Petar Jeleč – ZNALAČKI O BOSNI I HERCEGOVINI

Recenzija Lovrenovićeve knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenog rata

Ivan Lovrenović & Miljenko Jergović: Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, Novi Liber, Zagreb 2010, 253 str.

Renomirana zagrebačka izdavačka kuća Novi Liber objavila je knjigu atraktivna naslova Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata dvojice eminentnih bosansko-hercegovačkih pisaca i intelektualaca Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U odnosu na vrstovno srodna djela neobično je strukturirana: započinje se esejem Sam u Bosni u kojem Jergović, na dvadesetak stranica, govori o svome prvom susretu s Lovrenovićem (1989), prisjetivši se mnogih događaja koji su posljednjih dvadesetak godina obilježili politički i kulturni život BiH, ali i Jugoslavije u času njezina raspada. Jergović živopisno svjedoči o ratnim zbivanjima i u njihov kontekst smješta Lovrenovićevo djelovanje, istaknuvši na poseban način – ne bi se smjelo zaboraviti – protest što su ga petorica sarajevskih intelektualaca uputili hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu. Radi se, naime, o Pismu hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva (supotpisnici su, uz Lovrenovića i Jergović, M. Stojić, I. Komšić i I. Kordić) nastalu nekoliko dana nakon potpisivanja tzv. sarajevskog primirja (2. siječnja 1992, potpisnici G. Šušak i A. Rašeta). Rat se sa svojim zločinačkim potencijalom proširio iz Hrvatske u BiH; postalo je jasno da Tuđman počinje voditi aktivnu protubosansku politiku, otvoreno surađujući sa srpskom stranom i pregovarajući iza leđa bosanskih (osobito posavskih) Hrvata. Pismo je poslano zagrebačkom Vjesniku koji ga je objavio nakon nekoliko dana zakašnjenja, zajedno s odgovorom Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku Zvonka Lerotića. Jergović tvrdi: “Tko god bude tvrdio da Republika Hrvatska i njezin prvi predsjednik nisu sudjelovali u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine neka pročita taj Lerotićev tekst.”

Iza Jergovićeva eseja slijedi neka vrsta velikoga portretno-biografskog intervjua iz kojeg čitatelj dobiva mnoštvo dosad nepoznatih informacija o Lovrenoviću. U njemu se prepleću jedni s drugima kvalitatvino usklađeni Jergovićeva pitanja i Lovrenovićevi odgovori. Osobito je dojmljiv način na koji je objašnjen utjecaj politike na život jedne po mnogočemu obične obitelji.

Treći je dio naslovljen Dvadesetjedna teza koji čini srž Lovrenovićeva kazivanja o BiH, a pripada korpusu najboljih tematski srodnih tekstova napisanih posljednjih dvaju desetljeća. Lovrenović je ovim tezama još jedanput potvrdio svoj status vrsna znalca kulturno-političke povijesti ove zemlje. Jedna je od zanimljivijih teza ona u kojoj Lovrenović analizira južnoslavenske nacionalizme za koje tvrdi da su zapravo “po karakteru i porijeklu kulturalni”, a da „svoj raison d’être najsnažnije pronalaze u – negiranju drugih, u asimilatorskim težnjama spram bliskih a drukčijih etnokultura. Pri tome su jezik (nacionalni) i književnost (nacionalna) uvijek najvažnija borbena sredstva.” Lovrenović zatim tvrdi kako je “po formatu i po dometima pretenzija, srpski kulturni nacionalizam bio i ostao nenadmašan” i malo je toga što taj nacionalizam zapravo kod Hrvata i Bošnjaka nije proglasio srpskim. Drugi je, kako autor veli, “hrvatski kulturni nacionalizam – priča ne manje zloćudna, samo daleko manjeg formata i s manje historijskih prilika za dominaciju” prema srpskoj kulturi “od koje osjeća mitsku ugroženost, postavljen obrambeno, defenzivno, u stavu odbacivanja ali ne i nepriznavanja. Prema bošnjačko-muslimanskoj kulturi razvija stav analogan onom što ga srpski nacionalizam ima prema hrvatskoj i bošnjačkoj podjednako: asimilacionizam i nepriznavanje zasebnosti.” Govoreći o bošnjačkom nacionalizmu, Lovrenović tvrdi kako njega čini trijada: “Bosna (zemlja, država) – islam (vjera, civilizacija) – Bošnjaci (temeljni državotvorni narod, nacija)”.

Dio svojih razmišljanja Lovrenović posvećuje savezu vjerskih i nacionalnih elita i ponašanju naših vjerskih zajednica tijekom posljednjega rata. U jedanaestoj tezi govori o “nijemom i bezdušnom odnosu Srpske pravoslavne crkve spram muslimana ili katolika, tragično malobrojnih u Republici Srpskoj”. Spominje i držanje Katoličke crkve, koja s pravom vapi u nebo zbog položaja svojih vjernika u Republici Srpskoj ili Federaciji BiH, ali “istovremeno ne nalazi niti jednu riječ razumijevanja za podređeni položaj muslimana u krajevima gdje ona ‘vlada’ (Stolac, Čapljina…)”. Sličan, opravdan prigovor upućuje Islamskoj zajednici koja s pravom ukazuje na diskriminaciju svojih vjernika u mnogim dijelovima zemlje gdje vladaju Srbi i Hrvati, ali s druge strane ne čini ništa za olakšanje života nemuslimana u nekim gradovima gdje muslimani čine većinu.

Lovrenović analizira srpski, hrvatski i bošnjački odnos prema BiH, secirajući sve mitove i manipulacije korištene u krojenju njezine povijesti. Govoreći o izjavi srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića danoj nakon susreta s predstavnicima Srba izvan Srbije, u kojoj on Srbima u dijaspori poručuje da budu “lojalni građani država u kojima žive”, Lovrenović pomalo preoptimistično tvrdi kako je to “nedvosmislena poruka o definitivnom odricanju Srbije od svih, makar i najskrivenijih ambicija za bilo kakvim novim prekomponiranjem svojih (eo ipso i tuđih) državnih granica. Žaba koju je zbog toga moralo progutati vodstvo Republike Srpske ogromna je.” Osobno nisam uvjeren u “definitivno odricanje Srbije” od velikosrpskoga projekta, ni u iskrenost predsjednika Tadića ni svih intelektualnih i političkih elita koje figuriraju u pozadini srpske politike. Možda se i odustalo od prvobitnih aspiracija zbog suvremene geopolitičke konstelacije, ali to je odustajanje samo trenutno, jer nema ozbiljnih pokazatelja da je definitivno: Republika Srpska i dalje će ostati glavni (premda ne jedini) dezintegrativni faktor u BiH, u čemu Milorad Dodik, kao i dosad, ima otvorenu podršku srbijanskoga predsjednika.

Govoreći o raznovrsnim političkim projektima bosanskih Hrvata Lovrenović lucidno primjećuje: “U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, preko Mačekova banovinskog pragmatizma, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova ‘svehrvatstva’ – Bosna je bila tretirana ili kao ‘hrvatska zemlja’ ili je imala politički nestati, dok su bosanski i hercegovački Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, kao topovsko meso (kod Pavelića) ili kao masa za etnički inženjering i ‘ameliorizaciju’ granica (kod Tuđmana).” Evo i odlomka koji vrijedi navesti u cijelosti, a u kojem se očituje pogubnost hrvatske politike prema BiH i prema Hrvatima u njoj: “U takvoj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog Hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost, nego u svojoj zadnjoj tuđmansko-hadezeovskoj varijanti. Još je tragičnije što on danas, poslije Tuđmana, u Bosni i Hercegovini djeluje istim intenzitetom. Ne više samo u obliku jedne fatalne politike, nego, još gore, u obliku jednoga socijalno-psihološkoga stanja, koje se s puno razloga može karakterizirati kao politički šizoidno.”

Autor dobro primjećuje kako u podržavanju ovakve autodestruktivne politike i slike Hrvata o samima sebi jednako sudjeluju Katolička crkva, političke stranke, kulturna društva, književne udruge, forumi hrvatskih “intelektualaca”. Lovrenović na kraju svoga razmišljanja o Hrvatima predlaže institucionalnu autonomiju: na zaprepaštenje svih zagovornika trećega entiteta ili onih koji i danas javno lamentiraju nad Herceg-Bosnom, on zaključuje: “Iz odlučivanja za jedan ili drugi model bit će dakle moguće iščitati što je u ovim sudbonosnim vremenima bio pravi cilj hrvatske politike i hrvatskih političara: oživljavanje bh hrvatstva u njegovoj povijesnoj ukorijenjenosti, geografskoj rasprostranjenosti i kulturalnoj slojevitosti, drugim riječima, ponovno, demokratsko ‘osvajanje’ BiH kao i hrvatske zemlje, ili, pak, dalje i konačno svođenje bosanskohercegovačkog hrvatstva na hercegoviniziran, kulturalno i teritorijalno sužen i ograničen identitet.”

Četvrti dio knjige tvore dva odlična portreta Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića; vrijedi ih pročitati, jer se u njima mogu naći dosad nepoznati detalji iz političke ostavštine dvojice državnika. Ovo djelo, uz dopunjena izdanja Lovrenovićevih knjiga Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture i Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, čini trijadu za svako ozbiljno istraživanju bosansko-hercegovačke povijesti, kulture, politike, i predstavlja neizmjeran intelektualni doprinos ovoj zemlji i svim njezinim građanima. Stoga je lako složiti se s Jergovićevim stavom postavljenim na početak knjige: “Sve što je Ivan Lovrenović napisao posljednjih dvadesetak godina, moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine.”

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI