OVDJE I SADA

tačno.net
Autor 21.8.2017. u 09:40

OVDJE I SADA

(Here and now, Penguin Group (USA) Inc., 2013)

(Iz prepiske Paula Austera i J. M. Coetzeea. Prevela i priredila Elma Mujagić)

(Pisma o prijateljstvu)

Dragi Paul,                                                                                     14 – 15. juli, 2008

Razmišljao sam o prijateljstvima, kako nastaju, zašto opstaju, i zašto neka od njih traju tako dugo, duže nego strastvene naspram kojih se ona ponekad (pogrešno) doimaju poput blijedih imitacija ljudskih odnosa. Spremao sam se da ti napišem pismo o ovim svojim razmišljanjima, jer s obzirom na to koliko su prijateljstva važna u našim životima i koliko mnogo nam znače, pogotovo tokom djetinjstva, zapanjujuće je to koliko je malo o njima pisano. Ali onda sam se se zapitao da li je to baš tako. Stoga, prije nego sam svoju namjeru pretvorio u pismo, otrčah do biblioteke da nabrzinu bacim pogled. Ali, pazi sad, grdno sam se prevario. Biblioteka posjeduje knjige u potpunosti posvećene ovim istraživanjima, mnoštvo knjiga od kojih su neke objavljene čak i nedavno. No, kada sam otišao korak dalje i pobliže pogledao pronađeni sadržaj, vratio sam se svom prvobitnom dojmu. Bio sam u pravu, doduše ne baš sasvim, ali na kraju se ipak ispostavilo da većina tih knjiga i nije bila naročito korisna niti zanimljiva. Prijateljstvo, čini se, ostaje zagonetka: znamo da je važno, ali zašto ljudi uspostavljaju i održavaju prijateljstva, možemo samo nagađati.

(Šta sam mislio rekavši da ono što sam pročitao o prijateljstvu nije bilo zanimljivo? Uporedi prijateljstvo sa ljubavlju. Toliko je toga što se o ljubavi može kazati. Na primjer, muškarci se zaljubljuju u žene koje sliče njihovim majkama, ili češće, u žene koje ih i podsjećaju i ne podsjećaju na majke, u one koje to istovremeno i jesu i nisu. Istina? Možda, možda ne. Zanimljivo? Definitivno. Ali da se vratimo prijateljstvu. Koga muškarci biraju za prijatelje? Druge muškarce slične sebi? Istina? Možda.  Zanimljivo? Definitivno ne.)

Dopusti mi da te uputim u neka svoja zapažanja o prijateljstvu sakupljena tokom moje posjete biblioteci, a koja smatram uistinu zanimljivima.

Prvo. Prema Aristotelu, nemoguće se sprijateljiti sa neživim objektom (Etika, poglavlje 8). Naravno da ne! Zar je neko rekao da jeste? Svejedno, vrlo zanimljivo: odjednom uviđamo gdje je moderna lingvistička filozofija pronašla inspiraciju. Prije dvije hiljade i četiri stotine godina, Aristotel je ukazivao na to da ono što se čini filozofskim postulatima ne mogu biti ništa drugo do gramatička pravila. U rečenici „Ja sam prijatelj sa X,“ on kaže, X mora biti živa imenica.

Drugo. Charles Lamb tvrdi da neko može imati prijatelje, a da se pritom ne želi družiti s njima, što je istovremeno i istinit i zanimljiv primjer o tome kako prijateljska osjećanja nisu slična erotskim privrženostima.

Treće. Prijatelji, ili u najmanju ruku muški prijatelji na Zapadu, međusobno ne pričaju o svojim osjećanjima. Uporedi to sa blebetanjem ljubavnika. Dakle, dosad ništa zanimljivo. Međutim, smrt svakog prijatelja biva popraćena naglim i nezaustavljivim izljevima tuge: „Avaj, teško nama!“ (Montaigne o La Boetie, Milton o Edwardu Kingu).

(Pitanje: Da li je ljubav brbljiva jer je želja po prirodi nestalna, promjenljiva i neuhvatljiva, dok je prijateljstvo ćutljivo jer je iskreno, jasno i otvoreno?)

Na kraju, napomena Cristophera Tietjensa u Parade’s End Forda Madoxa Forda o tome da muškarac ide sa ženom u krevet kako bi s njom razgovarao implicira da je učiniti ženu ljubavnicom tek prvi korak, dok bi drugi, i najvažniji, bio pretvoriti je u prijateljicu. Biti, dakle,  prijatelj sa ženom s kojom nisi spavao, u praksi je skoro nemoguće. Previše je toga neizrečenog u zraku.

Ako je uistinu tako teško kazati nešto važno o prijateljstvu, onda možemo doći do spoznaje da, za razliku od ljubavi i politike, koje nikada nisu ono za šta se izdaju, prijateljstvo to jeste, ono je otvoreno i iskreno, do kraja transparentno.

Najzanimljivija razmišljanja o prijateljstvu dolaze iz antičkog svijeta. Zašto? Zato što u prošla vremena ljudi nisu po navici zauzimali skeptičan i preispitujući stav, što znači da se nisu pitali da li se prijateljstvo izdaje za nešto što nije, odnosno zaključivali su da prijateljstvo jeste to što jeste, i stoga nije pogodno kao objekat filozofskog preispitivanja.

Sve najbolje,

John

                                                                                                                  Brooklyn

29. juli, 2008.

Dragi John,

Ovo je pitanje o kojemu sam razmišljao dugo godina. Bez obzira na to, ne bih mogao reći da sam formirao jedinstven stav o prijateljstvu. Ipak, tvoje pismo (koje je oslobodilo vrtlog mojih misli i sjećanja) govori mi da je možda sada pravi trenutak za to.

Za početak, ograničit ću se samo na muška prijateljstva, prijateljstva među odraslim muškarcima i prijateljstva među dječacima.

Da, postoje prijateljstva koja su otvorena i iskrena, dakle, postojana (da se poslužim tvojim riječima), ali, prema mome iskustvu, nema ih baš mnogo. Ovo možda ima veze sa još jednim terminom koji si ti upotrijebio: ćutljivost. U pravu si kada kažeš da prijatelji (barem na Zapadu) „međusobno ne pričaju o svojim osjećanjima.“ Ja bih otišao korak dalje i dodao: muškarci nemaju naviku pričati o svojim osjećanjima, tačka. Stoga, ako ne znaš kako se tvoj prijatelj osjeća, šta osjeća i zašto, da li zaista iskreno možeš reći da poznaješ svog prijatelja? Ipak, prijateljstva opstaju, često i decenijama, u toj neodređenoj zoni nepoznavanja. Upravo ta ničija zemlja neznanja/nepoznavanja među prijateljima najčešće jeste pozornica na kojoj se odvija cjelokupna drama prijateljstva. Najmanje tri moja romana direktno se bave ovom temom (The Locked Room, Leviathan, Oracle Night).

Evo, jedan primjer iz mog života: jedan od mojih najbližih prijatelja, možda čak i najbolji u posljednjih dvadeset i pet godina od onih je koji su najmanje skloni brbljanju. Jedanaest godina je stariji od mene, ali imamo mnogo toga zajedničkog: obojica pisci, obojica idiotski opsjednuti sportom, obojica u dugogodišnjim brakovima sa predivnim ženama, i ono najvažnije i možda najteže za opisati – obojica dijelimo i neki neodređeni, neartikulisani osjećaj prema načinu življenja, neku etiku muškosti. No, koliko god da mi je stalo do tog čovjeka, čak i toliko da bih za njega učinio sve što bi bilo potrebno, naši razgovori su, skoro bez izuzetka, prijatni, ali neinspirativni i krajnje banalni. Razgovaramo razmjenjujući kratka stenografska gunđanja koja bi bila potpuno nerazumljiva strancu. Što se tiče našeg posla (pokretačke sile naših života), skoro da ga uopće i ne pominjemo.

Kako bih opisao koliko je ovaj moj prijatelj obazriv u odnosu prema drugima, evo jedna mala anegdota. Prije nekoliko godina trebalo je da bude objavljen njegov novi roman. Rekao sam mu koliko se radujem što ću ga uskoro čitati, a on mi je odgovorio da će mi uskoro poslati primjerak. Roman je stigao poštom već sljedeće sedmice i prelistavajući ga, otkrio sam da je posvećen meni. Bio sam duboko ganut, naravno, i počašćen – ali poanta je u tome da mi to moj prijatelj nikada nije spomenuo. Ništa u njegovom ponašanju nije dalo naslutiti takvu namjeru.

Šta pokušavam reći? Ja poznajem ovog čovjeka i ne poznajem ga, on je moj prijatelj, drag prijatelj, uprkos ovom nepoznavanju. Ako bi on sutra opljačkao banku, ja bih bio šokiran. S druge strane, ako bih otkrio da vara svoju ženu sa mlađom ljubavnicom koju krije negdje u nekom tajnom ljubavnom gnijezdu, bio bih razočaran, ali ne i šokiran. Sve je moguće, ljudi imaju svoje tajne i ne otkrivaju ih čak ni najbližim prijateljima. U slučaju prijateljeve bračne nevjere, bio bih razočaran (jer je iznevjerio svoju ženu, osobu koja je meni jako draga), ali bih isto tako bio i povrijeđen (jer mi se nije povjerio, što bi značilo da nismo tako bliski prijatelji kao što sam mislio).

(Iznenada sam shvatio. Najbolja i najdugotrajnija prijateljstva zasnovana su na divljenju. Divljenje je kamen temeljac koji dugoročno veže dvoje ljudi. Diviš se nekome zbog onoga što radi, zbog onoga što zaista jeste i zbog načina na koji stvara svoje mjesto u svijetu. Tvoje divljenje ga uzdiže u tvojim očima, oplemenjuje ga, podiže do nivoa za koji smatraš da je iznad tvoga, te ako je osjećaj u potpunosti uzajaman, onda ste u poziciji apsolutne ravnopravnosti. Oboje dajete više nego što primate, primate više nego dajete i zato u uzajamnosti ovakve razmjene, prijateljstvo cvjeta.

U Joubertovim Bilježnicama (1809) se kaže: „Čovjek mora njegovati ne samo svoje prijatelje, nego i njegovati prijateljstva u sebi. Ona moraju biti čuvana, njegovana, zalivana.“ Na drugom mjestu Joubert kaže: „Prestajemo smatrati prijateljem onoga koji izgubi naše poštovanje.“)

Dječaci. Djetinjstvo je najintenzivnije doba naših života zato što većinu stvari koje radimo tada, radimo po prvi put. Ovdje nemam mnogo za ponuditi, osim sjećanja za koje mi se čini da dodatno ističe vrijednost prijateljstva dok smo bili mladi, čak vrlo mladi, a koja je tada za nas bila beskonačna. Bilo mi je pet godina kada se u mom životu pojavio Billy, moj prvi prijatelj. Sjećam ga se kao čudnog dječaka, veselog i tvrdoglavog, posebno nadarenog za nestašluke (ja sam imao strašan manjak takvog talenta). Imao je tešku govornu manu i kad je govorio sve su njegove riječi zvučale iskrivljeno dok mu se u ustima nakupljala velika količina pljuvačke. Niko ga nije mogao razumjeti, osim malog Paula koji je glumio tumača. Većinu vremena smo provodili lutajući predgrađem New Jerseyja, tražeći uginule životinjice, najčešće ptice, ali ponekad i žabe i vjeverice, te ih sahranjivali u cvijetne lijehe ispred moje kuće. Uzvišeni rituali, ručno napravljeni drveni križevi, zabranjen smijeh, sve kako spada.

Billy je prezirao djevojčice i odbijao je da popunjava stranice naših bojanki koje su prikazivale ženske figure. Njegova omiljena boja bila je zelena i zato je bio uvjeren da je krv koja teče venama njegovog plišanog medvjedića upravo zelena. To je bio Billy. Kada smo imali šest i pol ili sedam godina, on i njegova obitelj odselili su u drugi grad. Bile su to bolne sedmice, ako ne i mjeseci čežnje za mojim odsutnim prijateljem. Najzad, moja majka je popustila i dozvolila mi skup telefonski poziv Billyju. Sadržaj našeg razgovora nestao je iz mog sjećanja, ali sjećam se svojih osjećanja tako živopisno kako se sjećam jutrošnjeg doručka. Osjećao sam se tačno onako kako sam se kasnije, kao adolescent, osjećao kada bih nazvao djevojku u koju sam bio zaljubljen.

U svome pismu praviš razliku između ljubavi i prijateljstva. Dok smo još mali, prije početka naših erotskih doživljaja, razlike nema. Prijateljstvo i ljubav su jedno.

Prijateljstvo i ljubav nisu jedno. Muškarac i žena. Razlika između braka i prijateljstva. Posljednji Joubertov citat: „Ne biraj za suprugu ženu koja ti ne bi mogla biti prijatelj da je muškarac.“

Poprilično apsurdna izjava, pretpostavljam (kako žena može biti muškarac?), ali u suštini nije daleko od tvoje primjedbe o Parade’s End Forda Madoxa Forda i duhovite izjave: „muškarac ide sa ženom u krevet kako bi s njom razgovarao.“

Brak je iznad svake konverzacije, te ako supružnici ne pronađu način da budu prijatelji, brak ima male šanse da opstane. Prijateljstvo je komponenta braka, ali brak je trajna razmirica, kontinuiran rad, stalna potreba da se posegne u sopstvene dubine, da se promijeni sebe u relaciji prema drugome, dok je prijateljstvo čisto i jednostavno (to jest, prijateljstvo izvan braka), i teži pasivnosti, ljubaznosti, i u krajnjem slučaju površnosti. Mi žudimo za prijateljstvom jer smo društvena bića osuđena da živimo sa drugim živim bićima do posljednjeg dana. Ipak, pomislimo samo na sve one silne svađe koje se dešavaju  čak i u najboljim brakovima, strastvena neslaganja, zavade usijanih glava, lupanje vratima, polupano posuđe i ubrzo ćemo shvatiti da takvo ponašanje ne bi bilo prihvaćeno unutar lijepo uređenih prostorija prijateljstva. Prijateljstvo podrazumijeva manire, ljubaznost, smirenost. Prijatelji koji viču jedni na druge, rijetko ostaju prijatelji. Supružnici koji viču jedni na druge uglavnom ostaju u braku – najčešće sretno oženjeni.

Mogu li žena i muškarac biti prijatelji? Mislim da mogu sve dok ne postoji fizička privlačnost među njima. Jednom kada seks postane dio jednačine, sve opklade otpadaju.

Da nastavimo. I drugi aspekti prijateljstva moraju biti analizirani, također:

  1. Prijateljstva koja venu i umiru;
  2. Prijateljstva među ljudima koji ne dijele iste interese (poslovna, školska ili ratna prijateljstva);
  3. Koncentrični krugovi prijateljstava: veoma bliski prijatelji, manje bliski, ali jako dragi prijatelji, prijatelji koji održavaju odnos na daljinu, poznanici itd.;
  4. Sva druga zapažanja iz tvog pisma nisam komentirao.

Uz najtoplije želje iz vrelog New Yorka

Paul

12. septembar, 2008.

Dragi Paul,

Evo odgovora na tvoje pismo od 29. jula – oprosti što stiže ovako kasno.

Dorothy je bila u Europi (Švedska, UK) na akademskim konferencijama. Posljednji dio puta pretvorio se u noćnu moru – dobila je bronhitis i morala je otkazati putovanje po Britaniji. Povrh svega, jučer je gadno pala i sada se jako teško kreće. Planira povratak u Australiju naredne sedmice.

No, sada će mi se pridružiti na putu za Estoril (Portugal) i to je dobra vijest. Oboje se radujemo tome, kao i ponovnom sastanku sa tobom i Siri.

Najljepše želje,

John

 11. septembar, 2008.

Dragi Paul,

„Najbolja i najdugotrajnija prijateljstva zasnovana su na divljenju.“, napisao si. Bio bih oprezan kada je u pitanju prihvatanje ove izjave kao općevažeće, jer mi se ona čini manje tačna kada su pitanju žene. Ipak, u potpunosti razumijem tvoj stav. Platon piše o  želji čovjeka da ga se poštuje i uvažava od strane njemu sličnih kao o stremljenju ka izvrsnosti. U vrijeme Darwina, Nietzschea i Freuda, postojala je tendencija da se ova želja ograniči na nešto manje idealno – volju za moć, na primjer, ili nagon za širenjem vrste. Ali prepoznavanje želje za uvažavanjem kao jedne od primarnih sila koje podstiču učinkovitost, čini mi se uistinu pronicljivim zaključkom. To objašnjava zašto je sport tako važan ljudskim bićima, pogotovo muškarcima koji trče brže ili šutiraju loptu dalje od drugih, ne da bi se lijepe djevojke s dobrim genima poželjele pariti s njima, već da bi im se drugi muškarci divili. Isto se može primijeniti, kao neophodna promjena, i na druga područja.

Slažem se da je teško smatrati nekoga prijateljem onda kada taj neko izgubi tvoje poštovanje. Možda će ovo objasniti zašto je kod časti neupitan među inače nemoralnim kriminalnim grupama: grupa može opstati samo ukoliko članovi ostaju vjerni kodu i ne izgube poštovanje drugih.

Pisao si o dječijim prijateljstvima. Nedavno me iznenadilo koliko se mi kao roditelji, pogotovo kao roditelji mlađe djece, osjećamo slobodni da stavimo do znanja svojoj djeci šta osjećamo prema njihovim prijateljima – bez obzira da li odobravamo takva druženja ili ih smatramo lošima. Kada bih mogao početi ispočetka kao roditelj, bio bih obazriviji u ovakvim pitanjima. Nepošteno je prisiliti dijete da pokuša pogoditi šta to čini njegovog prijatelja dobrim ili lošim u očima roditelja. Najčešće je ono što nekoga čini nepoželjnim prijateljem, u potpunosti van domašaja djetetovog shvatanja: klasne razlike, snobizam, tračevi koji kruže unaokolo itd. Ponekad su djetetu potrebni prijatelji koji su seksualno iskusniji, što onda postaje jedini razlog što se roditelji manje iskusnog djeteta protive tom prijateljstvu.

Što se tiče prijateljstva između muškarca i žene, iznenađuje me da je danas uobičajeno da muškarac i žena prvo postanu ljubavnici, a potom prijatelji, umjesto da je obratno. Ako je ovo tačno, možemo li smatrati da je prijateljstvo između muškarca i žene na neki način važnije od erotske ljubavi, viša razina na koju se dospijeva nakon pukog seksualnog iskustva? Sigurno postoje ljudi koji razmišljaju na ovaj način: razvoj erotske ljubavi je nepredvidljiv, rekli bi, ljubav ne opstaje i iznenada se može pretvoriti u svoju suprotnost, dok je prijateljstvo konstantno i istrajno, može podstaći prijatelje da postanu bolji ljudi (kako si to ti opisao).

Smatram da bismo trebali biti skeptični i ne suviše spremno prihvatati ovu tvrdnju, a zajedno s njom i posljedice koje bi iz svega toga proizašle. Na primjer, uvriježeno je mišljenje  da za muškarca i ženu koji su dugo prijatelji (samo prijatelji) ne bi bilo mudro upustiti se u romantičnu vezu, jer u seksu sa dobrim prijateljem nema tajanstvenosti koju eros zahtijeva. Da li je to tačno? Sasvim je sigurno da  privlačnost incesta između brata i sestre upravo leži u tom prijelazu iz nečega dobro poznatog na teritorij misterije.

Incest je dugo bio velika tema u literaturi ( Musil, Nabokov), a sada to više nije. Pitam se zašto. Možda zato što je pojam seksa kao kvazi religioznog iskustva, te samim tim i incesta kao izazova bogovima – jednostavno nestao.

Najljepše želje,

John

Brooklyn

22. septembar, 2008.

Dragi John,

Molim te, reci Dorothy da se čuva. Bronhitis je i sam po sebi dovoljno težak, a njen pad to sve dodatno pogoršava. Vjerujem (nadam se) da ništa nije slomila. Siri i ja se jako radujemo njenom putovanju u Portugal u novembru.

Ja sam bio na putovanju, a za nekoliko dana idem ponovo. Zato nemam vremena za detaljan odgovor na tvoje pismo, ali obećavam ti ga čim se vratim sredinom oktobra.

Znatiželjan sam jer si spomenuo incest između brata i sestre u svom pismu, jer upravo o tome pišem u svojoj novoj knjizi. Uistinu, seks jeste kvazi religiozno iskustvo za dvije osobe (da se poslužim tvojim riječima). Da li to znači da ne idem u korak s vremenom, da beznadežno zaostajem? Vjerovatno.

Što se tiče divljenja, mislio sam izričito na prijateljstva među muškarcima. Ali više o tome kad se vratim…

Paul

Paul Auster (1947) jedan je od najznačajnih američkih savremenih pisaca. Neki od  njegovih najpoznatijih romana su:  Levijatan, Mjesečeva palata, Njujorška trilogija, U zemlji posljednjih stvari, Knjiga opsjena, Proročka noć, Bruklinska revija ludosti, Putovanja u skriptorijum, Čovjek u mraku, Nevidljivi. Objavljivao je memoare, eseje, te jednu zbirku pjesama Iščezavanja. Autor je scenarija za filmove (Dim, Pandorina kutija), te reditelj filma Unutrašnji život Martina Frosta. Njegova djela su prevedena na preko dvadeset jezika.

John Maxwell Coetzee (1940), južnoafrički književnik, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2003. godine, ali i mnogih drugih nagrada (npr. Booker 1983 i 1999). Neka od njegovih najboljih djela su: Sramota, Čekajući barbare, Gospodin Foe, Doba željeza, Gospodar Peterburga, Život i doba Michaela K., Život životinja, U srcu zemlje, Isusovo djetinjstvo itd. Živi i radi u Australiji.

tačno.net
Autor 21.8.2017. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija