Oprostio sam svima

Povezani članci

• Promocija knjige Left Field, autora David Wilsona u MC Pavarotti
• ADIO MAESTRO
• Uz Dan zaštite životinja – Da li bismo rekli vremenu da stane?
• Kafa sa Danny Gloverom
• Nestanak šamačkih tradicija
• Nikola Vučić: Ekranizirani feministički spomenik žrtvama genocida u Srebrenici

U uredskoj fotelji, za masivnim pisaćim stolom na kom su fascikle, telefon i upaljena lampa, sjedi Rade Šerbedžija. Iza njega su državna zastava i grb, a ispred kamera ekipe Ustaničke ulice, među kojom su i režiser Miroslav Terzić i glavni glumac i producent ovog igranog filma Gordan Kičić.

“Biće to dobro, vidjećete”, kaže Šerbedžija. “Samo slikamo, ja ću ustati i to je to.”

Nekoliko minuta kasnije, nakon grlatog “Akcija!”, Terzić i Kičić iz susjedne prostorije sa slušalicama na glavi prate na monitoru scenu. Tišina prestaje kada Šerbedžija umorno zatvori oči i spusti mobilni telefon na stol, a režiser kaže “Stop”:

“Rade je bio odličan, ali smo mi zabrljali”, kaže Terzić dok ustaje i skida slušalice. “Vidi se pecaljka sa mikrofonom.”

Iz prostorije gdje sjedi Šerbedžija čuje se kako mu netko govori “Rade, nije do vas…”

“Do mene je!”, prekida glumac sugovornika. “Ja ću ustati kako treba, idemo iz početka.”

Ponovo se čuje “Akcija!”, ponovo se snima ista scena…

Rade Šerbedžija je glumac impresivne karijere u jugoslavenskoj (svih današnjih zemalja) i evropskoj kinematografiji, Holivudu, u kazalištu, objavio je više zbirki poezije, autobiografiju, izdao više muzičkih albuma… Svako daljnje nabrajanje i detaljisanje čisto je arčenje novinskog papira. Uprkos brojnim priznanjima i nagradama, ovaj najpoznatiji i – po svoj prilici – najbolji i najuticajniji glumac sa područja bivše Jugoslavija nastavlja da stvara i dalje u furioznom tempu, bez predaha i odmora, “Do posljednjeg daha” kako i glasi naslov njegove autobiografije.

Trenutno, Šerbedžija snima u Beogradu igrani u film Ustanička ulica. Riječ je o kompleksnom i izazovnom djelu čija je tema suočavanje sa posljedicama svega onoga što je obilježilo prostore bivše Jugoslavije tokom devedesetih. Zato je razgovor sa Šerbedžijom, u jednom beogradskom restoranu nadomak teniskih terena – koga na samom početku prekida njegov unuk tražeći od djeda “plavi reket” – posvećen uglavnom olovnim danima, te vremenima prije i poslije njih.

“Lik koga igram u filmu Ustanička ulica, glavi tužilac, nije cinik”, kaže Šerbedžija dva sata nakon što je završio snimanje. “To je jedan umoran čovjek, jedan fini čovjek, jedan čovjek koji je kao dio sistema bio prinuđen, s oproštenjem, da kažem – da proguta toliko govana. Na koncu, skupio je snagu da kao tužilac i kao dio tog sistema napravi pravu stvar. A to je obračun s političkim kriminalom u zemlji u kojoj živi. Ja duboko suosjećam s tim čovjekom i osjećam ga duboko u sebi kao pravo, živo lice.”

“VREME“: Da li čovjeka poput ovog koga igrate u filmu možete prepoznati u ljudima s kojim se srećete?

RADE ŠERBEDŽIJA: Mogu ga prepoznati. Često se sjetim nekih ljudi iz moje generacije, prijatelja, koji kažu: “Što sam to onda mislio i zašto sam to radio? Sada sam tu, pred kraj svog života zrelog i moram pogledati istini u oči, moram reći što je istina i moram uraditi nešto kako treba.” To je velika šansa za ove naše prostore.

Vi ste aktivno učestvovali u pokušajima da se spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji. Da li sada osjećate neku vrstu satisfakcije kada su mnoge ratne vođe postali lica sa potjernica?

Znate što, teško je meni govoriti o ovim stvarima. Bilo je vrijeme kada mi je bilo teško; kada sam bio sretan što sam uopće živ. Bilo je vrijeme, poslije mojih antiratnih istupa u Sarajevu, kada me taksista u Beogradu nije htio povesti. Bilo je vrijeme kada me u Zagrebu mnogi ljudi nisu htjeli pozdraviti na ulici. Bilo je vrijeme kada sam bio sretan što sam uopće u mogućnosti da dođem na prostore svojih zemalja, svojih gradova – u Beograd, u Zagreb – da mogu otići na more u Dalmaciju, normalno prolaziti ulicom… Jer ja sam uporno hodao svim tim gradovima, kroz sve te krajeve, svjestan da ništa nisam loše uradio time što se nisam slagao sa jednoumnom idejom koja je mislila samo na svoju naciju i što se nisam slagao sa svim onim što se događalo u tim vremenima i na tim prostorima.

Međutim, sada kada su došle promjene, lijepo je, divno je, osjećam se super… Kada hodam Beogradom i ponovo idem u svoje restorane ljudi mi se javljaju, udaraju me po ramenu, slikaju se sa mnom… Tako je i u Zagrebu, tako je svugdje. Među ljudima popuštaju te nacionalne tenzije i te napetosti. Gledam i kako se najogorčeniji i najgorljiviji – ne govorim u odnosu prema meni, nego jedni prema drugima – hlade i kako popuštaju. To me čini sretnim i ispunjava optimizmom da će ovi narodi ipak moći između sebe razgovarati kao ljudi.

…

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 28. aprila 2011. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. vreme.com