Ostah željan svega, majke i sve što je ona bila

Robert Marić
Autor 18.9.2022. u 10:43

Izdvajamo

  • Sahranio sam je sa više od pola glave zamotane i krvave. Stajao sam nad sandukom, sestra je poljubila prije završnog čina kovanja sanduka, pa njena majka, njen brat. Ja nisam, poljubi ću je ponovo kad je vidim. Taj dan je odzvanjao svaki pokret kucanja eksera u sanduk, svaki korak, tišina, buka zemlje, svećenikov govor i kraj. Stojeći ispred ukopnog mjesta, gledao u nebo i kazao sam - majko doći ću ti kao čovjek pred tebe, da sva tvoja muka podižući mene neće biti uzalud. Biću čovjek kao što si ti bila i da budeš zadovoljna sa mnom.

Povezani članci

Ostah željan svega, majke i sve što je ona bila

Robert u majčinom krilu – foto privatna arhiva

Ovo neka pročitaju i razumiju razumom obdareni ljudi a ne oni kojima je vjera na jeziku (bilo koje vjere) a mržnja u srcu plamti gore nego vatra paklena/džehenemska. Ako će nešto i kazati onda neka da razuman komentar a ne tipično primitivan. Ja sam napisao čime se nosim od toga dana pa do dan danas što mi je kao mnogima uskraćeno i oduzeto.

Danas snimajući “nešto” pozovu nas ljudi u kuću i domaćica, žena starog kova, iznese pred nas meze. Ponudi nas domaćim satarašom, napravljen predobro, iznese pogače da mi je žao što je ne zamolih, platio bih, da je ponesem. Željan sam te majčinske ruke koja je umjela da napravi ko niko sataraš, pogaču, pečen krompir iz rerne, onako neoguljen, kada zatvori i ubaci onako par krompira pa ih u slast pojedeš. Nikad neću, uvijek sam govorio o tome, zaboraviti njeno slatko od dunja koje je bilo nešto najbolje u životu, sokove od divljih kupina kojih sam i dan danas željan, majčine ruke koja ih spravi. Ostah željan svega, majke i sve što je ona bila.

Onda se desi prokleti rat i ja, koji nikog nisam ubio niti ništa ružno učinio, a ni ona kakvog zla nanijela, ubiše je 1.11. 1993. pripadnici Armije BiH, koji su dobro vidjeli da je žena na biciklu pa pucali joj u prsa, a onda u oca. Kad je pokušala onako omamljena u boli da ustane, oni koji su sve to gledali, zadesili se tu, kažu: Roberte, pokušala je da ustane, a onda samo vidiš u desnu stranu glave metci nastavili gađat i dalje. Otac ti je uspio dopuzati, a nju smo uspjeli izvući tek kad je jedan vojnik pritrčao do nje, uhvatiti je ispod pazuha i vući. Oko njega pljušte metci ali ga ne pogađaju, a i naši su otvorili vatru žestoku pokrivajući ga da je izvuče. (HVALA TOME HEROJU).

Taj dan kako sam se osjećao samo znaju dobro oni, sa bilo koje strane, kako je izgubiti nešto najmilije. Taj dan nisam ni razmišljao o mržnji prema narodu iz kojeg ti vojnici potiču. Taj dan su ubili sve što se moglo ubiti, a to je – mog oca, moju sestru, mene, njenu majku, brata, sestre i sve koji su je dobro poznavali i voljeli.

Sahranio sam je sa više od pola glave zamotane i krvave. Stajao sam nad sandukom, sestra je poljubila prije završnog čina kovanja sanduka, pa njena majka, njen brat. Ja nisam, poljubi ću je ponovo kad je vidim. Taj dan je odzvanjao svaki pokret kucanja eksera u sanduk, svaki korak, tišina, buka zemlje, svećenikov govor i kraj. Stojeći ispred ukopnog mjesta, gledao sam u nebo i kazao – majko doći ću ti kao čovjek pred tebe, da sva tvoja muka podižući mene neće biti uzalud. Biću čovjek kao što si ti bila i da budeš zadovoljna sa mnom.

Nisu oni samo ubili nju, ubili su njen svijet u kojem je htjela i jedva čekala da se oženim, da se igra sa mojom djecom. Dobio sam djecu na koju sam ponosan, baš onakvu kakve je željela. Kada su narasli imalo, upitali su – tata ko je ubio baku Mandu? Ja sam im odgovorio – zločeste čike? Nisam kolektivizirao, poistovjećio jedan narod sa ubojicama, niti trun mržnje usadio u njih jer, je ni sam je nisam imao niti želio. Postao sam ono što jesam, iskreno žaleći i osuđujući bilo koji zločin nad nevinim čovjekom. Svaka majka koja je izgubila sina, i otac koji je pustio suzu, bila je i moja. Ja nemam više majku da mi pravi štrudle, nemam majku da mi pravi kruh, kifle, a te majke nemaju kome praviti što je meni moja majka pravila….

Ja mogu pogledati svakome u oči svjetla obraza, čistih ruku i ne stidim se niti se bojim reći što sam i gdje sam bio, pa i tom bogu, pred njega doći jer znam da nisam nikome život oduzeo, a kad nisam ni to isto tako nisam dopustio da mržnja sa mnom vlada, niti mojom djecom. Odrasli su u dobre ljude i baka bi bila ponosna na njih. Oni neće biti kao neki koji mašu svojom vjerom, diče se sa njom, a u srcu mržnja prema drugome gori gore nego vatra paklena.

Da mi sutra dovedu te ubojice, pa i taj bog da mi kaže – radi što ti je volja sa njima, ja im ne bih ništa uradio. Pitao bih – jeste vi ubili moju majku? Kada kažu da jesu, kazao bi im to je vaš problem, nije moj. Ubili su, bože, ženu koja ti se molila, koja je vjerovala u tebe, ti koji si nas, kako kažu, takve stvorio, ti onda odluči šta ćeš s njima i sa onim koji ih brane, slave ko heroje. A i mene kazni ako sam igdje imao u srcu truna, mrvu prašine mržnje i podržao zločin. Kazni i one, ako smo krivi, što smo herojski časno i pošteno ostali razumni, branili nevine ljude bilo koje vjere i nacije. Da “bogdom” nikad niko od nas nije uzeo pušku, ali kad smo je već dobili, bilo je do nas hoćemo li ostati ljudi ili neljudi.

Ja sam ostao, i mnogi koje poznajem – ljudi.

Robert Marić
Autor 18.9.2022. u 10:43