toga bliski saveznik Dohe, Turska zalaže se za normalizaciju odnosa sa sirijskim režimom.

Ponovno učlanjenje Sirije u Arapsku ligu ne mora neizbježno podstaknuti obnovu i gospodarski oporavak zemlje. Dosadašnje sankcije su doduše značajna prepreka za privlačenje stranih investicija i kooperaciju i time za održive okvire procesa obnove, oporavak gospodarstva i jačanje državnih struktura – ali sve to nije jedini problem Sirije.

Politika sirijskog režima jednostavno nije usmjerena na to da rješava gospodarske i socijalne probleme zemlje

Kao prvo, nesigurno i nestabilno gospodarsko stanje u Siriji je značajna prepreka za podsticanje lokalnih i stranih investicija. Kao drugo, Damask do sada nije bio u poziciji da poboljša finansijsku situaciju zemlje i spriječi kontinuiranu devalvaciju sirijske funte. Ovo stanje ne daje izgled na brze i srednjoročne rendite i dobitke iz investicija u zemlji. U ovoj lošoj gospodarskoj situaciji nema podsticaja za investicije niti interno niti van zemlje. Kao treće, Sirija raspolaže kako u javnom tako i u privatnom sektoru samo sa ograničenim finansijskim kapacitetima. Uz ovo dolazi ratom uslovljeni nedostatak funkcionirajuće infrastrukture kao i kvalifikovane radne snage. Damask je do sada ostvario vrlo skromne investicije u obnovu ili razvoj svoje infrastrukture i umjesto toga najveći dio svojih izdataka upotrijebio za ratne potrebe, plate u javnom sektoru i subvencije, koje se također stalno smanjuju.

Krajem 2022. ukupni ulozi kod privatnih banaka u Siriji se procjenjuju na 1,9 milijardi američkih dolara (u poređenju sa 13,87 milijardi 2010. godine). Dodatno ka nedovoljnim izvorima finansiranja zemlja trpi i nedostatak kvalifikovane radne snage pošto je stopa iseljavanja stalno visoka posebno među mladim akademičarima.

Osim toga politika obnove sirijskog režima ne služi onim slojevima stanovništva zemlje koji su najviše pogođeni ratom i katastrofalnom socioekonomskom situacijom u zemlji. Nivo siromaštva danas leži iznad 90 posto – u poređenju sa stopom siromaštva od 33,6 posto 2007. godine. U januaru 2023. oko 15,3 miliona ljudi u Siriji trebali su humanitarnu pomoć. Politika sirijskog režima jednostavno nije usmjerena na to da rješava gospodarske i socijalne probleme zemlje. Umjesto toga za režim prednost ima konsolidacija vlastite moći i po potrebi kažnjavanje stanovništva. Asadov režim će pokušati da politički i gospodarski profitira od buduće obnove i istovremeno učvrsti svoju (navodnu) stabilnost.

Nastavljeni proces normalizacije služi dakle očigledno interesima sirijskog režima koji želi održati svoju vladavinu. Međutim, normalizacija je i u interesu autoritarnih država u cijelom regionu koji također žele osigurati svoju moć kao i suzbiti idealistički pokret koji je proizašao iz Arapskog proljeće 2011. godine.

Joseph Daher je profesor na Evropskom visokoškolskom institutu u Firenci. On radi pod potkroviteljstvom istraživačkog projekta „Razvoj Sirije“ u programu „Orijentacija Bliskog istoka“. On također predaje na Univerzitetu Lozana u Švajcarskoj.

ipg-journal.de

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Joseph Daher

Joseph Daher

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Dvije globalne kompanije osnovale zajedničku firmu u BiH, ali s kojim ciljem? Ni iz Baosteela (Kina) kao ni iz Aramca (Saudijska Arabija) nisu željeli komentirati...
Mali Nuh sahranjen je tamo gdje je proveo djetinjstvo – mjestu koje su Ujedinjeni narodi i brojne humanitarne organizacije ocijenile kao mjesto gdje su "stalna...
Monarhije na Zalivu u posljednjih deset godina znatno su dobile na globalnom uticaju. Međutim eskalirajući rat na Bliskom istoku ugrožava njihove ciljeve....
Čelnici Saudijske Arabije, Izraela, Turske i Egipta krčili su svoje puteve, očigledno ne mareći za ključne interese Washingtona. Oni vjeruju da će im bliži politički,...