ONAJ KOJI NEDOSTAJE

Povezani članci

• Evropa ne odustaje od BiH
• RCC pozvao EU da nastavi sa pružanjem hitne pomoći zemljama u regionu pogođenim poplavama
• DRINA JE IZNJEDRILA DRINSKOG
• Naša stranka: Hapšenja po nalogu Erdogana dovode u pitanje suverenitet BiH
• Tajna smrti Sergeja Jesenjina
• Večeras otvaranje Festivala ‘Stripoteka na otvorenom’ : Izložba ‘Karim Zaimović – Pogled u svemir’

mini omaž za Miroslava Belovića

Promatrajući naše teatarske i općekulturne prilike na Zapadnom Balkanu svaki dan se uvjeravam koliko je praznina i pukotina ostalo nakon zemnog nestanka nekih istinskih teatarskih veličina…

Godine 2005. napustio nas je jedan od posljednjih velikih redatelja bivše nam zajedničke domaje Miroslav Miro Belović. Cijelog stvaralačkog vijeka bio je teatarski režiser, a ne manji talenat ispoljavao je kao glumac i pisac, teatarski pedagog, profesor Akademije za pozorište, radio i televiziju, film, bio je jedan od najboljih umjetničkih ambasadora Jugoslavije u inozemstvu…

Belović, inače rođen na Ilidži kod Sarajeva, postao mi je nevjerojatno blizak nakon drugovanja za vrijeme njegovih gostovanja u sarajevskim kazalištima. Taj uglednik teatra, koji je bio svojedobno i direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, otkrio mi je čarolije poetskog kazališta postavljajući virtuoznu teatarsku vizualizaciju dva veličanstvena srpska pjesnika, Desanke Maksimović i Stevana Raičkovića na scenu Kamernog teatra 55 (Tražim pomilovanje i Balada o Crnom Vladimiru).

Režirao je i spektakularnu predstavu po vlastitoj dramatizaciji Krležine proze Sprovod u Terezijenburgu. Sjećam se iz studentskih dana Belovićeve postavke Kuće oplakane, po tekstu Rodoljuba Čolakovića. Obje te ansambl-predstave sa golemim personažom i obiljem odlično ostvarenih glumačkih uloga Belović je postavio u Narodnom pozorištu Sarajevo. To teatarsko poznanstvo sa redateljem koji je teatarskoj Moskvi otkrio Gospodu Glembajeve nastavljao sam čitanjem Belovićevih dramatičarskih ostvarenja, a posebno pedagoške literature koju je stvarao za potrebe seminarija redateljskih klasa koje je vodio.

Belović je bio neodoljivo šarmantan sugovornik… Bio je živa enciklopedija teatarske umjetnosti, a tamo gdje je dolazio sa svojom suprugom, inače suptilnom dramskom prvakinjom Majom Dimitrijević, dešavali su se mali ali i veliki blagdani scenske umjetnosti.

Iza ovog stvaraoca ostale su desetine antologijskih teatarskih ostvarenja, a u situaciji današnjeg sveopćeg teatarskog improvizorija i svekolikog šlamperaja i nekompetentnosti, jasno zrcali misao da je baš Miroslav Belović ona persona koja nedostaje u teatarskoj umjetnosti našega vremena…