Palača Luxembourg: Cézanne i Pariz

Povezani članci

• U Mostaru otvorena izložba “Mir sa ženskim licem”
• Srđan Šušnica: Republika Srpska kao „avangarda“ rehabilitacije istorijskog fašizma i izgradnje novog etnofašizma postmoderne
• Olga Lalić – Krowicka: Grad Ništavilo
• Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene određuje
• Od „Džuli“ do „Crazy“, ili: Od građana do malograđana
• .lepo i tako strašno lepo – biti sam

Organizirana od dvije prestižne palače Male i Velike, Muzeja Lijepih Umjetnosti i francuskog Senata, postavka pod nazivom “Cézanne i Pariz”, upravo je otvorena do 26 veljače 2012. godine, dobila je i posebne posudbe poznatog Muzeja d’Orsay.

Zanimljivo je kako se i danas Paul Cézanne/1839-1906/, asocira na pokrajinu Provence iako je cijelo umjetnikovo  slikarstvo povezano sa Parizom i njegovom oblasti. Slikar je često putovao na relaciji Aix-Pariz iako su razlozi dolaska u Grad svjetlosti, u dvadesetoj i šezdesetoj godini bili sasvim različiti. I u poznijem dobu,  uvijek nesiguran  u vlastite sposobnosti, Cézanne je često isticao: “Polako napredujem” i odlazio na obale Marne ili u okolicu Fontainebleaua ako nije portretirao kakvog prodavca povrća, svoju supruguu ili umjetničkog kritičara. Kada je prestao biti mladić koji nastoji “osvojiti Pariz”, studirati na poznatoj Akademiji Lijepih Umjetnosti, nadaleko čuvenoj ENSBA ili pokazati svoje slike na pariškom Salonu, Cézanne se uspješno suprostavio  tradiciji, ali i modernizmu. Pronašao je značajne “formule”, koje je kasnije upotrebljavao i u provinciji. Njegova putovanja na jug  i vraćanja na Otok Francuske, koji označava Pariz i njegovu oblast, vremenom su postali stalni ali je njihov ritam evoluirao.

Uglavnom nakon 1890. godine, kritičari, mecene, trgovci umjetninama ili kolekcionari su se počeli zanimati, za umjetnikove djelatnosti. Cézanne je pažljivo i diskretno dobijao priznanja,  koja su najprije stigla  iz prijestolnice. Tako je i ostvario vlastiti pečat u modernoj umjetnosti: od post-impresionista do Kadinskog, iako ga je avantgarda smatrala prethodnikom, “ocem sviju nas”, kako je njegovo djelo objasnio i razumio Picasso.

Osamdeset djela na jednom mjestu

Postavka u Palači Luxembourg, gdje se nalazi i Senat, predstavlja 80 umjetnikovih djela, u različitim poglavljima. Najprije se odaje počast Emilu Zoli, kojega je susreo u koledžu Bourbon u Aix-en-Provence, ranije nastanjenog u Parizu u koji Cézanne dolazi 1861. godine, protiv očeve volje. Poput mnoštva maldih ljudi koji su dolazili iz svih krajeva svijeta, namjeravao je postati “umjetnik”! Posjećuje Švicarsku akademiju gdje je susreo Pissara i Guillaumina, postavši njihov nerazdvojni prijatelj. Pariz je u to doba nametnuo akademizam zahvaljujući čuvenom Salonu, ali je bio i mjesto posebnog revolta umjentičke avantgarde. Studirajući Cézanne je usvojio stare ali i nove tradicije: njegovi crteži, izloženi trenutno u Parizu, pokazuju kako je sa velikom pažnjom usvajao karakteristike velikih slikara, posebno Rembranta, Poussina ili Delacroixa. Zamjetljivo je proučavanje antičkih skulptura ali i klasičnih pa baroknih, sa kopijama Michelangela ili Pugeta. Istovremeno, slikar učestvuje u impresionističkom pokretu, kojemu se  ne priključuje. Iako se slikarski razvio i ostvario u Parizu, gdje je stalno dolazio do 1905. godine, Cézanne je malo slikao prijestolnicu. Nikada ne slika poznata mjesta, nego ono što vidi sa valstitog prozora ili  terase koju je napravio na krovu. Postoji jedna iznimka, platno nazvano Ulica des Saules. Cézanne je slikao ulicu smještenu u blizini Montmatrea, koju je ovjekovječio pustu!

Scenografi izložbe su  istakli  umjetnikovu   naklonost  predgrađima. Cézanne slika motive, pejzaže, proučava Pissarova ili Guillauminova djela, vjerovatno jer aktivnije učestvuju u impresionističkom pokretu. Obojica nastoje nanovo nametnuti i produžiti tradiciju pejzaža, nakon Courbeta, Corota te poznatih slikara iz Barbizona što su  preko pariških predgrađa, nastojali uspostaviti francuski identitet i prepoznatljivost. Međutim, Cézanne je  brzo postao istinski učitelj što je od impresionizma napravio solidan pokret, trajan poput muzejske umjetnosti. Najbolji primjer napretka je platno nazvano “Most Maincy”, urađeno u periodu slikarevog uspona, odnosno 1880. godina.

Privlačnost Pariza zove se razdoblje u kojemu je umjetnik bio preokupiran aktovima, slijedeći Courbeta ili Renoira. Cézanne slika poznato platno “Težnje Svetog Antoinea” između 1870. i 1877. godine, nakon što je otkrio književnost Gustavea Flauberta. U istom periodu gomila platana  erotskih sadržaja: “Olympia”, “Orgije”, “Ljubavna borba”… Kasnije, sudeći po sjećanjima trgovca umjetnina Vollarda, Cézanne je radio veliko platno “kupačica”, istovremeno slikajući autoportret, 1899. godine. Više nije tražio erotičku dimenziju tijela, nego nove izraze aktova, pronašavši osobni, slikarski jezik.

Mrtve prirode i portreti

Paul Cézanne je mrtve prirode smatrao motivima! Uporedjivao ih je sa ljudskim tijelom ili planinom, razrdragano tražeci u prostoru geometriju njihovih volumena, odnos boje i oblika: “Kako je boja bogastvo, oblik je njezina ispunjenost”- govorio bi. Od 1000 slikarevih platana, na 200 njih predstavljene su mrtve prirode. Ponekad udružene s erotizmom ili portretima, pričale su o Parizu na način pejzaža. Među portretima čiju podlogu, često, prestavljaju cvijetne tapete ili obojeni papir, pokazani su značajni prijatelji pariških dana i noći: Victor Choquet, umjetnikov prvi kolekcioner ili Ambroise Vollard, trgovac umjetninama, najprije organizator, slikarevih izložbi.

Nakon 1880. godine, Cézanne je dugo boravio u pariškoj okolici, nakon što je živio u Provansi od 1882. do 1888. Ljeti je slikao u Auversu, Montgeroultu pa posjetio  i Moneta u Givernyju, 1894. godine. Boravi na obalama Marne, u Maisons – Alfort ili Créteilu pa u Marlotte, te Fontainebleauu. Obožava rijeke, uz koje pronalazi mir,  i nadu u sutrašnjicu. Umjetnikova platna ispoljavaju “tišinu” prirode. U samom gradu njegovi tonovi postaju jači, posebno plavi ili zeleni tonovi dok u Provansi, Cézanne napokon ostvaruje “simfoniju” Svete Viktorie.

Pošto je našao vlastito mjesto u Gradu svjetlosti, gdje je osobni umjetnički izraz  doveo do savršenosti i ovladao svim tehnikama, slikar se sasvim povlači na jug, za koji je stalno bio vezan.