Otuđeni rad

Autor 7.12.2011. u 13:32

Otuđeni rad

Mi smo pošli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasništvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljišne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim riječima, da je radnik postao roba i to najbjednija roba, da je bijeda radnika u obrnutom razmjeru prema moći i
veličini njegove proizvodnje, da je nužni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle, još gore uspostavljanje monopola, da napokon iščezava razlika između kapitalista i zemljišnog rentijera, kao i razlika između
zemljoradnika i manufakturnog radnika, a cijelo društvo mora se raspasti na dvije klase: klasu vlasnikâ i klasu radnika lišenih vlasništva. Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava. Materijalni proces privatnog vlasništva koji ono prolazi u zbiljnosti, ona obuhvaća uopće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao zakoni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizlaze iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija ne daje nam nikakvo razjašnjenje o uzroku podjele rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako ona određuje npr. odnos nadnice prema profitu od kapitala, onda joj kao posljednja osnova služi interes kapitalistâ; tj. ona pretpostavlja ono, što treba da dokaže. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju objasnjava iz vanjskin okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slucajne okolnosti samo izraz nuznog razvitka, o tome nacionalna ekonomija nista ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena cini kao slucajna cinjenica. Jedini kotaSi koje pokrece nacionalni ekonomist, jesu gramzivost i rat izmedu gramzivih, konkurencija.
Bas zato sto nacionalna ekonomija ne shvaca po-vezanost kretanja, moglo se npr. ucenje o konkuren-ciji opet suprotstaviti ucenju o monopolu, utenje o slo-bodi obrta ucenju o korparaciji, ufenje o podjeli zemljoposjeda ucenju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaceni samo kao sluSajne, namjerne, na-silne, a ne kao nuzne, neizbjezne, prirodne konzekven-cije monopola, korporacije i feudalnog vlasniitva.
Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedu privatnog vlasm§tva, gramzivosti, razdvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedu razmjene i kon-kurencije, vrijednosti i obezvredivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cjelokupnog otudenja s novcanim sistemom.
Nemojmo se prenijeti u izmisljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad zeli da objasnjava. Takvo prastanje ne objasnjava niita. Ono samo potiskuje pi-tanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku cinjenice, dogadaja ono sto treba da deducira, naime, nuzdan odnos izmedu dvije stvari, npr. izmedu podjele rada i razmjene. Tako teologija objasnjava porijeklo zla pomo6u prvoga grijeha, tj. ona pretpo¬stavlja kao cinjenicu u obliku historije ono, sto treba dokazati.
Mi polazimo od nacionalno-ekonomske, savremene cinjenice.
Radnik postaje utoliko siromasniji, ukoliko proizvodi vise bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva vise na modi i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara vise robe. Povecanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredivanje covjekova svijeta u uprav-nom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmje-ru u kojem uopce proizvodi robe.

Ta cinjenica izrazava samo to: da se predmet pro-izveden radorn, njegov proizvod, suprotstavlja njemu kao tude bice, kao sila nezavisna od proizvodaca. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmecenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) rada jest njegovo opredmecivanje. Ovo ozbiljenje rada pojavljuje se u nacionalno-ekonom-skom stanju kao obestvarenje (Entwirklichung) radnika, opredmecenje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudenje, kao ospoljenje.
Ozbiljenje rada toliko se pojavljuje kao obestvarenje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredmecenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lisen najnuznijih predmeta, ne samo predmeta za zivot, nego i predmeta rada. Stovise, sam rad postaje predmet kojeg se radnik moze domoci samo najvecim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Pri-svajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudenje, da radnik, ukoliko proizvodi vise predmeta. utoliko moze manje posjedovati i utoliko vise dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.
Sve te konzekvencije nalaze se u odredenju, da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik vile izradi, utoliko mocniji postaje tudi, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromasniji on sam, njegcv unutrasnji svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko covjek vise stavlja u boga, utoliko manje zadrzava u sebi. Radnik stavlja svoj zivot u predmet; ali sad zivot ne pripada vise njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, veca ta djelatnost, utoliko je bespredmetniji radnik. Sto je proizvod njegova rada, to nije on. Ukoliko je, dakle, ve6i taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu pro¬izvodu znacl ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tude i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se zivot koji je dao predmetu suprotstavlja neprijateljski i strano.
Razmotrimo sad poblize opredmecenje, proizvodnju radnika i u njoj otudenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.
Radnik ne moze nista stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ozbiljuje njegov rad, u kojemu je on djelatan, iz kojega i pomocu kojega on proizvodi.
Kako priroda, medutim, pruza radu zivotna sredstva u smislu da rad ne moze zivjeti bez predmeta na kojima se vrsi, tako ona, s druge strane, pruza i zivotna sred¬stva u uzem smislu, naime sredstva za fizicko izdrza-vanje samog radnika.
Dakle, ukoliko radnik pomocu svoga rada vise pri-svaja vanjski svijet, osjetilnu prirodu, utoliko vise odu-zima sebi zivotna sredstva sa dvije strane, prvo, tako sto osjetilni svijet sve vise prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, zivotno sredstvo njegova rada; drugo, sto vanjski svijet sve vise prestaje da bude zivotno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizicko izdrzavanje radnika.
Dakle, na taj dvostruki naSin radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, sto dobiva predmet rada, tj. sto dobiva rad, i dfugo, sto dobiva sredstva za izdrzavanje. Prvo, dakle, dobiva, da bi mogao egzistirati kao radnik i drugo da bi mogao egzistirati kao fizicki subjekt. Vrhunac je toga ropstva, da se kao fizicki subjekt moze odrzati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizicki subjekt.
(Otudenje radnika u njegovu predmetu izrazava se prema nacionalno-ekonomskim zakonima tako, da uko¬liko radnik vise proizvodi, utoliko ima manje za po-trosnju, ukoliko stvara vise vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod, utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civiliziraniji njegov predmet, utoliko barbarskiji po-staje radnik, ukoliko je mocniji rad, utoliko nemocniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom, utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode).

Nacionalna ekonomija sknva otudenje u sustini rada na taj nacin, sto ne razmaira neposredan odnos izmedu radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi cudesna djela za bogatase, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palace, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio cini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.
Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imucnika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvog odnosa. I ona ga potvrduje. Tu drugu stranu promatrat cemo kasnije.
Dakle, kad pitamo: koji je sustinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.
Mi smo dosad promatrali otudenje, ospoljenje rad¬nika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, unutar same proizvodne djelatnosti. Kako bi se radnik mogao tude suprotstaviti proizvodu svoje djelatnosti, ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudio: proizvod je samo resume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljenje, ospoljenje djelatnosti, djelat-nost ospoljenja. U otudenju predmeta rada rezimira se samo otudenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.
U cemu se dakle sastoji ospoljenje rada?
Prvo, da je rad radniku spoljasnji rad, tj. da ne pripada njegovoj sustini, da se on stoga u svom radu ne potvrduje, nego porice, da se ne osjeca sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizicku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropastava svoj duh. Stoga se radnik osjeca kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeca izvan sebe. Kod kuce je kad ne radi, a kad radi nije kod kuce. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudost jasno se pokazuje u tome, da se rad izbjegava kao kuga, cim ne postoji fizicka ill druga prisila. Spoljasnji rad, rad u kojem se covjek ospoljuje, jest rad samopozrtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljasnost rada pojavljuje se radniku u tome, sto on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, sto mu on ne pripada, sto on u njemu ne pripada samome sebi, nego nekome drugome. Kao. sto u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljud-skog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od indi-viduuma, tj. djeluje na nj kao tuda, bozanska ili da-volska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ona pripada drugome, ona je gubitak njega samog.
Stoga dolazi do rezultata da se covjek (radnik) osjeca samodjelatan samo u svojim zvotinjskim funkoijama, u jelu, picu i radanju, najvise jos u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeca se samo kao zivotinja. Zivotinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje zivotinjsko.
Jeio, pice i radanje itd. jesu, doduse, takoder prave ljudske funkcije. Medutim, u apstrakciji koja ih dijeli od ostaiog kruga ljudske djelatnosti i koja ih gini po-sljednjim i jedinim ciljevima, one su zivotinjske.
Rad, akt otudenja prakticne ljudske djelatnosti, ra-zmatrali smo s dvije strane. 1. Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njiim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljasnjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tud i neprijateljski suprotstavljen. 2. Odnos rada prema aktu proizvodnje unutar rada.

Taj odnos je odnos radnika prema nje-govoj vlasitoj djelatnosti kao prema tudoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemoc, radanje kao skopljenje, vla-stita radnikova fizicka i duhovna energija, njegov licni zivot — jer sto je zivot [drugo] do djelatnost — kao djelatnost upravljena protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. To je samootudenje, kao sto je prije navedeno otudenje stvari.
Sad imamo da izvedemo jo§ trece odredenje otu-denog rada iz obih dosadasnjih.
Covjek je rodno bide ne samo zato sto prakticki i teorijski cini rod, kako svoj vlasititi, tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato — a to je samo drugi izraz za istu stvar — Sto se prema sebi odnosi kao prema prisutnom zivom rodu, zato sto se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom bicu.
Rodni zivot kako kod covjeka, tako i kod zivotinje, sastoji se fizicki prvo u tome, da covjek (kao i zivotinja) zivi od anorganske prirode i ukoliko je covjek univer-zalniji od zivotinje, utoliko je univerzalnije podrucje anorganske prirode od koje on zivi. Kao sto biljke, zivotinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teoretski cine jedan dio ljudske svijesti, djelomicno kao predmeti prirodne nauke, djelomicno kao predmeti umjetnosti — njegovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za zivot koja mora tek pribaviti za uzivanje i probavu — tako oni i prakticki cine jedan dio ljudskog zivota i ljudske djelatnosti. Fizicki zivi covjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odijela, stana itd. Covjekova univerzalnost pojavljuje se prakticki bas u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu cini nj ego vim anorganskim tijelom, isto tako ukoliko je 1. neposredno sred“tvo za zivot, kao i ukoliko je [2.] materija, predmet i orude njegove zivotne djelatnosti. Priroda je covje-kovo anorgansko tijelo, naime priroda, ukoliko sama nije covjekovo tijelo. Covjek zivi od prirode, to znaci: priroda je njegovo tijelo, s kojim on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je covjekov fizidki i duhovni zivot povezan s prirodom, nema drugog smi-sla nego da je priroda povezana sama sa sobom, jer covjek je dio prirode.
Buduci da otudeni rad covjeku 1. otuduje prirodu, 2. samog sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu zivotnu djelatnost, on covjeku otuduje rod; on mu rodni zivot cini sredstvom individualnog zivota. On mu otuduje prvo, rodni zivot i individualni zivot, i drugo, posljednjeg cini u njegovoj apstrakciji ciljem prvoga, takoder u njegovu apstraktnu i otudenu obliku.
Jer, prvo, covjeku se rad, zivotna djelatnost, sam proizvodni zivot pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe odrzanja fizicke egzistencije. Medutim, proizvodni zivot je rodni zivot. To je zivot koji proizvodi zivot. U na£inu zivotne djelatnosti lezi cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je covjekov rodni karakter. Sam zivot pojavljuje se samo kao sredstvo za zivot.
Zivotinja je neposredno jedinstvena sa svojom zi-votnom djelatnoscu. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je zivotna djelatnost. Covjek cini samu svoju zivotnu djelatnost predmetom svoga htijenja i svoje svijesti. Ona ima svjesnu zivotnu djelatnost. To nije odredenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna zivotna djelatnost razlikuje covjeka neposredno od zivotinjske zivotne djelatnosti. On je upravo samo na taj nacin rodno bice. Hi je samo svjesno bice, tj. njegov vlastiti zivot mu je predmet upravo zato sto je rodno bice. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudeni rad okrece odnos tako, da covjek upravo zato sto je svjesno bice, cini svoju zivotnu djelatnost, svoju sustinu samo sredstvom svoje egzistencije.
Prakticno proizvodenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdivanje covjeka kao svje-snog rodnog bica, tj. bica koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj sustini, ili prema sebi kao rodnom bicu. Doduse, zivotinja takoder proizvodi.

Ona gradi sebi gnijezdo, stanove, kao pcela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono sto treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok covjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlascu neposredne fizicke potrebe, dok covjek proizvodi i kad je Slobodan od fizicke potrebe i istin-ski proizvodi tek osloboden od nje; ona proizvodi sa¬mo za sebe, dok covjek reproducira cijelu prirodu; nje-zin proizvod pripada neposredno samo njenom fizickom tijelu, dok se covjek slobodno suprotstavlja svom proizvodu. Zivotinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok covjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato covjek oblikuje i prema zakonima ljepote.
Stoga se covjek zbiljski potvrduje kao rodno bice bas u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni zivot. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Pred¬met rada je stoga opredmecenje covjekova rodnog zivota: time sto se on ne udvostrucuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe sama promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time Sto otu-deni rad covjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni zivot, njegovu zbiljsku rod-nu predmetnost i pretvara njegovu prednost pred zivo-tinjom u stetu na taj nacin, sto mu se oduzima njegovo anorgansko tijelo, priroda.
Isto tako time sto otudeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, cini covjekov rodni zivot sredstvom njegove fizicke egzistencije.
Svijest koju covjek ima o svom rodu, pretvara se, dakle, uslijed otudenja u to, da mu rodni zivot postaje sredstvom.
Otudeni rad cini, dakle:
covjekovu rodnu sustinu, kako prirodu, tako i njegovu duhovnu rodnu moc, njemu tudom sustinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otuduje covjeku njegovo vlastito tijelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu sustinu, njegovu ljudsku sustinu.
Neposredna konzekvencija toga, sto je Covjek otu-den proizvodu svoga rada, svojoj zivotno j djelatnosti, svojoj rodnoj S’istini, jest otudenje covjeka od covjeka. Ako se covjek sam sebi suprotstavlja, onda se njemu su¬protstavlja drugi covjek. Sto vrijedi za odnos covjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos covjeka prema drugom covjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog covjeka.
Uopce, stav da je covjeku otudena njegova rodna sustina, znaci da je jedan covjek otuden drugome, kao sto je i svaki od njih otuden ljudskoj sustini.
Otudenje covjeka, uopce svaki odnos u kojem se covjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izra¬zava tek u odnosu u kojem se Covjek nalazi prema dru-gim ljudima.
Tako, dakle, u odnosu otudena rada, svaki covjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.
Mi smo posli od nacionalno-ekonomske cinjenice, od otuden j a radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izgo-vorili pojam te cinjenice: otudeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle, analizirali smo samo jednu nacionalno-ekonomsku cinjenicu:
Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudenog, ospoljenog rada mora u zbiljnosti izraziti i prikazati.
Ako je proizvod rada meni tud, ako se meni suprot¬stavlja kao tuda sila, kome onda pripada?
Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tuda iznudena djelatnost, kome onda pripada?
Nekom drugom bicu, a ne meni.
Tko je to bice?
Bogovi? Istina, u prvo se vrijeme glavna proizvodnja pojavljuje, kao na primjer gradnja hramova itd., u Egiptu, Indiji, Meksiku, u sluzbi bogova, kao sto i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrjecnost bila da se covjek, ukoliko vise svojim radom podreduje sebi prirodu, ukoliko cuda bogova sve vise postaju izlisna uslijed cuda industrije, da se covjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i uzitka od proizvoda.

Tude bice kome pripada rad i proizvod rada, u cijoj se sluzbi nalazi rad i za cije uzivanje postoji proizvod rada, to bice moze biti samo covjek sam.
Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako je njemu nasuprot tuda sila, onda je to moguce samo zbog toga sto pripada nekom drugom covjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mucenje, onda ona mora biti uzitak nekome drugome i zivotna radost nekome drugome. Samo covjek sam moze biti ta tuda sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.
Neka se jos razmisli o prije iznesenom stavu, da odnos covjeka prema samom sebi postaje njemu predmetan, zbiljski tek njegovim odnosom prema drugom Covjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svoga rada, prema svom opredmecenom radu odnosi kao prema tudem, neprijateljskom, mocnom, od njega nezavisnom predmetu, onda se on prema njemu odnosi tako, da je drugi, njemu tud, neprijateljski, mocan, od njega nezavisan covjek, gospodar toga predmeta. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, onda se prema njoj odnosi kao prema djelatnosti koja je u sluzbi, pod vlascu, prisilorn i jarmom drugoga covjeka.
Svako samootudenje covjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu koji on daje sebi i prirodi prema drugim ljudima, koji je od njega razlicit. Stoga se religiozno samootudenje nuzno pojavljuje u odnosu laika prema sveceniku, ili pak, buduci da se ovdje radi
intelektulanom svijetu, prema posredniku itd. U prak-tickom zbiljskom svijetu moze se samootudenje pojaviti samo kroz prakticki, zbiljski odnos prema drugim lju¬dima. Samo sredstvo, pomocu kojeg se otudenje dogada, jest prakticko. Otudenim radom, dakle, covjek ne pro¬izvodi samo svoj odnos prema predmetu i aktu proiz¬vodnje kao prema tudim i njemu neprijateljskim si-lama; on proizvodi i odnos u kojem se nalaze drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovu proizvodu,
odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao sto on proizvodi svoju vlastitu proizvodnju za svoje obestvarenje, za svoju kaznu, kao sto svoj vlastiti proizvod proizvodi za gubitak, za jedan proizvod koji mu ne pripada, tako on proizvodi vlast nad proizvod-njom i nad proizvodom onoga koji ne proizvodi. Kao sto sebi otuduje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.
Mi smo dosad promatrali odnos samo sa strane rad¬nika, a kasnije cemo ga promatrati i sa strane ne– radnika.
Dakle, pomocu otudenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos Covjeka prema tome radu koji je radu tud i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista prema radu, ili kako se inace naziva poslodavca. Privatno vlasnistvo je, da¬kle, proizvod, rezultat, nuzna konzekvencija ospoljenog rada, spoljasnjeg odnosa radnika prema prirodi i prema samome sebi.
Privatno vlasnistvo proizlazi, dakle, pomocu analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog covjeka, otudeog rada, otudenog zivota, otudenog covjeka.

Pojam ospoljenog rada (ospoljenog zivota) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasnistva. Ali pri analizi toga pojma poka-zuje se, da ako se privatno vlasnistvo pojavljuje kao osnova, uzrok ospoljenog rada, da je ono, naprotiv, njegova konzekvencija, kao sto ni bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.
Ta tajna privatnog vlasnistva izbija opet tek na po-siiednjoj kulminacionoj tacki razvitka privatnog vlasnistva, naime, s jedne strane, da je ono proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomocu kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.
Taj razvitak istovremeno osvjetljava razlicite, dosad nerijesene sukobe.
1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave duse proizvodnje, pa radu ipak ne daje nista, a pri-vatnom vlasnistvu sve. Proudhon je iz te protivrjecno-sti zakljucio u korist rada, a protiv privatnog vlasnistva. Medutim, mi uvidamo da je ova prividna protivrjecnost protivrjecnost otudenog rada sa samim sobom i da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudenog rada.
Stoga takoder uvidamo da su nadnica i privatno vlasnistvo identicni: jer je nadnica, gdje proizvod, predmet rada, placa sam rad, samo nuzna konzekvencija otudenja rada, i jer se u nadnici rad takoder ne pojavljuje kao samosvrha, nego kao sluga zarade. To cemo izvesti kasnije, a sada povucimo samo jos neke konzekvencije.
Nasilno povisenje nadnice (bez obzira na druge poteskoce, bez obzira na to, sto bi se ona kao anomalija mogla takoder samo nasilno i odrzati) bilo bi samo bolje pladanje robova i ne bi ni radniku ni radu osvojilo njihovo ljudsko odredenje i dostojanstvo.
Stovise, cak jednakost nadnica, sto zahtijeva Proud-hon, samo pretvara odnos sadasnjeg radnika prema svome radu u odnos svih ljudi prema radu. Drustvo se tada shvaca kao apstraktni kapitalist.
Nadnica je neposredna posljedica otudenog rada, a otudeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasnistva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.
2. Iz odnosa otudenog rada prema privatnom vlas-nistvu slijedi dalje, da se emancipacija drustva od privatnog vlasnistva itd., od ropstva, izrazava u poli-tickom obliku emancipacije radnika, ne kao da se radi samo o njihovoj emancipaciji, nego o ljudskoj eman-cipaciji, a ta je u njoj sadrzana zato, jer je cjelokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konzekvencije tog odnosa.
Kao sto smo iz pojma otudenog, ospoljenog rada nasli pomocu analize pojam privatnog vlasnistva, tako se pomocu tih dvaju faktora mogu razviti sve nacio-nalno-ekonomske kategorije, a u svakoj cemo kategoriji naci, kao na primjer u trgovini, konkurenciji, kapitalu, novcu, samo odredeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.
Prije nego sto razmotrimo to oblikovanje, pokusajmo rijesiti jos dva zadatka.
1. Odrediti opcu sustinu privatnog vlasnistva, koja je proizasla kao rezultat otudenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasnistvu.

2. Mi smo otudenje rada, njegovo ospoljenje pretpo-stavili kao cinjenicu i tu Cinjenicu smo analizirali. Sada pitamo, kako tovjek dolazi do toga, da svoj rad ospo-ljuje, otuduje? Kako je to otudenje osnovano u suStini Covjekova razvitka? Za rjesenje zadatka dobili smo vec mnogo time, sto smo pitanje o porijeklu privatnog vlasnistva pretvorili u pitanje odnosa, ospoljenog rada prema razvitku covjecanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasnistvu, vjeruje se da je rijeC o nekoj stvari izvan Covjeka. Kad se govori o radu, onda je rijeC neposredno o samom Covjeku. To novo postavljanje pitanja inklusive je vec njegovo rjesenje.

1. Opca sustina privatnog vlasnistva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasniStvu.
Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo razliCiti izrazi jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudenje kao istinsko udomacenje.
Mi smo razmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samome sebi. Kao proizvod, kao neplodan rezultat toga odnosa nasli smo imovinski odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasnistvo kao mate-rijalan, rezimirajuci izraz ospoljenog rada, obuhvaca oba odnosa, odnos radnika prema radu i prema proizvodu njegova rada i prema neradniku, te odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.
Kad smo sada vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom sebi prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudenje, samodjelatnost kao djelatnost za dru-goga i kao djelatnost drugoga, zivotnost kao zrtvovanje zivota, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudu vlast, tudem Covjeku, onda razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog Covjeka prema radniku, prema radu i predmetu rada.
Prije svega treba primijetiti da sve sto se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudenja.
Drugo, da se zbiljsko, praktiiko odnoSenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao dusevno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprotstavljen, kao teoretsko odnosenje.
Trece. Neradnik Cini sve protiv radnika, Sto radnik cini sam protiv sebe, ali neradnik ne Cini protiv sebe ono, Sto Cini protiv radnika.

(K. Marks – Rani radovi)

Ka filozofiji

Autor 7.12.2011. u 13:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija