Foto: TPO Fondacija
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena u četvrtak, 09. marta, TPO Fondacija i Univerzitetski gender resursni centar organizovali su još jednu interaktivnu i značajnu panel-diskusija pod nazivom „S bh. književnicama o bh. književnicama danas“. Ovaj panel, realiziran u okviru UNIGEM projekta koji se implentira uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, imao je za cilj da pobliže analizira situaciju u kojoj se danas nalaze bh. književnice, ali i općenito radnici i radnice u kulturi.
U panel-diskusiji su učestvovale poznate bh. književnice Adisa Bašić, Lejla Kalamujić, Melida Travančić i Nikolina Todorović, a moderatorica je bila književnica Lamija Begagić.
Panel-diskusija je počela ključnim pitanjem, koje je ove godine potenciran povodom Međunarodnog dana žena, a to je da li su žene odmarale tokom 8. marta, te šta uopće podrazumijeva rad, a šta odmor?
Komentari su bili raznorazni, ali zaključak je bio da nijedna od panelistkinja tokom Međunarodnog dana žena nije odmarala.
Mlada književnica Nikolina Todorović iskoristila je pitanje odmora kako bi se osvrnula na neplaćeni kućanski rad koji većinom žene obavljaju.
„Neplaćeni kućanski posao ne podrazumijeva se kao da se nešto radi, kao da je to nešto teško i trebalo bi malo razmišljati o toj vrsti (ne)odmora. Stoga, mislim da većina žena 8. mart nije proslavila, nisu sve odmorile“, naglasila je.
Književnica Melida Travančić kazala je kako svoj rad ne doživljava kao umor nego kao užitak.
„Ja radim u svijetu kulture i mi nikako ne odmaramo. Upravo pripremamo događaj vezan za proslavu rođendana Muse Ćazima Ćatića koji je 12. marta. Šalimo se mi često, pošto nas zezaju da mi radnici u kulturu ništa ne radimo, onda kažemo da smo mi plaćeni da mislimo pa mi mislimo“, dodala je Travančić.
ŠTA SVE MAMA RADI DOK NIŠTA NE RADI?
Komentarišući temu neplaćenog kućanskog rada, moderatorica Begagić, dijeleći svoje iskustvo rada s djecom, osvrnula se da prilikom razgovora s djecom pokušava tu temu često „staviti na stol“.
„Kad pitam djecu šta mama radi dosta djece, kojima su mame stvarno domaćice, kažu da ona ništa ne radi. I onda pitam šta to sve mama radi dok ništa ne radi i onda krenu da nabrajaju silu stvari, poput operativnih i logističkih poslova, misaonih, odgojnih i onu silu emotivnog rada o kojem nikako ne pričamo i ne razgovaramo“, istakla je Begagić.
(NE)VALIDACIJA RADA
Književnost, umjetnost i kultura se često ne doživljava kao običan rad, često biva potplaćen ili neplaćen, istakla je Begagić.
„Sve smo vjerovatno, pogotovo dok smo bile mlađe, bile u situacijama da nas se poziva na različite književne događaje i festivale, bez da se za to nudi finansijska naknada, zato što se to podrazumijeva da je neka afirmacija za nas, da će naša književnost doći do šireg kruga čitatelja/ica i da je prosto u jednom trenutku bilo uvredljivo tražiti naknadnu za vlastiti rad“, pojašnjava Begagić.
Objašnjavajući kako su se borile s takvim iskustvom, književnica Adisa Bašić je istakla da je to zamka kapitalizma, da oni koji rade posao koji vole, a to se posebno odnosi na umjetnike i same žene, da trebaju biti sretni da uopšte imaju priliku da se time bave i da je to jedan luksuz te da je nemoralno tražiti da se taj rad plati.
„U paketu s tim dolazi ona vrsta prebacivanja da je pomalo nemoralno odmarati i da čak, ako se uspijemo odmarati, imamo određenu dozu nelagode vezano za to. Meni se čini da je prva stepenica osvijestiti tu zamku i ne pristati na nju te imati tu dozu drskosti i podrazumijevati da treba biti plaćen, što će onda neka vrata zatvoriti. Ali meni je to jako važno. Ja mogu u svoje ime pristati da ne dobijem honorar za nešto, zato što mi je stalo i želim da podržim neki projekat, ali ako pozivam nekoga da govori, ako organizujem nešto nekako je stvar respekta prema nečijem vremenu i znanju i iskustvo da bude plaćen“, pojasnila je Bašić.
Govoreći o iskustvima književnih rezidencija, panelistkinje su istakle kako je to na jedan način izvjestan finansijski dodatak kućnim budžetima, ali da ima i svoje negativne strane, poput konstatnog iskakanja iz svakodnevne rutine. Također su istakle kako je na književnim rezidencijama uvijek više bilo književnika nego književnica upravo zbog komplikacije reorganizacije privatnog života za književnice.
Književnica Lejla Kalamujić kazala je da je imala sreću da joj se pruži prilika da učestvuje na dosta književnih rezidencija.
„Svi smo na rezidencijama koristili vrijeme za rad ali i za štednju. Vi dobijete mjesto gdje da boravite i radite i još dobijete stipendiju. Stalno sam bila na različitim mjestima i uvijek sam razmišljala o Virginiji Woolf i „Vlastita soba“ i tom odnosu šta je rezidencija u odnosu na sve to. I to jeste na kraju neka iznajmljena soba. Sretni ste da dobijete tu priliku, vi imate u jednom trenutku savršene uslove ali kratkotrajno. Vi u svakom trenutku znate da će to trajati mjesec-dva i onda se vi vraćate i kreće ta neka životna borba“, pojašnjava Kalamujić.
Postoji degradacija kulture danas, ističe Travančić, i to ne samo kod nas nego i u susjednim zemljama gdje se ne plaća radnicama i radnicima u kulturi.
„Zašto je to tako? Pa vjerovatno zato što su sredstava za kulturu sve manja i manja što nije nikakvo opravdanje ako nekoga zovete da mu ne platite. Još jedan veliki problem ima što pojedini autori sami zovu. Ja radim u Centru za kulturu i autori sami zovu da li mogu napraviti promociju i da im ne treba ništa dati, traže da im se napravi samo plakat. Mi to naravno ne radimo, postoji nešto što mora proći cijele procedure da bi se napravio jedan kvalitetan književni sadržaj, ali u ovom slučaju govorim o tim nekvalitetnim književnim sadržajama i podilaženje najnižim ukusima“, pojašnjava Travančić.
KNJIŽEVNE JUNAKINJE
Analizirajući književne junakinje kroz književnu historiju, krećući od klasika, književnica Todorović kazala je kako su žene prisutne tu, kroz stereotipe, kao dobre žene.
„Žene koje nisu stereotipne su žene koje se ustvari ne stide i ne ignorišu svoju seksualnost, svoju žudnju, svoje tijelo, to su dakle ljubavnice. S druge strane, tu su likovi, u čitankama, tipizirane žene kao dobre majke. S druge strane, netipizirane žene su žene koje se nisu ostvarile kao majke, žene koje se nisu snašle u tim ulogama. I onda imamo žene koje su histerične, to su stereotipne slike, koje su nervozne i to su žene koje imaju nešto da kažu“, istakla je Todorović.
Govoreći o književnim junakinjama, Kalamujić govori kako je u književnosti, sve do danas, u grijeh žene se ubrajalo ako ona nije bila spremna da bude žrtva drugima.
„Književnost voli ekscese i volila je. Ima takvih žena, ali su obično muškarci pisali. Mislim da danas o tome prvi put žene pišu. Elena Ferrante je upravo napisala nešto jako bitno o tome, da li ženu čini ženom samo ako je ona žrtva drugima, da li to znači da je to dobra žena“, pojašnjava Kalamujić.
Književnica Bašić, govoreći o svojim književnim junakinjama, istakla je da joj je u srednoj školi bila značajna poezija poljske pjesnikinje Wislave Szymborske.
„Više možda te lirske junakinje, taj glas kroz poeziju, koji duhovito govori o sitnim i svakodnevnim stvarima, na duboko filozofski način koji se meni čini tako tačnim i važnim. Tu sam pomislila kako se ova književnost mene tiče na jedan novi način. Ja se ovdje identificiram drugačije nego dosad“, rekla je Bašić.
Književnica Todorović spomenula je kako na bh. sceni postoji i mnogo glasova koji pišu o kvir motivima.
„Spomenula bih Lejlu Kalamujić i njenu dramu ’Ugasimo svjetlo’ i to je jako važna tema koja progovara o mentalnom zdravlju, o starijim ljudima. Uopšte to tabuiziranje starijih ljudi i sklanjanje u stranu. Jako je važno progovoriti i pisati o tim stvarima, o starenju, tijelo i seksualnosti starih ljudi. Jer mi gledamo na stare ljude kao da nemaju nikakav život, zapustili su se, ne vode seksualni i ljubavni život i to su neke teme koje su jako važne“, ističe Todorović.
Todorović je također dodala kako književnici kritičari kada čitaju književnost koja u sebi sadrži kvir motive, da oni predvide i uopće ne pročitaju o čemu se radi i ne spomenu da je to neka centralna tema nego počnu pisati o nekim drugim stvarima.
„Ili s druge strane suprotno. Spomenu da je to centralna tema, a ne spominju neke ostale motive koji bi se trebali spomenuti. Ja sam na trećoj ili četvrtoj godini studija napisala prvu homoerotsku priču, imali smo formu kratke priče da pišemo. I kada sam pročitala svoju priču, niko od mojih kolega nije shvatio o čemu ja pišem. Niko nije shvatio da uopšte pišem o dvije žene, o ljubavi i susretu između dvije žene“, pojašnjava Todorović.
Takvo iskustvo, čitateljsko, pokazalo joj je da ljudi nisu senzibilirani da prepoznaju te motive, jer su navikli na heteronormativne motive, zaključila je Todorović.
