Petar Fehir: VRATITE ME U PROŠLOST

tačno.net
Autor 24.12.2014. u 14:20

Petar Fehir: VRATITE ME U PROŠLOST

Foto:  Matt Champlin

Da smo, u ove praznične dane, znali, zajedno sa susjedom okretati pečenku, nazdraviti brljom, baciti koju belu, bezbrižno i bez srdžbe. Da smo se, poslije tih praznika, vraćali u svoje tvornice i lagano planirali godišnji u sindikalnom odmaralištu u Filip Jakovu. Da smo djecu slali u školu koja ih je učila primjerenom ponašanju i vrijednostima dobročinstva, solidarnosti i marljivosti.

Piše: Petar Fehir

Budućnost je nešto što ne postoji.

Nešto, u što neki vjeruju, a neki se plaše. Ili njom plaše druge. Nešto što će se možda dogoditi. Obećavaju nam, kažu, budućnost.

Što dalju to svjetliju. Ako ne sutra, a ono za dvadeset, trideset godina će sve doći na svoje. Moramo se stisnuti još malo pa ćemo onda…

Naši će unuci živjeti puno bolje. Kad nas, valjda, ne bude. Ovako nemoćnih, nesposobnih, slabih i plašljivih.

Što se prošlosti tiče stvari stoje drugačije.

I ako je čovjeku svojstven strah od nepoznatog, kako to da ga toliko mogu plašiti strahom od prošlosti?

Ili se nama još ni ona nije dogodila?

Ili je bila toliko grozna da je treba potisnuti. Zatvoriti u one najdublje ladice, u onom najmračnijem podrumu. I ne spominjati je, razvratnicu i nevjeru. Zlu maćehu. Ime i sjeme joj treba zatrti. Tko je samo spomene trebalo bi ga izopćiti.

Kako se samo usude reći da je nešto bilo dobro? Ili da nije baš sve bilo naopako.

Da smo, u ove praznične dane, znali, zajedno sa susjedom okretati pečenku, nazdraviti brljom, baciti koju belu, bezbrižno i bez srdžbe. Da smo se, poslije tih praznika, vraćali u svoje tvornice i lagano planirali godišnji u sindikalnom odmaralištu u Filip Jakovu. Da smo djecu slali u školu koja ih je učila primjerenom ponašanju i vrijednostima dobročinstva, solidarnosti i marljivosti.

Da smo u onoj “neslobodi” pravili najbolje filmove, pisali najbolja štiva i igrali najbolji nogomet.

Da smo se osjećali ponosnim građanima jedne uređene zemlje.

Za koju nismo mislili da je velika. Sve dok nismo shvatili koliko smo sada mali.

U kojoj nam nitko nije vršljao i uplovljavao u luke bez kucanja.

U kojoj nismo bili robovi. Kupci, potrošači. Kojima doziraju tek toliko da tržni centri naprave kakav-takav promet.

I onda nam govore da će biti bolje. U budućnosti. Možda. Jednom. Kad oni dođu na vlast. Da, baš tako nam kažu: Kad mi dođemo na vlast!

A mi?

Što s nama, kojima upravo oni bude ona stara sjećanja?

Zovu ih da provire iz onih davnih ladica. Zamračenih podruma.

I požele, katkad, da nas, ako imaju moć, vrate u prošlost.

 

 

 

tačno.net
Autor 24.12.2014. u 14:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija