Osmijesi iz prošlog života

Milan Draško
Autor 2.5.2022. u 14:58

Izdvajamo

  • Bojan Kurajica je zabilježio 5 poena iz 9 partija, Kelečević 5,5, bez izgubljene partije. Zdenko Kožul nastavlja sa sjajnim igrama, osvojivši 7 poena iz 9 partija na drugoj omladinskoj tabli. Nisam očekivao da će moj debi među seniorima (na petoj tabli) biti tako veličanstven
  • 7,5 iz 9 (najuspješniji pojedinac lige)! Naravno, bio sam miljenik Fortune. Lijepe uspomene, utakmice malog fudbala, more boje neba, raskošno zelenilo, šetnje i poneka romansa. Sa razglasa dopire opuštajuća muzika. Bio je popularan Toto Kutunjo i pjesma L'Italiano (Lasciatemi cantare).

Povezani članci

Osmijesi iz prošlog života

Fotografije: MD

Pamtim svjetlost reflektora na Koševu i anđeoski glas Lole Novaković. U iščekivanju drugog poluvremena gradskog derbija Sarajevo-Željo, uživamo u šlageru “Jednom se živi”. Neobično je da takvi detalji ostaju u memoriji. “Voli me voli/ ili me ostavi/, lažna se ljubav/ lako zaboravi”. Te, 1972. godine, prvi put sam posjetio Sarajevo. Otac i ja obilazimo blisku rodbinu i, naravno, ne propuštamo utakmicu. Sljedeće godine debitujem na Pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine. Tata, moj trener Kićo i ja boravimo u novom sarajevskom hotelu “Bristol”. Odlazeći na partije prelazimo most na Miljacki. Sasvim blizu je popularno Vilsonovo šetalište, s drvoredom lipa. Nedaleko od mosta bile su podrumske prostorije Sarajevskog šahovskog kluba, pozornica republičkog prvenstva. Plasirah se među prvih šest, nešto kasnije igrao sam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u Poreču (Ekipno pionirsko prvenstvo Jugoslavije).

Šest godina kasnije, moja veza sa Sarajevom postaje mnogo čvršća. U Crvenom salonu mostarskog hotela “Neretva”, pregovaram sa čelnim ljudima Šahovskog kluba Bosna. Kao pionirski prvak Jugoslavije postajem interesantan “lovcu na talente”, Miloradu Gaćini. Šarmantni hotel u srcu grada, sa terasama što vise nad zelenom rijekom; idealan ambijent za maštanje o velikoj karijeri. Moj pravi debi u ekipi Bosne dogodio se u pulskom hotelu “Splendid” (kompleks “Zlatne stijene”), krajem ljeta 1978. Dugo putovanje u dvije etape. Presjedanje u Zagrebu, šetnja i ručak u restoranu “Splendid”. Kada bi se pojavili na željezničkoj stanici u Puli i osjetili zanosan miris borova, umor bi na volšeban način iščezao! Druga liga Jugoslavije (grupa zapad), tri ekipe u trci za prvo mjesto; Monting (Zagreb), Sarajevski šah-klub i Bosna. Lige su igrane na šest seniorskih, dvije ženske i dvije omladinske table.

U našoj brojnoj delegaciji nalazio se Vukašin Vukalović, generalni sekretar Univerzitetskog sportskog društva Bosna. Koloritna figura, legenda! Nikola Bilić-Noka, doajen novinarstva, osnivač i jedan od prvih igrača košarkaškog kluba Bosna, pisao je o svom velikom prijatelju: “Vule je bio neosporan sportski autoritet, odličan odbojkaš, trener i međunarodni odbojkaški sudija. Po dolasku u USD Bosna preferirao je odbojku, ali je brzo shvatio da i drugi sportovi u Bosni imaju veliku šansu. Prof. dr Mališa Radović, jedna od legendi USD Bosna, najzaslužniji za renesansu rvačkog sporta u Bosni i Hercegovini, piše o Vuletu: “Pored stručnog i organizacionog smisla, Vule je imao dara za lijepu priču kojom je plijenio sagovornike. Znao je lijepo zapjevati, a nikada neću zaboraviti njegovo recitovanje “Koštane”. Okupljao je u Bosni kako sportiste, tako i poznate političke, društvene, kulturne poslenike”.

Visok, šarmantan čovjek, stvarao je pozitivnu atmosferu i među šahistima. Često je putovao s nama, iako nije igrao šah. Nije volio duge šahovske razgovore, još manje žalopojke tokom zajedničke večere, jer neko obično previdi pješaka, neko topa. Vuletu pri kraju lige dosadilo, obraća se igraču koji ne prestaje kukati, uz karakterističan osmijeh: “Jesi li ti završio partiju”. “Jesam”. “Jebi je”! Neobičan, u suštini, dobronamjeran savjet izrečen lakonskom kratkoćom.

Zabilježio sam četiri pobjede i četiri remija. Fanatično posvećen igri, ipak bih ponekad navratio u diskoteku ispunjenu šahovskim svijetom. Bila je popularna grupa “Boney M” i pjesme “But the rivers of Babylon” i  “Rasputin”. Bosna trijumfuje sa 48,5 poena, drugi je Sarajevski šah-klub sa 47,5, treći Monting sa 45. Potom smo u dva navrata bili vicešampioni države (1980. i 1982.)

Vicešampionska ekipa Bosne 1982: Sjede –Nedeljko Kelečević, Miralem Dževlan, Marija Petrović, Bojan Kurajica, Gordana Sarajlić, Vitomir Arapović i Milorad Gaćina, stoje Hasan Smailbegović (kapiten), Emir Dizdarević, Faruk Bistrić, Milan Draško, Goran Dizdar, Zdenko Kožul i Ivan Sokolov. Snimio: Aleksa Štrbo

Veliku ulogu odigrali su čelni igrači, velemajstori Kurajica i Knežević. Za plejadu talenata u našoj ekipi bio je dragocjen bliski susret sa iskusnim velemajstorima.

Stigavši u Sarajevo na studije žurnalistike (oktobar 1982.), u predvečerje Zimskih olimpijskih igara, zatekao sam nasmijan grad i optimizam na svakom koraku. “Živjeti u Sarajevu znači živjeti na različitim nivoima. Ovo ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti gradu daje hiperrealističnu teksturu, kao da hodate kroz oživljenu razglednicu. Posjetiti Sarajevo znači svjedočiti najvećim tugama i trijumfima civilizacije”. (pisac Reif Larsen)

Poslije izvjesnih peripetija, smjestih se u Studentski dom u Neđarićima. Do Fakulteta političkih nauka, na lijevoj obali Miljacke, odlazio sam tramvajem trojkom, koji polazi sa Ilidže. Ispričaću samo jedan detalj iz fakultetskog miljea, jer je karakterističan za memoriju šahista. Ispit kod prof. dr Jelenke Voćkić na drugoj godini (Sistem informisanja). Tradicionalna nervoza i učenje do posljednjeg minuta iz obimne skripte. Pita me Mostarac Mario Marković oko neke teme iz skripte. “Pogledaj to na 394. strani”. Gleda me ispod oka, iznenađen preciznošću odgovora. Otvara knjigu na toj strani i ne može zaustaviti smijeh. “Ja mislio ti se šupaš” (zezaš)!

Ponekad bih svratio u restoran “Dva ribara”, na bečku šniclu ili ribu. U restoran na samoj obali Miljacke, pored Mosta “Čobanija”, rado su dolazili studenti i profesori. Najčešće bih, nakon predavanja i ispita, odlazio u prostorije USD Bosna, u Ulicu Maksima Gorkog (Danas Ulica Hamze Hume), u hram druženja i vedrine.

Predratni bankar i košarkaški sudija, decenijama član Bosnine porodice, Vlado Kaluža, urednik sjajnog bloga DOVLA.net, piše: “Bosna je bila naš hram, mnogi od nas su dolazili “na pričest” skoro svaki dan, imali smo često probleme zbog toga sa suprugama, ali – bilo je to “jače od nas”. Uživali smo u druženju, bilo da smo sjedili za “sofrom”, igrali karata ili šaha ili gledali sportske prenose. Međusobna prijateljstva su prešla granice sportskog društva, dolazili smo jedni drugima u posjete, naše supruge i djeca postali su dio “Bosnine porodice”.

Bilo je veliko zadovoljstvo sresti legende Mirzu Delibašića i Davorina Popovića. Miljenko Jergović piše o Mirzinim fascinatntnim osobinama. “Delibašić je imao savršeno urođeni osjećaj za vladanje loptom, koji danas, istina je, gledamo svakog tjedna na prijenosima NBA lige, ali koji je na terenima tek izgrađene Skenderije tih ranih sedamdesetih bio uzrokom pravih delirija. Omiljena finta, koju nitko nikada nije pročitao, bio je takozvani roling sa šutom. Protivnik bi pošao na jednu stranu, Kinđe na drugu, a lopta u koš. Stvar bi se obično odigravala kod aut-linije, a kako još uvijek nisu postojale trice, jedino je umjetnički dojam publike svjedočio da je učinjeno baš nešto izuzetno”.

Gledao sam ga u Skenderiji u onom čuvenom finalu protiv Šibenke 1983. Stajao sam dijagonalno od koša, malo iza, ali jasno vidio Mirzine rolinge i skok šuteve i prodore i lakoću poentiranja nove zvijezde, Dražena Petrovića. Mirzina košarka ličila je na balet, na umjetnost. Susretali smo se u prostorijama Bosne ili u restoranu “Kvarner”; obično je pozdravljao prvi. Savršeno skroman, uljudan čovjek, koji se nikad nije osjećao kao zvijezda. Iz melanholičnog pogleda zračila je neka nadzemaljska dobrota.

Jednom mi se Davorin obratio, s blagim osmijehom na licu: “Što si ti vazda tako ozbiljan”?! Mirza je stajao pored njega. Da li je Pjevač htio poručiti: “Opusti se, mladiću, nismo mi bogovi”.

Prostorije Šahovskog kluba Bosna, početkom osamdesetih, bile su u Titovoj (44/1). Prostor od 100 kvadrata, sa četiri prostorije: kancelarija, sala za prvu ekipu, velika sala za razne aktivnosti i biblioteka. U kancelariji se nalazio veliki stol prekriven zelenom čojom, pored njega manji, gdje je sjedio Milorad Gaćina. Vedra atmosfera, zezanje, blage polemike, analiza aktuelnih dešavanja u svijetu šaha. Milorad bi kucao na pisaćoj mašini, javljao se na telefon i često uključivao u diskusije. Milivoje Šušić počinje priču o stvaranju ŠK Iskra (od 1976. godine-Bosna), početkom 1960.  “Tada smo ja, Milorad…” I nabraja još imena. Gaćini smeta što sebe stavlja na prvo mjesto. “Znaš li ti ko je otkrio Ameriku”? Šule, kao ni ostali, još ne naslućuje poentu. “Znam; Kristofor Kolumbo”. “Je li bio s njim još neko”? “Jeste, bili su mornari”. “Eto, vidiš”! Šuletu je, očito, namijenjena uloga mornara.

U jeku priprema velemajstorskih turnira Bosne, prostorije je, češće nego obično, posjećivao proslavljeni publicista, Dimitrije Bjelica. Bjeli je, kao poliglota, pozivao potencijalne strane učesnike. Dimitrije je lično poznavao većinu sagovornika, pa bi se ležerno raspričao, trošeći impulse klupskog telefona. Gaćina bi tada s obje ruke povlačio pantalone prema gore (na butinama), pouzdan znak nervoze. Ipak bi ostao suzdržan, Bjelica je činio uslugu klubu.

Sastanci Predsjedništva kluba održavani su svakog četvrtka. Imali smo ugledne predsjednike: Milorada Gaćinu, Zorana Popovskog, Petra Razloga, Ranka Pejića, Aliju Pozderca, Nezira Jugu i Mehmeda Drinu. Podršku privrednih giganata, Zavoda za izgradnju grada Sarajeva, gradskih struktura. Naši mladi igrači su očigledno napredovali, većina će kasnije postati velemajstori. Nedostajala je samo titula šampiona. Čekalo se da pređemo “Rubikon”!

Mali istarski grad Medulin, nedaleko od Pule, ugostio je najbolje jugoslovenske klubove, u ljeto 1983. Hotel “Mutila” bio je poprište nadmetanja. Bosna u velikom stilu postaje šampion!

Ekipa Bosne prvak Jugoslavije 1983. godine: Slijeva – sjede: Bojan Kurajica (trener i zamjenik kapitena), Alija Pozderac (predsjednik), Marija Petrović (šampionka države), Ranko Pejić, Hasan Smailbegović (kapiten), stoje: Biljana Veruš, Gordana Sarajlić, Milan Draško, Zdenko Kožul, Milorad Gaćina, Ivan Sokolov, Miralem Dževlan, Faruk Bistrić, Nedeljko Kelečević, Mirsad Čardaklija (tehnički sekretar), Milivoje Šušić, Vitomir Arapović i Goran Dizdar. Snimio: Miloš Petronić

Bojan Kurajica je zabilježio 5 poena iz 9 partija, Kelečević 5,5, bez izgubljene partije. Zdenko Kožul nastavlja sa sjajnim igrama, osvojivši 7 poena iz 9 partija na drugoj omladinskoj tabli. Nisam očekivao da će moj debi među seniorima (na petoj tabli) biti tako veličanstven; 7,5 iz 9 (najuspješniji pojedinac lige)! Naravno, bio sam miljenik Fortune. Lijepe uspomene, utakmice malog fudbala, more boje neba, raskošno zelenilo, šetnje i poneka romansa. Sa razglasa dopire opuštajuća muzika. Bio je popularan Toto Kutunjo i pjesma L’Italiano (Lasciatemi cantare).

Milan Draško
Autor 2.5.2022. u 14:58