Pavle Stanišić: Rahmanovi koraci

Autor 27.10.2012. u 16:31

Pavle Stanišić: Rahmanovi koraci

„Ostali neka sačekaju“, rekla je umorno sredovječna, blijedolika bolničarka. Iza njenog glasa, brzo nestalog iza zatvorenih vrata, ostala je djevojka zabrinuto zagledana u svoje cipele, nekoliko prljavih bijealih pljuvaonica u uglovima, sivi starac na klupi, carvaena i crna obavješenja o pušenju, požarima i čistoći na zidovima, ja – Sabit i strah.

„Zašto da sačekamo?“ upitao me starac jasno plavim djetinjim strahom u očima, djevojka je podigla pogled pun uznemirene tmine, napolju se zlatila sunčana tišina, kroz otvoren prozor vidjela se ulica kojom je prolazio dječak na biciklu, po staklu i po neobjavljenom nemiru, zujala je muha, djevojci niz ponovo klonuili pogled poteče duga smeđa kosa.
„Zašto baš mi?“ upita starac i usred njegovih riječi vrata se ponovo otvoriše. Umorna bolničarka prikupi naše poglede na svoje debele suve usne i opušteni podvoljak, u kojem se jedva primjetnim drhtajem pripremalo rađanje spasonosnog ili smrtonosnog ženskog glasa. Djevojka se branila lakim pokretima glave i dugim tankim pristima okrivljavala dugu pravu kosu, starčev pogled je nevidljivom paukovom sudbinom uhvatio nemirne bolničarkine usne i nijedan im pokret nije zanemarivao, dječak na biciklu je prošao u drugom pravcu, bolničasrka je objašnjavala da su njihovom krivicom naši nalazi izmiješani i da se ne zna čiji je koji i da će ponovo morati da nam krv šalju negdje na analize, da će sve to da urade izuzetno brzo, da već sutra u isto vrijeme dođemo i da će tada sve biti jasno.
„A kakvi su ti nalazi koji su stigli?“ upita starac.
„Da su svi isti, ne bi ih trebalo ponavljati“, umorno odgovori bolničarka i odsutno se zagleda u starca,  očito ga je tek tada primijetila.
„Koliko je pozitivnih?“ suzdržano i drhtavo oglasi se djevojka.
„Jedan“, reče bolničarka.
Nada je pogledala starca vrlo pažljivo, sa nesigurnošću i neizvjesnošću pokrenule su joj se obrve, a onda se tamno i duboko zagledala u mene. Očima i čitavim dahom priželjkivao sam vlažne djevojačke poglede, nisam ni slutio njihovu  tako optužujuće sumnjičavu tamu. Ipak sam klonuo u pomirljiv osmijeh, prepustio joj obeznaženo lice da po njemu nestrpljivo istražuje, da traga za znacima opake bolesti, koji bi je do sutra bar malo oslobodili sumnje u vlastiti poraz. Kratko, na tren, dohvatio me i starčev plavi pogled, a u jednom trenutku zatekao sam i svoje oči kako po lijepim Nadinim sjenovitim podočnjacima traže neki besmisleni spas. Ne našavši nikakve sigurne znake ni na starčevom, ni na mom tužnom licu, Nada nam je svim svojim iznenadnim pokretima objavila prezir, koji sam osjetio kao grozničavi, nemušti plač, kojeg je kasnije glasno izgrcala na moje desno rame dok sam je uzdrhtalu ljubio u gradskom parku, pomažući joj da se brani od svoje duge kose i neizvjesnosti.
„Možda ti sve znaš“, šaputala mi je na ramenu. „Tako si siguran i ne bojiš se. I zašto bi ti mene tješio ako smo u istom položaju?“
„Moj strah je, Nado, isti kao i tvoj, kao i svaki strah, a ja se bavim tvojim da bih zaboravio svoj. Pored toga, lijepa si i zabrinuta. A, i ti, i ja i stari podjednako malo i podjednako mnogo znamo. Kao i svi, uostalom. Najbolje je da sve zaboravimo do sutra.“
Zamislila se kratko, ali istinski. Malo je podigla glavu da bi lakše zamislila neminovnu samoću. Preko njene opuštene kose, koja se podavala jednako mom dahu i lakom vjetru, što se zalijetao s okolnih bregova, sjale su žute sijalice Donje mahale, u kojoj smo izrasli ja – Sabit i strah.
„Ne želim buđenje sa ovim saznanjem. Kad bi se još večeras mogao zauvijek zaboraviti sutrašnji dan.“
„Možda može“, rekao sam. „Hajde da ga zaboravljamo.“
Nada je tek bila stigla u ovaj grad i bila je sama, ali i ja bih bez nje bio sam. Nikome o ovome i nisam imao šta da kažem. Uzalud sam prepoznavao drveće u parku i široke nove ulice, ranije uvijek topla zgrada moje škole bila je potpuno kamena i hladna, potpuno nestvarna, ni jednu riječ straha nisam mogao smjestiti u to nijemo poznanstvo. Škiljavim mahalskim sokacima ispovijedao sam se tek zamišljen ljubavima i ovaj potmuli strah nisam mogao na njima da isplačem. Dok sam tamo, prema najtišim svjetlima grada vodio Nadu, osjetio sam se i sam kao pusti sokak straha u koji je ona bespomoćno zalutala. Znao sam da želli da bude sama, i ja sam želio da budem sam, ali nismo se smjeli rastati, jer cijelu noć bih je optuživao u ovoj maloj sobi ispod kapije Gornjeg grada, a ona bi se tamo u novim zgradama nadala u moju nemoć, morao sam se stalno uvjeravati u njenu bespomoćnost i ona u moj strah.
  Taj sokak, koji krivudav ističe iz mog prašnjavog djetinjstva i iz ove moje tamne sobice, uz koji smo krenuli da zaboravljamo dan, bio je pust. Nikakav glas nije iscvjetavao iza zamandaljenih širokih kapija. Glasovi grada koji su nas onemoćale stizali sa leđa, stišavali su se po visokim drvenim tarabama, iza kojih su se propinjale tamne grane dobro znanih šljiva, dudova i zerdelija. Pod slabim svjetlima gornje džamije pokrenula se neobična sjen. Odmah smo je osjetili kao pognutu siluetu starca iz bolničke čekaonice. Stajao je uvrh sokaka, okrenut prema nama, stari Rahman, poljar. Bezbroj puta trčao je za mnom po onom našem djetinjstvu ispod Ganinog brijega. Čuvao je od nas šljivike i žitna polja u Barama i skoro da sam se okrenuo i potrčao kada sam mu prepoznao pokrete.
„Sve je ovo besmisleno i ne znam šta ću ja ovdje“, rekla je Nada. „Uostalom, ono je najvjerovatnije njegov nalaz.“
„Možda“, rekao sam, „ali on se nada u nas.“
„Sumnja na mene?“ zapita Nada glasno i uvrijeđeno.
Rahman nam je prilazio polako.
„I na mene, i na tebe“, šapnuh joj, „duga je noć čovjekova.“
Rahmanova pognuta sjen tiho je prošla pored nas. Nada i ja se sretosmo začuđenim pogledima.
„Nećemo otići sutra!“ doviknuo sam za njim. „Nećemo više nikada otići tamo. Šta nas briga!“
Zastao je i prišao nam mirno i polako kao što je i prolazio pored nas. Prije nego što nas je pogledao, nazvao nam je akšam i tek onda nas mirno, tiho zapitao:
„A zašto nećete?“
Od mojih teških misli bile su brže Nadine jasne riječi:
„Možda se i bojimo, ali to nije važno. Ne želimo da znamo.“
„Ali ako vi odete“, dodao sam i svoj isprekidani dah, „i ako mi saznamo da je vaš nalaz u redu, naš strah će biti bezizlazniji. Uostalom, kako hoćete.“
Starac lako uzdahnu. „Ne brini, Sabite!“ reče i teško se pognu niz uski mračni sokak. Dugo smo još slušali njegove korake. Od intimnosti kojom je izgovorio moje ime maglio mi se vid, kao da me mahala prepoznala.
„Ako on ode“, reče Nada, „za njega ne postoje dvije mogućnosti, nego samo ona koju mu pruže zapisanu. Ukoliko bi njegov nalaz bio uredu, za nas i tada još ništa ne bi bilo konačno.“
„Misliš da smo nepravedni?“ upitah.
„Mi smo zajedno, a on je sam“, toplo reče Nada i odmah se uznemiri: „Hoće li otići?“
„Neće“, rekoh, „i može se desiti da kasno dospije u bolnicu. Ali, bolest je neizlječiva.“
Počinjala je ponovo iz dubine da se zamagljuje, znao sam da će opet da zasuzi i lako joj dlanom dotakoh toplu kosu. Nad našim strahom i nad crnom kapijom Gornjeg grada gorjela je velika akšamska zvijezda.
Bilo je u meni brige za nju i u njoj za mene, ali moj strah je bio samo moj i njen samo njen i to nismo krili. Voljeli smo se užurbano i zabrinuto. Iz toplog neba, zaboravljenog našim teškim radostima, izlazili smo klonuli u stid i strah, pronalazili u sokacima Rahmanovu tužnu kuću i molili ga šapatom da ipak ode po svoj nalaz, prijetili mu da ćemo mi otići i sve vidjeti, zaticali se nijemi na najbučnijim mjestima, plakali po prošlostima i budućnostima i zapuštenim uglovima iza moje vesele škole.
Jednog toplog predvečerja Rahman je bio toliko radostan i siguran da sam od njegovog plavog osmijeha osjetio mučninu, a Nada nije mogla ni da sakrije prezir, pa ga je javno izgovorila u njegove sitne srećne oči, objavila ga usnama i pokretom kojim me dohvatila za ruku i odvratila moj pogled od odvratnog prizora vedrog predvečerja u kojem srećni starac Rahman pred svojom bijelom kućicom hrani šarene kokoši. „Bio je tamo, znam sigurno da je bio…“, plakala je na mom ramenu te noći. Ujutru je izašla da nabavi doručak, htjeli smo da priredimo malu svečanost povodom novih sumnji, ali dugo se nije vraćala i kada je ušla osmijehnuta i sva od jutarnjeg sunca, zanijemio sam tako istinski da to u početku nije ni primjećivala. „Svi su me izdali“, udisao sam tu misao, „i svi su se srećni vratili.“ Vrijeđala me blagost kojom mi je doticala usne toplim prstima, i gdje god bi me takla, vrijeađala me, ali nisam joj odgovorio zašto plačem.
Nisam mogao da odem po svoju presudu, nisam mogao da trpim svoju samoću pred njenim osmijehom, noću mi se ponovo javljao grad znanim glasom. „Ja sam s tobom odrastao, ti si moj grad“, plakao sam, a jednom sam, vraćajući se iz društva starih stabala i kuća, psovao nijeme tarabe u sokaku.
Sada je sve jasno i dženaza je završena. Sam sam i ne treba mi ničiji strah za glupo pouzdanje. Stiglo me kišno vrijeme. I ovaj tamni luk kapije Gornjeg grada, stalno i ko zna otkada zagledan u moj uski mahalski prozor, sazdan je od kameanog straha i ižđikalog srama, koji bole i ponižavaju i onda kad prođu. Ili oni ne prolaze? Ni kiša ova, koja se odnekud pokrenula, ne može ih sprati, ni sve kiše koje sustižu čovjeka, ni one što iz njega krenu. Strmi sokak se ne vidi, ali se čuje Rahmanovim hodom. Akšam je prastari. Stupio sam u njega da zapišem kakav je strah. Još se čuje dobovanje vlažne zemlje. Tako se brzo svršila dženaza. Kao da su se razbježali od mene i od Nade. Ruke su mi još ljepljive od ilovačae i duša mi je takva. A kiša i dobovanje zemlje po jelovim daskama ne prestaju. Strmim sokakom još odlaze Rahmanovi koraci i bojim se da nikada neće otići.
                                                                                     (Pahuljice i ludaci, 1980)
Tagovi:
Autor 27.10.2012. u 16:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija