Ovacije za farsu o hrvatskom katoličkom licemjerju

Izdvajamo

• Cijela ta ekipa – od Dežulovića s njegovom izvanrednom knjigom kao poticajem, preko pogona Playdrame, s mladim redateljem Korbarom koji se uhvatio u koštac s demonima vremena, a bogme i vlastite obitelji – “Moja (ne)vjernička autobiografija zvala bi se 'Ja, Bog i moj tata Branko', i mnogo je tu pomiješanih osjećaja”, napisao je u bilješci uz predstavu – s tri sjajna mlada splitska glumca, učinili su, dakle, ono što ikonoklasti željni dobrote, istine, ljepote i pravde uvijek iznova jedino mogu i moraju raditi: razorili su idole laži, moći i licemjerja te rastjerali, bar načas, trgovce iz hrama, da bar na tren, bar u kazalištu ako nigdje drugdje, prijetvornu međugorsku Marijinu frazu “Molite se”, zamijeni iskonski, autentičan zaziv začetnika kršćanstva Isusa Krista: “Volite se.”

Povezani članci

• Poslušan ili glup
• Žan Bodrijar: Simuklarumi i simulacija
• Elvedin Nezirović: Ako ne postoji osjećanje krivice, onda ne postoji ni potreba za oprostom
• Virus SARS-CoV-2 preuzima vlast u Bijednoj Našoj?
• Како превазићи говор мржње
• Novci za mazanje očiju raji moraju se oteti

Glumci: Donat Zeko, Stipe Radoja i Stipe Jelaska u predstavi “Tako nam bog pomogao” – fotografije: Glorija Lizde

Takve ovacije rijetke su u hrvatskom kazalištu. U četvrtak navečer, u popunjenom Teatrinu splitskog Gradskog kazališta mladih, na prvoj repriznoj predstavi dan nakon premijere, publika je dugotrajnim aplauzom i uzvicima oduševljenja, kao na rock koncertu, potvrdila da je stvorena nova hit predstava – “Tako nam bog pomogao” mladoga zagrebačkog redatelja Hrvoja Korbara, nastala po motivima knjige “Summa atheologiae – nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg” splitskog novinara i pisca Borisa Dežulovića.

“Tako nam bog pomogao” uistinu ima sve što treba kazališnom hitu: aktualnost, odvažnu provokativnost koja imenuje bez krzmanja, inteligentnu satiru i duhovitost, žustar ritam koji ne zapinje. Istodobno, međutim, ima ona i dublju razinu, i to je baš ono što je, po sudu potpisanog novinara, razlikuje od mnogih dopadljivih, ali lakih komada što pune pozornice standardnih građanskih pozornica: ona ulazi u samo srce ovdašnjega kolektivnog nasilja, nemorala i licemjerja, što ga društvo tako uspješno prekriva plaštem prigodne religioznosti, uljepšavajući samome sebi vlastitu sliku u lažljivom ogledalu.

“Tako nam bog pomogao” može se opisati kao farsa, nastala, kako napominje redatelj Hrvoje Korbar, “prema motivima knjige” “Summa atheologiae – nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg” Borisa Dežulovića – knjige koja je, valja reći, svojom višeslojnom autoironijskom apoteozom izvorne ljudske dobrote nasuprot opačinama institucionalne religioznosti unijela toliku pomutnju da zbunjeni kritičari ne znaju kamo da je smjeste. Korbar, pak, nije na pozornicu tek suho i s oprezom prenio Dežulovićeve ikonoklastičke zapise, što za mladog redatelja ne bi bilo čudno; on je stvorio posve novu, samosvojnu predstavu s dramatičnim zapletom u kojemu Sveta obitelj biva reinkarnirana u ordinarnu, svakodnevnu, pasivnom agresivnošću, uzajamnim prezirom i patrijarhalnim lancima okovanu hrvatsku familiju: Jahve će zamijeniti Josipa u liku neosjetljivoga, primitivnog obiteljskog zlostavljača koji prezire vlastitog sina, Isusa, i ženu mu, Mariju, koja je, pak, prostor svoje slobode pronašla u kičastim ukazivanjima po Međugorju i Fatimi, a na kraju, ipak, i u emancipaciji, dok Isus tinejdžerski zdvaja, raspet između svojih sanjarija o istinskoj revoluciji kršćanske ljubavi i opore stvarnosti svoje represivne obitelji; anđeo Gabrijel, pak, sve to lukavo opslužuje kao obiteljski advocatus diaboli, menadžer i PR obmanjivač za vjerničko stado…

Tako teče ta farsična drama, brzo, glatko i uigrano, na trenutke urnebesno duhovito, meljući sve kontroverze suvremenoga hrvatskog licemjerja: plitku religioznost derneka i proštenja; prijetvornu koruptivnu idilu države i crkve – naslov predstave, “Tako nam bog pomogao”, parafraza je posljednje rečenice predsjedničke prisege koju je Franjo Tuđman arbitrarno izgovorio na inauguraciji 1997., da tu trajno ostane, pa čujemo i Franju, i Stipu, i Kolindu, i Zokija; “vjersko” “obraćenje” ratnog zločinca Darija Kordića… Emotivno-intelektualni raspon predstave zadivljuje: na trenutke ona dosiže gnjev gubitnika s ulica, kao u žestokom hip-hoperskom songu, a na trenutke dospijeva u najdublje etičke dileme kršćanstva kao religije, kao u dijalogu svećenika i Isusa, nakon što ovaj iznova sađe među ljude da pokuša razumjeti što to rade s vjerom na koju ih je pozvao – nedvosmislena aluzija na znamenitu scenu s Velikim Inkvizitorom iz Braće Karamazovih Dostojevskog. Hrvoje Korbar, dakle, snažni je Dežulovićev predložak inteligentno i odvažno prilagodio svojem vlastitom mediju, uspjevši izazvati dojam posve srodan Dežulovićevoj knjizi: golem intelektualni i estetski užitak, uz istodobni poriv za temeljitim etičkim osobnim i društvenim samoispitivanjem.

Ne bi mu uspjelo bez sjajne ekipe. Premda mlad – 27 mu je godina tek – Hrvoje Korbar iskusan je i uspješan redatelj. U Zagrebu je diplomirao kazališnu i radijsku režiju, a dosad je, među ostalim, na 27. međunarodnom festivalu kazališnih akademija u Brnu nagrađen posebnom nagradom za režiju Kafkinog ‘Preobražaja’. Prije četiri godine debitirao je na Dubrovačkim ljetnim igrama; režirao je, uz ostalo, u zagrebačkom Teatru &TD, Kazalištu Marina Držića, Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu i Kazalištu Trešnja, a djeluje i kao radijski autor, pa je za glazbeni dokumentarac ‘Mrtva slatko pjevam’ 2018. nagrađen na festivalu Prix Marulić. “Tako nam bog pomogao” postavio je u produkciji kazališta ‘Playdrama’ koje je osnovao Elvis Bošnjak, a danas vodi umjetnički voditelj Matko Botić, “prvog neovisnog kazališta za odraslu publiku” u Splitu, i valja reći da se Korbarova predstava uklopila baš kako treba u programsku orijentaciju Playdrame: “Suvremeni dramski tekst zapis je kojega kazalište ostavlja kao svjedoka svoga vremena. Samo kultura koja nosi otisak i pečat svoga vremena, koja s njim polemizira, je kultura živih ljudi.” Tu su kulturu na sceni sjajno i dinamično oživjela tri mlada splitska glumca: Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko. Cijela ta ekipa – od Dežulovića s njegovom izvanrednom knjigom kao poticajem, preko pogona Playdrame, s mladim redateljem Korbarom koji se uhvatio u koštac s demonima vremena, a bogme i vlastite obitelji – “Moja (ne)vjernička autobiografija zvala bi se ‘Ja, Bog i moj tata Branko’, i mnogo je tu pomiješanih osjećaja”, napisao je u bilješci uz predstavu – s tri sjajna mlada splitska glumca, učinili su, dakle, ono što ikonoklasti željni dobrote, istine, ljepote i pravde uvijek iznova jedino mogu i moraju raditi: razorili su idole laži, moći i licemjerja te rastjerali, bar načas, trgovce iz hrama, da bar na tren, bar u kazalištu ako nigdje drugdje, prijetvornu međugorsku Marijinu frazu “Molite se”, zamijeni iskonski, autentičan zaziv začetnika kršćanstva Isusa Krista: “Volite se.”