OTONU-OTI SABI, u spomen

Autor/ica 👤Roko Markovina 29.11.2020. u 09:35

Povezani članci

Govore ljudi, a i novinari pišu, da, kad „umre“ brod, avion, automobil ili bilo koji drugi značajni proizvod ljudskih ruku… dogodi se nesreća. Kažu, isto tako, da kad se „ugasi“ (ili uništi, ili rasproda u bezcijenje ili, čak, i pokrade) tvornica koja ih proizvodi (brodogradilište ili brodogradnja, ili tvornica zrakoplova ili automobila, kao struka) da je nesreća neizmjerna, ravna katastrofi. Ali kad umre graditelj nečeg od svega toga i to onaj, ponajbolji poznavatelj struke, sudionik u stvaranju na stotine vrhunskih letjelica, specijalnih alata i inovacija, učitelj i borac bez „straha i mane“, a pogotovu još i dugogodišnji suradnik i prijatelj, onda je to žal i tuga do neprebola. Nenadoknadiva. A to se, upravo dogodilo nama, „posljednjim Stipančićima“ mostarske Zrakoplovne industrije „Soko“ 26.11.2020. kada smo doznali tužnu vijest da nas je, u svojoj 83. godini napustio Oton-Ota Sabo.

Napustio nas je tiho i mirno, upravo onako kako je i proživio svoj život, a bio je najveći od najvećih sokolovih konstruktora, projektant i inovator koje je „Soko“ imao, u čitavoj svojoj 50-godišnjoj povijesti uspješnoga djelovanja. Stoga je pisati o takvome čovjeku, uvijek malo i uvijek nedovoljno dobro. Pogotovo ako se još piše i tužno „slovo“ posljednjega oproštaja.

Drugovali smo od samoga mojeg dolaska u Fabriku aviona „Soko“, 1975. godine, kad sam se, nakon „odrađene“ stipendije u „Brodosplitu“, vratio u Mostar i ondje zaposlio, kasnije i magistrirao i doktorirao, a od 1977. smo bili i susjedi u onim „sokolovim zgradama na Vrhu Avenije“. Preživjeli smo, obojica, „Mostarske ratove“, nakon kojih sam ja morao napustiti grad, a on je odlučio ostati. Zadnji put smo se vidjeli nakon njegove operacije na mozgu, prije dvije godine, kojom prilikom me je i zamolio da mu „održim govor posljednjega oproštaja“, što i činim ovom tužnom prigodom, a u nemogućnosti ispratiti ga na mostarskim „Maslinama“, to činim putem „našega portala“, tačno.net.

Oton Sabo rođen je u skromnoj radničkoj mostarskoj obitelji na Carini, 1937. godine. U rodnome gradu završio je osnovnu i industrijsko-tehničku srednju školu, i, usput, pohađao i Muzičku školu, odsjek violine. Zaposlio se, još kao mladić, u Fabrici aviona „Soko“, od samoga njezinoga osnutka, i u njoj je proveo čitav svoj radni vijek, sve do početka rata, 06.04.1992. godine, najprije kao radnik-pripravnik za tokarskim strojem, pa preko tehničkoga crtača i konstruktora, glavnog konstruktora specijalnih alata i šefa grupe za konstrukciju u Razvojno-istraživačkome centru, dogurao, svojim radom i znanjem, do glavnoga projektanta i konstruktora novih proizvoda. Proizvoda na koje je, tada već Vazduhoplovna industrija „Soko“, trebala prijeći, nakon dogovorene „diversifikacije“, 1991. godine, na tehnološki srodne i tržištu zanimljive proizvode, shvativši da proizvodnja školsko-borbenih aviona i helikoptera nema velikih izgleda (makar da je, te iste godine, putem ZINVOJ iz Beograda, bio potpisano „Pismo namjere“ sa „General Dynamics“-om iz SAD, za proizvodnju 100 letjelica G.4 (Super galeb) u narednih 10 godina, za sve rodove i vidove US-army , u ukupnoj vrijednosti od 52,5 mld USA $ .

„Dogurao je“ Oton Sabo, svojim radom, znanjem i tehničkom inteligencijom, po mojem sudu, do ranga „master -inovatora“ i „konstruktora-emeritusa“, makar da takvi statusi nisu zapisani u zvaničnim klasifikacijama. Međutim, rekao bih da se njegovim najvećim uspjehom drži u „Sokolovom pamćenju“ osnivanje sjajnoga tima za konstrukciju specijalnih alata, u kojemu je Oton Sabo, iako rukovoditelj, tek bio prvi među jednakima. I tu je odgojena čitava plejada vrhunskih inženjera-konstruktora, koja je, između ostalih, bila zaslužna i što je Vazduhoplovna industrija „Soko“ dosegla svjetsku razinu u proizvodnji školsko-borbenih aviona i helikoptera i bila najtraženiji homologirani kooperant najznačajnijim svjetskim proizvođačima putničkih letjelica.

Bio je jedan od najplodnijih Sokolovih inovatora-projektanata na korištenju anemoenergije, tj. vjetroelektrane snage 5KW (sa „biplanskim“ krilcima), što je bila inovacija, s obzirom da je, za razliku od tada postojećih („Kamewa“) apsorbirala oko 35% više energije vjetra, na premoštavanju rijeka i potoka mostovima izgrađenim u kolbinaciji Al-slitina i kamena, proizvodnji „uvlačivih plastenika“, proizvodnji malih brodica (lameliranom gradnjom) od kojih je, jedne zime, u „Aeroklubu“ izradio i prototip, polovicom osamdesetih prošloga stoljeća. Uradio je preko 100 inovacija i korisnih prijedloga u proizvodnji letjelica, uvijek postavljajući sebi najteže zadatke, koje je svojim znanjem konstrukcije i tehnologije i logičnim tehničkim zaključivanjem dovodio do uspješnoga završetka. Međutim, njegove ideje u sokolovim novim programima i inovacije, nažalost, nikada nisu realizirane, s obzirom da ozbiljan rad u Z.I. „Soko“, nakon početka Drugoga rata u Mostaru, 09.05.1993. nikad više nije uspostavljan. Sve do njegove propasti.

Pored profesionalnoga posla, Oton Sabo bio je i jedan od osnivača „Aerokluba“ u Mostaru, i njegov najstariji aktivni član još od 1952. godine. Kao strastveni zaljubljenik u letjelice svih tipova i vrsta, Ota je bio voditelj njegove modelarske sekcije i aktivni sudionik na 48 svjetskih natjecanja zrakoplovnih modelara, „Soko“-kup“. Kako je, pored modelarstva, „Aeroklub“ imao i svoju školu letenja i svoje letjelice., a okušao se u istom Klubu i u jedriličarstvu i pilotiranju, gdje je letio na 32 tipa motornih zrakoplova različitih značajki i namjena, koje je Klub posjedovao. Mostarski “Aeroklub“ je u svim godinama aktivnoga djelovanja Otona Sabe osvajao prva mjesta na mnogo različitih modelarskih natjecanja, a njihovi takmičarski uspjesi, koje je godinama vodio i podučavao Oton Sabo, nastavili su se i do danas, u liku Otonovog starijeg sina, Soniboja-Sonje Sabo, koji je u 2019. godini, u svojoj klasi letećih modela, osvojio 10. mjesto na svijetu.

Imao je osebujan glas, „koloraturni“ bariton, i lijepo je pjevao. Nerijetko, kada bi bio raspoložen, zapjevao bi arije iz „Splitskog akvarela“ i „Male Floramye“, na zajedničkim druženjima, uz neizbježne, one „stare“ sevdalinke „Stade se cvijeće rosom kititi“ i „Hasanagin sevdah“.

I to bi bilo, ono najkraće, što bi trebalo biti zapisano o Otonu-Oti Sabi, u nekom šturom tekstu kad se bude pisala mostarska ili BiH-enciklopedija, o čovjeku koji je čitav svoj život posvetio zrakoplovstvu i letjelicama, bilo velikima ili malima. Međutim, nama, koji smo ga dobro poznavali, kojima je bio, na neki način i uzorom, značio je puno, puno više. Imao sam tu sreću što sam proveo, gotovo dvadeset godina, drugujući s njim i tako izoštrio moju tehničko-tehnološku logiku u smislu pronalaženja problema i brzine iznalaženja što jednostavnijeg rješenja. Uživao je Oton Sabo u tehničkim raspravama i dijelio svoje veliko znanje i stručno iskustvo, bez ostatka, svugdje gdje se kretao i svakomu tko je imao tu sreću naći se u njegovoj blizini. Jer, na ovim našim prostorima, takvi ljudi su uvijek bili posebnoga kova, među njima je vladala ona neporemećena, prastara etika poštivanja istinskih vrijednosti i autoriteta, etika međusobnog dobrog poznavanja i uvažavanja.

Proživio je Oton Sabo u svojih 83 godine, život u potpunosti ispunjen stvarima koje je volio i u kojima je uživao, ponajprije u svojoj obitelji i dvojici sinova, zatim u zrakoplovnoj industriji i letjelicama, a potom i u općoj kulturi, likovnoj umjetnosti, lijepoj pjesmi te stručnoj i znanstvenoj literaturi. Danas je teško i zamisliti da se u jednoj osobi, najviše na temeljima vlastitoga rada i kvalitetnoga tehničkoga promišljanja može utjeloviti tolika količina raznorodnoga i konstruktorskoga i izvedbenoga znanja. I za to je bio višestruko nagrađivan, svugdje konzultiran i cijenjen.

Čitav njegov život bio je posveta letjelicama i onima koji su ih proizvodili i koristili. Posveta onima koji su svako jutro dolazili autobusima u tvornicu u Rodoču, u cik zore, u 6 sati i radili do „2 popodne“, neki, ponekad (po potrebi) i do 6 sati popodne, neki i u noćnoj-trećoj smjeni… e da bi mjesečni i godišnji planovi proizvodnje bili izvršeni na vrijeme, da proizvodi ne bi kasnili, da se ne bi plaćali „penali“, da bi se punila „knjiga narudžbi“ i ugovarali novi poslovi, temeljeni na vrijednom i kvalitetnom radu. Jer, Grad gradom ne čine samo zdanja i znamenja. Grad gradom čine ljudi i njihove tvorevine, kojih je, na veliku našu sreću, ovaj Grad imao u izobilju. Mostar, svakako, ne bi bio onakvim gradom, da nije bilo njegovih “Sokolaša“, kroz sve ovo vrijeme koje je obilježio i Oton Sabo, svojim konstrukcijama, inovacijama, korisnim prijedlozima, projektima i novim idejnim rješenjima. Grad kojega su njegovi ljudi u srcu nosili, u njega vjerovali, iz njega, ponekad i odlazili, ali se njemu i uvijek vraćali… dajući mu, najiskrenije, najkvalitetniji dio sebe i podizali ga generacijama. I skončavali, na koncu, u hladu čempresa starih njegovih groblja, na Maslinama, u Brankovcu, u Šarića-haremu ili na novom groblju, na Sutini. Tih nijemih svjedoka njihovoga postojanja. Mostar, konačno, ne bi bio onakvim gradom da se u njemu nije, gotovo puna četiri desetljeća, stvarala i stvorila ozbiljna i svjetski vrijedna zrakoplovna industrija, koju su, nažalost, zauvijek uništili oni poznati Lenjinovi „mangupi iz vlastitih redova“, a koja je bila, zajedno sa svim njezinim radnicima, uz Otona Sabu, njegov i ures i ponos. „Navigare necesse est“ (ili, ploviti se mora), odavno je bilo zapisano, a to je bilo pravilo i postojanja i opstojnosti ondašnjega Mostara. I to je Oton Sabo, zaista sjajno prepoznao i tako se i ponašao. Za nezaborav.

Otišao nam je jedan od najboljih, kojega ćemo se, mi preostali, rado i s ponosom uvijek sjećati. I čuvati u uspomenama. Zbogom, dragi naš Ota i hvala ti na svemu.

Neka ti budu lake bure zimske, kad zapušu sa Prenja… i rijetki snjegovi kad nalete preko Maloga Kuka i kiše modre s proljeća i jeseni… i onaj poznati „ćelopek“ neka ti bude lak, kad se nadigne u ljetno podne po Mostaru, i jugo kad, s vremena na vrijeme, bude nanosilo miris mora i Mediterana u ove naše tužne svakodnevice.

Sve neka ti bude lako, jer si bio i ostao, jednostavno, čovjekom. Čovjekom koji je znao, htio, radio, vjerovao, davao, čekao, odricao se, brinuo, posrtao i uspravljao se… uzdignuta čela, stamen i pravedan… a to je, ipak, najteže biti. Bio si tzv. „mali čovjek“, ali vrhunskih rezultata u svemu čime si se bavio. Bio si, zaista „dobri duh Grada“, kako te, onomad, netko nazva.

Stoga neka svi tvoji najbliži, supruga Vera i sinovi Sonjo i Boro sa obiteljima, kao što smo i mi, tvoji prijatelji-„Sokolaši“, budu ponosni na sve ono što si za života učinio, makar da još i nismo dovoljno svjesni one stare mudrosti, koja veli da „SVE PROLAZI NEPROLAZEĆI I SVE OSTAJE, KADA JE VEĆ ODAVNO PROŠLO“. Tako neka bude i s našim sjećanjem i uspomenom na tebe.

Počivaj u miru na „Maslinama“ i neka nađe spokoj tvoja dobra duša u vječnome boravištu. Duša koja nam je pokazala kako se „može umrijeti bez straha, ili barem bez užasa“, duša „koje sama sebe kori“, duša „koja se uvijek pozivala na vrijeme-početak i svršetak svega“, ali i na to da je „svaki čovjek uvijek… na gubitku“. Duša prava mostarska, rajinska, duša koja je čitav život znala kako se može živjeti u zajedništvu i kako se cijeni „svoje“, a poštuje i voli ono „drugo i drukčije“.

Laka ti bila ova Zemlja mostarska, koja te je iznjedrila, dragi naš Ota, pod kojom si našao svoje vječno stanište. I hvala ti za sve radosti i znanja što si nam, za tvojega življenja, podario. Više se, očito, nije ni moglo… a nije niti trebalo.

ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS.

U ime još živih radnika Vazduhoplovne industrije „Soko“

U Lumbardi, 28.11.2020, Dr.sc. Roko Markovina, red. prof. u mirovini