OPERA NA LONDONSKI

tačno.net
Autor 30.6.2015. u 15:16

OPERA NA LONDONSKI

U svibnju je u Kraljevskoj operi u Londonu premijerno izvedena kratka opera nazvana Kolonija (Colony) čiji je libreto, zajedno s Ruth Mariner, napisao Aleksandar Hut Kono, a glazbu je skladao Evan Kassof. Prvi je to put da je opera nekog autora iz Hrvatske praizvedena u Convent Gardenu.

Aleksandar Hut Kono je pjesnik iz Zagreba koji trenutno pohađa studij operne libretistike pri londonskoj Guildhall School od Music & Drama, a u ovom intervjuu govori o suvremenoj operi, vezama opere i književnost, ali i novoj operi koju upravo postavlja u Londonu.

Razgovarao: Saša Šimpraga, H-alter

Vaša opera Kolonija dijelom se događa i na jeziku mrava. O kakvoj je operi riječ?

Opera prikazuje tipični dan u životu mravinjaka u pustinji u Nevadi. Nakon prvih nuklearnih testova sredinom prošlog stoljeća, grupa znanstvenika usred spaljene pustoši pronalazi cvatuću mravlju koloniju. Odmah zatim, naracija nas vodi pod zemlju gdje pratimo radnike, ratnike i kraljicu koji će se prvo naći na udaru jezive bogomoljke, a zatim i kiše. Sve u svemu, činilo nam se važnim mravima dati vlastiti, izmišljeni, jezik kako bismo vjerno predočili njihov svijet. Zbog toga smo feromonsku komunikaciju kojom se služi ova vrsta pretvorili u jednostavne sklopove operno pjevanih samoglasnika i suglasnika.

Osim toga nastojali smo da priča ostane lišena bilo kakvog razvoja jer život mrava posve je nelinearan: mravinjak ne uči iz iskustva, ne veže se uz traume, ne planira budućnost – mravinjak jednostavno postoji.

Kolonija je nastala u suradnji s Ruth Mariner koja je koautorica libreta i kompozitorom Evanom Kassofom.

Kako je došlo do toga da opera bude naručena i praizvedena za londonsku Kraljevsku operu u Convent Gardenu?

Muzička i dramska akademija koju trenutno pohađam – Guildhall School of Music & Drama – već godinama važi za jednu od najboljih manufaktura opernih pjevača u svijetu. Postdiplomski studenti opernog pjevanja su doista nevjerojatni, a način na koji se s njima radi je impresivan. Želeći iskoristiti taj prekrasni resurs, škola je od ove akademske godine krenula s magisterijem iz skladanja i pisanja suvremene opere koji trenutno pohađam.

Istovremeno, uprava Covent Gardena urotila se do kraja desetljeća proizvest rekordan broj novih opera i izrazito poticati edukaciju novog opernog kadra. Zbog toga ta institucija obilno surađuje s mojom školom dajući Guildhallovom kompozitorskom i spisateljskom kadru priliku razvoja novih projekata. Ove godine odabrana su tri projekta, a jedan od njih je Kolonija. 

Kakav je magistarski program koji pohađate na Guildhallu?

Sustavan rad na obrazovanju tvoraca suvremene opere nešto je sasvim novo – ne samo na ovom otoku, već u čitavom svijetu. Suvremeni kompozitori s minimumom opernog iskustva skladaju opere liberto za koje pišu pisci, često pjesnici, koji, isto tako, ne poznaju zakonitosti libreta. Rezultati tog procesa često su razočaravajuće neoperni. Kako bi poboljšala suvremeni operni output, Guildhall School odlučila se obrazovati operotvorce na način da će, spojivši libretiste i kompozitore u timove dati svim sudionicima procesa uvid u to kako nastaje opera. Osobiti naglasak stavlja se na suradnju libretista, kompozitora, pjevača, dirigenta i redatelja – nešto što je do 19.og stoljeća bilo norma. Zato se, na primjer, od mene i mog kompozitora očekuje da pišemo, u dramskom i muzičkom smislu, za pjevače koji su nam dodijeljeni. Ovaj čas, no situacija će se vrlo vjerojatno promijeniti, nigdje drugdje u svijetu ne postoji akademski program koji na sličan način pristupa operi.

Nastanak jednog takvog magisterija, jasno, omogućava izrazita popularnost koju opera trenutno uživa u Londonu gdje djeluju tri, odnosno četiri, operne kuće i bezbroj ansambala kojima je inovativnost prioritet.

Budući da sam, takoreći, glazbeni idiot, ništa od toga ne bih znao i, dapače, nikada mi ne bi palo napamet razmišljati o operi da me u sve to nisu uputile vidovita Maja Žarković, glazbena menadžerica, i Renata Pokupić, mezzo sopranistica s nevjerojatno uspješnom međunarodnom karijerom. Zahvaljujući njihovoj umjetničkoj, duhovnoj i financijskoj podršci, otvorila mi se prilika da sudjelujem u šašavom, prekrasnom i prijeko potrebnom projektu kao što je stvaranje nove opere unutar sustava jedne od najboljih glazbenih akademija na planeti.

Koliko to što ne dolazite iz svijeta glazbe predstavlja problem za studij libretistike?

Mnogi proslavljeni operni režiseri nisu u stanju čitati note i to ih ne ograničava u radu. No ja bih si ponekad počupao kosu od muke što ne znam više o muzici!

Općenito, svijet glazbe mi se čini nevjerojatno stranim. Uopće mi nije jasno kako kompozitor komponira – kojom alkemijom mu napamet padaju nove melodije. Strašno me začudi kad mi neki kompozitor kaže da njemu pak nije jasno kako nekome napamet padaju fabule, karakterizacije, dijalozi. Dio čarolije, vjerujem, opera duguje baš srazu ta dva svijeta koji jedan o drugom ne znaju ništa premda su, bez obzira na nepoznavanje, savršeno kompatibilni.

Kako izgleda stvaranje libreta?

Libretist mora biti u stanju ispričati priču, a da pri tome koristi značajno manji broj riječi nego što je to slučaj u teatru ili na filmu. Pisac obično ima tendenciju maksimalno zasititi pasus riječima, potpuno doraditi likove i ideje, no u slučaju libreta potrebno je stalno ostavljati mjesta za kompozitora koji pak mora paziti da ostavi mjesta za pjevače. A na sve to u konačnici dolazi i režiser kojemu je, isto tako, zgodno dati posla na način da se neka mjesta ostavi idealno nedorečenima. Kad pišem pjesmu ili esej, za cijeli proizvod sam odgovoran sam. Kao libretist, moram paziti da dio odgovornosti prebacim na druge, a to je puno teže učiniti nego što se misli. Toliko suvremenih opera je upropašteno “predovršenim” libretom koji kastrira muziku. Još veći broj je uništen naprasnom glazbom koja u potpunosti utapa pjevače. Prilično je to kontradiktorno, ali naizgled raskošan žanr kao što je opera cvate upravo na libretističko-kompozitorskoj umjerenosti.

Foto: Royal Opera House
Foto: Royal Opera House

Što vama predstavlja opera?

Opera je, ustvari, preteča filma. Krajem šesnaestog stoljeća nekome je u Firenzi palo napamet teatar podići na višu potenciju, a to se, s obzirom na tehnološka ograničenja, najučinkovitije dalo postići kombiniranjem glazbe, drame i pjevanja. Da ne dosađujem s imenima, krug firentinskih humanista tog doba odjednom si je umislio da će oživjeti antički teatar za koji se danas zna da, u obliku u kojem su ga uskrsnuli Firentinci, uopće nije ni postojao. I tako je nastala opera: na lažnom pedigreu i iz potrebe za spektaklom. Kad čovjek to zna, onda mu je jasno da u slučaju opere ne može biti govora, na primjer, o elitizmu i hermetičnosti.

Vašu prvu pjesničku zbirku Nabrajanja prošle je godine objavilo Hrvatsko društvo pisaca, pred objavom vam je i druga zbirka u izdanju Frakture. Pjesme pišete i na engleskom. U jednoj londonskoj školi predajete na japanskom koji ste također diplomirali.  Kako doživljavate te jezične prijelaze?

Za pozornicu i za film pišem isključivo na engleskom što, logično je, utječe i na pjesništvo. No prilično je otužno za pisca pisati, ili čak živjeti, na stranom jeziku. Neprestano baratanje stranim riječima je kao da čitav dan predmete dodirujem kroz vrlo tanke kirurške rukavice – jezivo zamara.

Osim opisanog kognitivnog zamora, engleske su riječi lišene ekstravagantnih asocijativnih mreža u koje je uronjen moj srpskohrvatski vokabular. Zato ponekad idem ulicom i odjednom mi počnu dolaziti sasvim besmisleni nizovi, na primjer: “gromoglasno pozdravljam” ili “cjelominutna ekstaza” ili “direktor kioska” i dok to u glavi ponavljam padam u trans. Iz nekog razloga “I greet thunderously”, “a whole-minute ecstasy”, “a kiosk manager” ne proizvode jednak učinak.

Ljudi se silno vežu uz svoj materinji jezik, ali nije li Nabokov negdje pred kraj života, i svakako nakon Lolite, svoj ruski usporedio sa zapuštenim vrtom, traljavim voćnjakom, obraslom livadom, zabačenom kotlovnicom?

Možete li reći nešto o vezi opere i književnosti?

Književnost je poput bolesti u stanju rastočiti integritet opere ili filma. U knjizi Klesanje u vremenu Tarkovski upozorava redatelje da ne padaju u napast baviti se književnim remekdjelima jer idealan predložak za adaptaciju jest onaj tekst kojemu nešto fali ili koji čega ima previše – riječju onaj tekst koji poziva na redateljevu intervenciju. Tako, na primjer, Viscontijev Aschenbach u Smrti u Veneciji ne uspijeva ni približno dočarati duhovnu dekadentnost Mannovog protagonista. Brittenova opera Smrt u Veneciji još je gora – operni Aschenbach je posve besmislen jer opera je pogrešan medij za prikaz te vrste lika. Čini mi se da su i Visconti i Britten, pomamivši se za zavodljivom pričom, lakomo krenuli u adaptaciju, a da nisu pri tome vodili računa o nekonvertibilnosti ove novele. I opera i film se moraju čuvati sirenskog zova književnosti i uvijek paziti da uvažavaju svoja ograničenja.

S druge strane, tko god je pogledao film Vrag nosi Pradu, a zatim, nesretnim slučajem, pročitao i knjigu, točno zna zašto Tarkovski misli da su nesavršeni književni predlošci idealni za film. Isto tako, Mahniti Orlando, ta preteča šund literature, doživio je, samo u 17. i 18. stoljeću, više od dvadeset opernih adaptacija. Handel se Orlandu vraćao, čini mi se, tri puta i tako proizveo neke od najboljih baroknih opera.

Kakav dojam imate o Londonu?

London je savršeno nepodnošljiv. Nikome ne bih preporučio da živi ovdje. London zapravo predstavlja potpuni i definitivni poraz čovječanstva, odnosno poraz nade da su ljudi u stanju stvoriti smisleno društvo.

Srećom, nakon samo nekoliko mjeseci, grad toliko otruje čovjeka da mu se sva mjesna nakarada počne činiti sasvim normalnom, a iz te normalnosti odmah počne rasti i ovisnost kao i ponos što se uspijeva opstati u nepotrebno grotesknim uvjetima.

Čovjek se ovdje brzo navikne na to da koncertima, izložbama kao i svakoj drugoj vrsti kulturnog pretjerivanja nema kraja. Osim toga, kultura je bogato sponzorirana od strane države pa se čudesne balete i opere da pogledati za, takoreći, sitne novce. Ponekad se u većim kulturnim centrima istovremeno događa toliko toga da čuvari potpuno pogube nadzor nad publikom pa možete besplatno ušetati, na primjer, na drugu polovicu nekog koncerta ako se zateknete u prolazu. Osim toga, članstvo u knjižnicama je besplatno. Besplatni su i muzeji. A besplatna je i sloboda koja vlada na ulicama gdje za ruku možete držati koga god hoćete.

Još jedna vaša opera bit će praizvedena u Londonu u srpnju.

Grenland je komorna opera koja nastaje u sklopu mog magisterija. Kompozitor, Evan Kassof, i ja imamo ogromnu sreću da su pjevači, redatelj, dirigent i korepetitorica s kojima radimo senzacionalni. Rad na operi smjesta postane pakao ako sve ne funkcionira savršeno – čak i tehničari moraju detaljno poznavati sadržaj kako bi mogli pripremiti potrebne rekvizite za odgurivanja, pucnjeve ili prevrnute stolce. Uopće je stvaranje opera pakao za bilo koga tko se nervira oko nedostatka kontrole nad proizvodnim procesom. Potrebno je bezrezervno povjerenje u suradnike.  No, samom mi na parne datume to vjerovanje bez problema polazi za rukom, a na neparne sam kilometrima daleko od svog opernog zena.

Sve u svemu, čudesan je osjećaj promatrati likove koji su do prije nekoliko mjeseci postojali isključivo u mojoj glavi, i izgledali sasvim drugačije, kako odjednom hodaju po pozornici, izgovaraju rečenice, pjevaju arije. Čovjek odjednom shvati da je pisanje itekako odgovoran posao jer tenor sad zbog mene čitavih pet minuta leži na hladnom podu upucan pazeći da diše što neprimjetnije kako bi uvjerio publiku da je doista mrtav. Do premijere ostaje još desetak dana, međutim na svakoj probi promijenimo pokoji detalj. Nedavno smo, na primjer, debatirali hoćemo li koristiti: kravetino! Ili: svinjo! Te zaključili da ćemo ostati pri svinji jer u kravetini ima previše slogova pa bi stih trebalo prekomponirati. Pjevače svaka promjena, razumije se, košta dodatnog rada – što je  još jedan od razloga zašto više vole raditi s mrtvim autorima. Ali i Mozart je svojedobno radio slične svinjarije – uvertiru za Don Giovannija dovršio je, navodno, dan prije premijere.

Praizvedba Grenlanda je 8. srpnja u kazalištu Milton Court, a nakon Londona predstava ide u Budimpeštu i u Fontainebleau.

tačno.net
Autor 30.6.2015. u 15:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija