Ovo što nas je ostalo, nova pjesnička knjiga Mile Stojića: Divovska enciklopedija tuge

tačno.net
Autor 20.12.2014. u 16:37

Ovo što nas je ostalo, nova pjesnička knjiga Mile Stojića: Divovska enciklopedija tuge

Ovo što nas je ostalo, nova pjesnička knjiga Mile Stojića

Piše: Krešimir Bagić

Kada zaklopi najnoviju Stojićevu knjigu, čitatelj bi mogao biti u kušnji omjeriti svoj osjećaj za realnost, svoje vizije i poetske preferencije sa svjetonazorom, poetskim iskustvom i iskustvom svijeta Stojićeva lirskog subjekta. Teško da pjesnik može poželjeti puno više od toga.

Sarajevski pjesnik Mile Stojić (1955) objavio je četrnaestu zbirku Ovo što nas je ostalo. Riječ je o autoru koji je svoj poetski svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski subjekt skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada. Stojić se hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti ili sna. Obično ih obrađuje tako da ih sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću. Kreirajući nizove opreka, taj pjesnik podcrtava jaz između željenoga i realnoga stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga pjesništva – paradoks i oksimoron. U njegovu opusu relativno se često pojavljuju prividno proturječne sintagme, tvrdnje i naslovi poput „tamni anđeli“, „sanjamo zbilju“, „Libreto za sviralu i strojnicu“, „uzgajali smo vinograde, ali su rađali žirom“ i sl.

Mile Stojić je pjesnik koji svijetu neprestano pokušava govoriti istinu, ogoljavati ga, spašavati i harmonizirati, ali i pjesnik koji je duboko svjestan uzaludnosti tog napora jer put do konačne istine zapravo ne postoji. Pjesma je za nj ponajprije prostor ispovijesti, svjedočenja i priče. U ranim zbirkama Stojić je skloniji zadanim formama stiha i teksta, povremenim jezičnim igrama i tematizaciji samoga jezika kao varavoga i neuhvatljivoga bića. U kasnijim zbirkama glavne odlike njegova pisanja postaju narativnost i izravnost. Autor čitatelju nudi prispodobe o ratu, nesreći, egzilu, smrti, poeziji. Govor lirskog subjekta obilježavaju stilizirani razgovorni ritam, arhetipske fabulacije, komentatorska logika te povremeno gotovo poslovična formulaičnost. Osnovni ton Stojićeve poezije kreće se između elegičnosti i melankolije, s povremenim iskliznućima prema humoru, ironiji i sarkazmu. Taj ton znak je razočaranja subjekta koji zbilju doživljava kao dehumanizirani prostor obilježen nesrećama, nepravdom i obrnutom hijerarhijom vrijednosti.

Zbirka Ovo što nas je ostalo donosi 50 novih pjesama razvrstanih u cikluse Izgubljeno, Naronski ljubavniciKineska himnaRepublika IliTri šume i Nenadana ruža. Ta izrazito melankolična i elegična knjiga potvrđuje da je Mile Stojić raspričan pjesnik, pjesnik snažnih gesta i globalnih poruka. Subjekt zbirke osvrće se unatrag, kao da se oprašta sa stvarima, događajima i ljudima, kao da u proživljenom i napisanom nastoji naći uporišta svome govoru i trajanju.

U uvodnoj pjesmi Curriculum taj subjekt pribire svoj životni put. Predstavlja se kao „pjesnik iz lokalnog putničkog vlaka Sarajevo – Ploče“, „pjesnik iz siromašnog naroda“, provincijalac lošeg obrazovanja koji „ponjimaju po ruski, / njemački nekako, francuski nikako“; on ne piše sonete jer se oko njega nikad ništa nije rimovalo, odijeva se na buvljacima, puši jeftin duhan, bliže su mu Krležine socijalne teme nego spleen u europskoj poeziji, duboko je „religiozan čovjek koji ne vjeruje u Boga“, svijet ne doživljava kao vrt za uživanje nego kao brodolom itd. U tom verbalnom iscrtavanju autoportreta Stojićev subjekt na stanovit način sakralizira svoje autsajderstvo posredno mu pripisujući obilježja autentičnosti, iskrenosti i dakako humaniteta. Zamjetno je da slika koju oblikuje dobrim dijelom niče iz razlike i da se zasniva na antitezi. Na jednoj je strani dakle naš pjesnik i njegova „zemlja koja se raspada“, dok su na drugoj strani kolege koji pišu sonete, dvorac grofice Thurn und Taxis, gospoda koja navraćaju u hotel Waldorf Astoria, profesori koji su doktorirali na temi spleena u europskoj poeziji, zagovornici postmoderne, teoretičari praznine i sl. Dapače Stojićev subjekt u Curriculumu postavlja pitanje o stvarnom karakteru i mogućnostima govora o poeziji. On naime tvrdi da nešto poput lirskog subjekt zapravo i ne postoji:

 Nikad nisam tumačio o lirskom subjektu, jer nisam
Toliko pametan da objašnjavam sebe.

Ako se navedena lirska tvrdnja shvati doslovno, Stojićev pjesnik ili pjesnik Stojić sebe smješta na jednu, a čitatelja sklona neizvjesnoj pustolovini interpretacije na drugu obalu. Štoviše, pjesnik pritom ispisuje sâm život, a tumač ga namjerno prešućuje ustrajavajući na govoru o subjektu, identitetu i stvarima koje su od pjesnika i njegova života vidno udaljene. Nisam naravno u kušnji da Stojića shvatim doslovno. Navedeni su stihovi gestualni, nije im funkcija zanijekati postojanje subjekta nego naglasiti proživljenost napisanoga. Uostalom, kada bi pjesnik i mogao napisati svoju autobiografiju, čitatelja poezije magnetično bi privukli oni dijelovi koje bi mogao aktualizirati u svome iskustvu i s kojima bi se mogao otisnuti na oniričko putovanje. Što god kazao Mile Stojić, u njegovim stihovima više je lirskoga subjekta nego Mile Stojića.

Naš autor rado, umješno i često koristi staru pjesničku tehniku uspostavljanja komunikacije s odsutnim, mrtvim i dalekim osobama, nadnaravnim bićima, apstrakcijama, prirodnim pojavama i sl. U zbirci Ovo što nas je ostalo njegov se subjekt obraća antičkim likovima, Bogu, Ingeborg Bachmann i Paulu Celanu, Juri Kaštelanu, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, vjetru, ruži, zelenoj lipi, javoru, gori. On zapravo pokušava animirati povijesne slojeve, ideologije, ikone i pjesnike, ostvariti figurativnu bliskost s onim što je udaljeno i nedohvatno kako bi bolje razumio svoj život, ljude oko sebe, njihove poteze i riječi. Stojićeve apostrofe tlo su na kojemu niču zahvalnost, znanje, patetika i melankolija. Zaziv Hrvatske otvara stihovima:

Ono što si mi darovala, Hrvatska
Jesu tvoje knjige. Stihovi tvojih pjesnika
Spisi Hektorovića, Ujevića, Marune
Gudelja, Šimića, Kaštelana
Divovska enciklopedija tuge.

Najdramatičnija i najangažiranija apostrofa pojavljuje se u pjesmi Dobro jutro. Stojićev se subjekt obraća Bosni i Hercegovini. U njegovim se stihovima susreću ljubav i očaj, himnični i sarkastični ton, poezija priprema prostor golom angažmanu, iskazu čije su glavne karakteristike etičnost i dubinski patriotizam. Stojić uz ostalo piše:

Dobro jutro, Bosno i Hercegovino, sretan ti dan
Nezavisnosti, koji ne slavi pola tvojih žitelja, naviklih
Na zavisnost i ropstvo. Živjela Republiko Srpska, živjela
Herceg-Bosno, živjeli svi kantoni i županije, živjelo Sarajevo,
I Distrikt Brčko. Sretan ti blagdan, državo, dopola republiko
A otpola federacijo, zdravstvuj, mitska sireno i centaure
Polu-ribo, polu-djevojko, polu-konju, polu-čovječe!

Dobro jutro, moja najljepša, moja nesretna domovino
Tvoji najveći sinovi stide se tvoga imena.
Tvoji mudraci
Na strani su tvojih dušmana. Zemljo ratara i pastira koju
Nitko ne voli. Zemljo rudara i proletera, lica izboranih
Kao hrastova kora, što vade ili liju tvoje. Vinogradara
što trgaju tvoje trsje, vršu pšenicu i vrcaju med.

Pjesma Dobro jutro stožerna je pjesma ciklusa Republika Ili  kojemu se tematski prostor oblikuje – kako sam Stojić zapisa – „između genocida i sapunice“. U prvom planu je Bosna, njezina tragična nedavna prošlost i rane koje su svakim danom dublje. Pjesnik joj se obraća, komentira licemjerstvo svijeta koji šalje holivudske zvijezde u tu zemlju, a one pak o njezinoj tragediji snimaju filmove sa sretnim završetkom. Najposlije u poduljem tekstu Dogodit će se kraj Evropske unije Stojić poput kakva nihilista ironično pobraja katastrofične i nemoguće događaje koji će u budućnosti snaći Europu i svršiti s ovim svijetom (raspast će se EU, Slovenija će bankrotirati, pedofili će upravljati dječjim vrtićima, otkrit će se nafta u Hercegovini, uskrsnut će Bin Laden itd.). Pjesma nalikuje nakupini antiparola, u njoj se na drastičan način očituje osjećaj nemoći Stojićeva subjekta i njegov pesimizam.

Čini se da je na trenutke poezija ustuknula pred tim osjećajem nemoći, a lirski govor prepustio mjesto afektivnom i angažiranom pobrajanju nevolja. Između poezije i angažmana postoje dodirne točke, ali i teško premostive razlike. O poeziji najčešće mislimo kao o govoru koji se ne može privesti očitosti, čiji smisao presudno ovisi o tome tko ga, kada i kako čita. Udio lebdeće misli, sna ili uobrazilje nezamjenjiva je sastavnica poezije. Uz angažirani govor najčešće pak vezujemo očitost, jasnu namjeru i nedvosmislene izjave. Izravno angažirana poezija obično odustaje od lirske zagonetnosti i nejasnoće te smo suočeni s iskazima u kojima etika počesto zamjenjuje estetiku. U novoj Stojićevoj knjizi izrazito su angažirane upravo pjesme ciklusa Republika Ili. One su pacifistične i moralističke, retorične i ritmične, pune nataložene gorčine i političke korektnosti. Njihov se diskurz približava kritički intoniranom žurnalizmu. Čitatelj će nedvojeno pristati uz njihove poruke, ali pitanje je hoće li mu te pjesme pružiti neizvjesnu avanturu koja pretpostavlja slast domišljanja, nagađanje i groznočava vraćanja na početak teksta. Najuspjelija pjesma ciklusa naslovna je Republika Ili. Ona se zasniva na opisu Bosne i Hercegovine kao zemlje koja je potpuno rascijepljena, koju njezini žitelji posve različito doživljavaju te koja svako svoje obilježje istodobno emfatično slavi i potpuno niječe. Stojić je tekst izgradio na nizu antiteza:

Bila je ili nije bila
Još od srednjeg vijeka ili Titina vakta
Država ili protektorat
A onda je nastupila agresija ili građanski rat.

Ljudi su se u njoj voljeli ili mrzili
Ovdje je mržnja endemska ili akademska
Mulrikulturalni sklad ili zona konflikta
Osvojili su je Turci ili oslobodili
Anektirali su je Austrijanci ili porobili

Njen sin pucao je u dobrog cara ili tiranina
Pa ga sad drže za heroja ili ubojicu
Stanovnici joj rođenjem govore tri jezika, a
Sedmnaest posto ne zna abecedu
Ili azbuku. Moreova Utopija ili
Atlantida Szymborske.

Kao svojevrsni pandan ciklusu Republika Ili stoje tekstovi ciklusa Naronski ljubavnici. U njima se Stojić vraća u povijest prostora, ljušti sloj po sloj i arheološki oživljuje Helenu, Parisa, Ahileja, Nausikaju, Zeusa, opjevava ih i povezuje s potonjim stanovnicima istih meridijana – od Narone stiže do Metkovića, Runovića, Stoca i Vrgorca, jezik Daorsa supostavlja pjevušenju The Doorsa itd. Kao na kakvu nesvakidašnjem karnevalu spretno spaja lica, maske, jela, ratove, smrti, užitke i tekstove. U tim i sličnim pjesmama on iznova dostiže puninu svoga lirskog glasa ostavljajući čitatelju dovoljno prostora da diše, da se domišlja i imaginira nad pročitanim.

Čitajući zbirku Ovo što nas je ostalo stječe se dojam da Mile Stojić piše lako, da mu stihovi teku bez otpora, da se skladno slažu jedan do drugoga. Kao i u prethodnim knjigama, pjesme se uobličuju u lirske priče koje naglašavaju i mistificiraju opsesivnu misao ili asocijaciju. Njegova se imaginacija gdjegdje osloni na retorički potencijal nabrajanja i magiju cikličkoga ponavljanja pojedinih izraza i stihova. Uza sve Stojićevi tekstovi nerijetko hotimice komuniciraju s heksametrom, usmenim obrascima, vezanim stihom, frazeologijom angažiranih napjeva itd. Spomenuta se komunikacija ponajviše ostvaruje prigodnim ritmičkim, metričkim ili leksičkim aluzijama. One su gdjekad izraz poštovanja spram različitih pjesničkih uzusa, gdjekad su ludične, a gdjekad ironične. Ta mračna knjiga „pjevnog euforika“ kojemu je „naprosto bila suđena aktivistička poetika onoga koji vidi crno, ali ga mora bilježiti po bijelom“ (Mrkonjić) iskreno je i bolno svjedočanstvo o vremenu i prostoru. Kada ju zaklopi, čitatelj bi mogao biti u kušnji omjeriti svoj osjećaj za realnost, svoje vizije i poetske preferencije sa svjetonazorom, poetskim iskustvom i iskustvom svijeta Stojićeva lirskog subjekta. Teško da pjesnik može poželjeti puno više od toga.

 Matica.hr

 

tačno.net
Autor 20.12.2014. u 16:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija