PETER HANDKE – SIMBOL DANAŠNJEG SVIJETA

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 30.10.2019. u 09:43

Izdvajamo

  • Zaprepastio me je podatak da je je njegova knjiga "Putovanje rijekama: Pravda za Srbiju", 20 godina stara, a koja je 2016. godine koštala svega 2 eura, ovih dana dostigla cijenu u prodaji od 1.800 eura. Na američkoj web stranici Amazon danas je bilo svega četiri knjige, gdje su se polovne mogle kupiti po cijeni od 1.000 eura, a novi primjerak je koštao 1.400 eura.

Povezani članci

PETER HANDKE – SIMBOL DANAŠNJEG SVIJETA

Foto: PROTESNA KAMPANJA I PERFORMANS U STOCKHOLMU

Sjećate li se još uvijek žene zaslužne za promjenu zakona o silovanju u ratu i priznavanje istog kao ratni zločin?
Sjećate li se još uvijek Prijedora?
Sjećate li se još uvijek koridora i salona, iza čijih vrata se odigravaju igre u kojima moćnici suvereno vladaju i donose odluke koje vam se čine nepromjenjivim?
Sjećate li Švedske akademije?
Sjećate li se Dejtona?

Kuhinje i metode su slične ili iste, a zaborav zadnja faza genocida…

Negdje u aprilu prošle godine, Kralj Carl XVI Gustaf je ocjenio i izjavio u svim većim medijima da je Švedska akademija prouzrokovala skandale i da se zbog toga nalazi u veoma teškom položaju.
Istovremeno se sastao sa nedavno preminulom Sarom Danius, koja je u to vrijeme bila stalni sekretar ove institucije u kojoj su njeni članovi sjedili sve do kraja života, što je Kralj nakon prošlogodišnjeg skandala izmjenio u statutu Švedske Akademije, zbog pritiska javnog mnijenja.

Da bi cjelokupnu priču o već pomenutom skandalu skratila, ona se završila tako da je Sara dobila ogromnu podršku javnosti, jer je bila jedina koja je otvoreno progovorila o seksualnim aferama, trakaziranju, kao i drugim nezakonitim radnjama koje su se odvijale pod velom tajni, iza zatvorenih vrata Švedske akademije.
Ali, Sara je morala na kraju ipak napusti Akademiju pod vrlo “uglađenim” izgovorima i izjavama koje obično slijede u medijima kad su skandali u pitanju.
Jake žene sa jakim stavovima uvijek izazivaju kako divljenje, tako i strah, jer istina nije ugodna, a pogotovo se strepnja javlja u zatvorenim društvima gdje moć i pare igraju veliku ulogu, a pomiješane su sa manjom ili većom dozom patrijarhata.

Ovo je ujedno i razlog zašto dodjelu Nobelove nagrade za književnost 2019. jednostavno ne mogu posmatrati samo iz ugla da li ju je Peter Handke zaslužio ili ne.

Ona za mene ima nekoliko važnih obilježja današnje globalne situacije u svijetu i kao takva i politički značaj.

NOBELOV TESTAMENT JE KRISTALNO JASAN I U FORMULACIJI I U DUHU ZAOSTAVŠTINE: 
“…DODJELJUJE SE ONIMA KOJI SU U PROTEKLOJ GODINI ČOVJEČANSTVU UČINILI NAJVEĆU KORIST.”

Peter Handke je samo razotkriveni i jasno vidljivi simbol globalnog svijeta i ponašanja društva u kojem svaki pojedinac svjesno ili nesvjesno učestvuje.
Neko iz plemenitih namjera, neko iz interesa.
Ta borba će potrajati još jedno duže vrijeme i to ne samo u BiH, već će biti prisutna u cijelom svijetu gdje ljudi u raznim gradovima izlaze na ulice kako bi protestovali protiv nepravdi i stvaranja ogromnih centara moći, a na njih se šalju specijalci, policija i vojska kako bi silom ugušili pobunu.
Ako ne uz silu, današnja demokratija tzv. sretnih zemalja Evrope, poteže za pragmatizmom i objašnjenjima kojima svakako misle više na sebe i svoj položaj, nego na sve veću polarizaciju koju globalna politika izaziva u svijetu.

Slike nezadovoljstva i gušenja istih ćemo gledati vrlo često na našim TV ekranima i ubuduće, sve dok ljudski rod ne iskristalizira pozicije i skrivene namjere onih kojima odluke koje donose guraju najviše profita u vlastite džepove.

Na kraju krajeva, i sam Kralj će morati uručiti Handkeu nagradu i stisnuti mu ruku, ukoliko Handke odluči da dođe na dodjelu u decembru, ali isto tako će i ponovo, nakon vrlo kratkog perioda, u razmaku od godinu dana, uzviknuti da je Akademija zapala u tešku situaciju, te ozbiljno poraditi kako na transparentnijoj slici ove ustanove, tako i na onome što Nobelova zaostavština doista i jeste, a sam Nobel je i te kako bio jasan kada je tu istu zaostavštinu namijenio u svom testamentu onima koji su čovječanstvu učinili najveću korist.

Sigurno je da Švedska Akademija ovu nagradu neće povući i da će raznim manipulacijama pragmatično, baš kao i prošle godine, pokušati odbraniti svoj rad i svoju odluku, mada je još sigurnije da je ova institucija ponovo zapala u veliki skandal koji nanosi ogromnu štetu ne samo Akademiji, već i cijeloj Švedskoj, te da se u svijetu vodi velika debata, koja ne jenjava oko Handkea, kao i da postoji nepobitna činjenica da su još davno istoričari holokausta i genocida utvrdili da je i samo negiranje takođe jedan od načina sprovođenja istog.

O prefinjenom i opet vrlo pragmatičnom Handkeovom načinu pisanja u nekoliko spornih knjiga, između kojih su i “Putovanje rijekom: Pravda za Srbiju” i “Ljetni dodatak zimskom putovanju”, već su se oglasile sve uvaženije i poznatije ličnosti svijeta, razne organizacije, PEN klubovi i mnogi drugi.

Sigurno je da Švedska Akademija neće dobrovoljno proglasiti samu sebe ludom i povući svoju odluku, već će se isto, poput Handkea perfidno braniti u upakovanim izjavama sa šarenom vrpcom u koje malo ko vjeruje.

Međutim, ovaj skandal sa Handkeom i te kako je otkrio i mnoge druge stvari vezane kako za BiH, tako i za globalnu politiku koja se vodi na puno širem nivou od one o kojoj obični smrtnik uopšte razmišlja.

Ako je Hendke negator zločina u svom suptilnom i istančanom stilu, onda se i te kako nameće i jedno retoričko pitanje i simbol koji on ima u današnjim igrama iza kulisa i zatvorenih vrata svjetske pozornice.

Handkeu nagrada neće biti oduzeta, kao što ni Međunarodnoj zajednici neće biti oduzet njen kredibilitet, što niti u jednom momentu ne znači da treba prestati sa aktivnim učešćem u borbi za ljudska prava.

Zastanimo malo i razmislimo.

Za Handkea kažu da je negirao genocid i prikazivao u svojim djelima iskrivljenu sliku istoga.
Odluka o dodjeli Nobelove nagrade se donosi u strogoj tajnosti sve do njenog objavljivanja.

Ali šta se dešava u politici iza zatvorenih vrata i u strogoj tajnosti?

Šta se dešava sa onima koji su odlučili da jednostavno zaborave gdje je genocid počeo i kako su se dugo vremena, do konačne presude, pokušavale zaobići činjenice da postoji još jedan grad u BiH koji po svim zvaničnim izvještajima ima
najviše utvrđenih ubistava, najviše masovnih grobnica, najviše optuženih za ratne zločine, najviše izrečenih sudskih presuda za iste…?

U tom istom gradu živi još jedna hrabra žena. Žena koja je zaslužna što su po prvi put silovanja u ratu ušla u zakone kao ratni zločini.

Sjećate li se još uvijek Sare Danius?

Sjećate li se još uvijek žene koja je svojom hrabrošću i zalaganjem omogućila svim ženama na ovoj kugli zemaljskoj da se silovanje u ratu smatra ratnim zločinom? Znate li joj ime? Zapitajte se.

PODRŠKA JAVNOSTI SARI DANIUS ISPRED ZGRADE ŠVEDSKE AKADEMIJE

Možda je usporedba nejasna na prvi pogled, možda su dva potpuno različita svijeta u pitanju, ali same metoda moći, odlučivanja i žrtvovanja žena su potpuno identične, i u manjim zatvorenim i u većim Evropskim sredinama.
A kad se kamenčić baci u vodu, vrlo jasno se može uočiti povezanost krugova na površini vode, te kako se mali kružići sve više i više proširuju i stvaraju velike krugove oko sebe.
Nije li upravo takva današnja politika svjetskih moćnika?

Prijedoru tako nikada nije priznat genocid, jer bi se to kosilo sa donešenim i potpisanim Dejtonskim sporazumom nastalim na dva entiteta.

Takvo nešto se ne priznaje kad se moćnici okupe iza zatvorenih vrata i donesu odluku, baš kao što ni Švedska Akademija neće povući svoju odluku i braniće je sa tzv. pragmatičnim izjavama koje cijeli svijet pobija.
Petar Handke je samo simbol u čijim očima se ocrtava licemjerje moćnika iza zatvorenih vrata!

Danas je Prijedor zaboravljen grad u kojem ne postoji ni jedno obilježje ni stradaloj djeci, ni žrtvama mnogobrojnih logora na tom području.
Prijedor  je grad u kome je krug stravičnih zločina počeo, sa Srebrenicom se završio.
Kad se taj krug zaboravi, dobrovoljno učestvujemo u negiranju zločina i zadnjoj fazi genocida – negiranje, zaboravljanje i zatiranje tragova.

Nije li upravo to servirano i u Dejtonskom sporazumu iz kojeg se ne vidi izlaz, jer su svjetski moćnici i nakon Dejtona nastavili da pregovaraju sa nacionalističkim vođama i već godinama nam šalju sve one “važne” ličnosti koje izražavaju svoju zabrinutost i upumpavaju velike sume novca koje bespovratno nestaju, a na uštrb običnog stanovništva koje je prepolovljeno dok se ostatak svakodnevno koprca u borbi za život?

DA LI JE PRIJEDOR ZABORAVLJEN?

Juče sam na raznim sajtovima svijeta pratila šta se dešava sa Handkeovim djelima.

Zaprepastio me je podatak da je je njegova knjiga “Putovanje rijekama: Pravda za Srbiju”, 20 godina stara, a koja je 2016. godine koštala svega 2 eura, ovih dana dostigla cijenu u prodaji od 1.800 eura.
Na američkoj web stranici Amazon danas je bilo svega četiri knjige, gdje su se polovne mogle kupiti po cijeni od 1.000 eura, a novi primjerak je koštao 1.400 eura.

Sve ovo ne znači da te knjige kupuju samo nacionalisti i da ih samo oni čitaju, ali i tu treba jasno naglasiti da čitanje Handkeovih knjiga nema ništa zajedničko sa skandalom koji su izazvale sporne knjige i dodjela Nobelove nagrade, jer ljudi, vjerovali ili ne čitaju i jednostavno vole da znaju o čemu je riječ da bi se mogli uputiti u aktuelne debate i rasprave, te pomoću kritičke svijesti zauzeti vlastiti stav.

Najbolji primjer djelovanja civilnog društva je, norveški pisac Knut Hamsun, koji je Nobelovu nagrade za književnost dobio 1920. godine.

Njegova djela su se čitala, ali su mu, zbog simpatiziranja i podrške nacionalistima i kvislinškom režimu u toku drugog svjetskog rata, ta ista sabrana djela Norvežani masovno vraćali poštom. Umro je 1952. godine u svojoj kući na jugu Norveške, okružen tomovima i tomovima sopstvenih knjiga od kojih se nisu vidjeli zidovi, a dvorište je podsjećalo na groblje pisane riječi. Prezren i odbačen od sviju!

U svijetu debate o dobitniku Nobelove nagrade za literaturu za 2019. godinu, ne jenjavaju, mada su u medijima u BiH već skoro utihnule.

Kada je riječ o samom Handkeu, neminovno se nameće pitanje koliko je kompletan skandal oko njega negativno uticao na još jednu dobitnicu Nobelove nagrade za književnost – Olgu Tokarezuk. O njoj se tako malo piše i premalo se spominje u velikom i brzom svijetu medijskih atrakcija.
Ponekad zaboravimo da izbalansiramo ono što je bitno u datom trenutku.
Nije li ipak pomalo nepravedno kada se govori o ravnopravnosti da čak i taj demokratični, zapadni svijet suviše olako upadne u vlastitu klopku i žrtvuje obično žene?

Zaborav je posljednji stadijum zatiranja istine.

Sjećate li se još uvijek Sare Danius?
Sjećate li se još uvijek žene zaslužne za promjenu zakona o silovanju u ratu i priznavanje istog kao ratni zločin?
Sjećate li se još uvijek Prijedora?
Sjećate li se još uvijek Srebrenice?
Sjećate li se još uvijek koridora i salona, iza čijih vrata se odigravaju igre u kojima moćnici suvereno vladaju i donose odluke koje vam se čine nepromjenjivim?
Sjećate li Švedske akademije te odluke o Nobelovoj nagradi u koju niko nema pravo da se miješa?
Sjećate li se Dejtona?
 

Nedavno sam uzela aktivno učešće u protestnoj kampanji ispred glavnog ulaza Nobelovog muzej i Švedske akademije u Stockholmu.
U isto vrijeme, u istoj zgradi dok se protest održavao članovi Akademije imali su svoj redovni sastanak.
Nisam se mogla oteti utisku simbolike da smo stajali ispred glavnog ulaza, dok su se članovi Akademije nakon sastanka i našeg performansa iskrali na sporedni izlaz. Stid je jaka stvar, kad vam moral zafali!

U samoj protestnoj akciji i performansu učestvovali su javni i kulturni radnici Švedske između kojih su bili i scenografkinja Ulla Kassius, kompozitor Dror Feiler, kao i redateljica i dramska spisateljica America Vera Zavala sa kojima sam ostala u razgovoru nakon protesta.

Dror Feiler je svirao muzički komad na saksofonu, a učesnici su u vidu performansa pročitali verziju pisanog teksta, autora Johannesa Anyurusa, u kojem se propituje izbor Švedske akademije, kao i njihova odluka da se Handkeu dodijeli Nobelova nagrada za književnost za 2019.godinu.
Sudionici ovoga performansa koji je privukao i pažnju svih većih medijskih kuća Švedske, su tokom izvođenja nekoliko puta svim prisutnim postavili retoričko pitanje:

“Osjeća li Švedska akademija sramotu zbog mrtvih?”

Rediteljica i dramska spisateljica Amerika Vera-Zavala je ujedno i inicijator ove akcije.

Prema njenim riječima, svrha je zauzeti stav protiv sramne odluke Akademije i pokazati solidarnost sa žrtvama rata u BiH:
“Mi koji stojimo ovdje želimo reći: “Čujemo vas.”
U novinama se vode rasprave i debate, međutim izlazak na ulice i pokazivanje civilnog otpora je također jednako važan,” kaže Vera-Zavala.

Od Akademije u stvari ništa i ne očekuje, jer ih je nemoguće kontaktirati, međutim od svoje nakane ne odustaje:

“Relativizacija genocida je jako velika stvar. Ovaj je slučaj veoma ozbiljan i izrazito je jak dio Handkeovog književnog djela.
Ja jako volim npr. Bergmana, ali da je tijekom njegovih posljednjih godina života snimio nekoliko filmova u kojima je nijansirao sliku Trećeg rajha, tada bih i te kako imao problema s tom pozicijom nijansiranja i priznanja svojih dijela. Isti je slučaj i sa Handkeom, pa prema tome njegov rad i ličnost se nikako ne mogu odvojiti jedno od drugog.”

Kompozitor Dror Feileru je jako dobar poznavalac Handkeovih dijela:

“Između ostalog, u toku mog radnog staža, postavio sam dvije njegove predstave u Stockholmu. Ali su istovremeno, njegovi pogledi na život krajnje depresivni. Pisac koji baca sumnju na npr. holokaust nad Židovima tokom drugog svjetskog rata, nikada ne bi dobio Nobelovu nagradu. To sve samo pokazuje da neki životi vrijede više od drugih.”

Scenografkinja Ulla Kassius željela bi da debate i protesti na ulicama Stockholma dovedu do toga da se Peter Handke odrekne nagrade:

“Voljela bih da ne dođe na dodjelu i da se sam odrekne te nagrade. Međutim, Handke je svjestan situacije i isto tako svjesno je dao izjavu u kojoj kaže kako misli da je izbor Akademije hrabar, mada zasigurno zna da će tu i takvu izjavu i te kako iskoristiti desničarski nacionalisti. Trebao bi se bar od takvih izjava suzdržati.”

America Vera je poput mnogih drugih svjesna da je ovo još jedan ogroman skandal koji potresa Švedsku Akademiju u zadnjih par godina i koja iza zatvorenih vrata donosi odluke na koje niko nema uticaja.
Međutim, civilno društvo ovakav oblik skandala, zbog koga se trese svijet i zbog kojega je cijeloj Švedskoj urušen ugled, ipak može da preokrene u pozitivni pravac i utiče na daljnju budućnost kako same Akademije, tako i onoga što je prihvaćeno po moralnim i etničkim pravilima svijeta.

U našim medijima već je odavno završena debata o Handkeu. Skoro ni traga o onome što se zbiva u svijetu i reakcijama povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost 2019. koje još traju i ne jenjavaju. 

Ponekad mi se čini da lako zaboravljamo. Zaboravljamo ljude.

Vežemo se za kult ličnosti, pozicije i funkcije.
Gledamo u njih i zaboravljamo na balans koji samo dobre i uspješne organizacije imaju, kao i efekte koje proizvodi njihov rad.
Brzi smo. Da napadnemo. Da veličamo. Da požurimo.
Da zaboravimo.
Da negiramo.

Švedska se još uvijek sjeća Sare Danius. Šveđani još uvijek dižu svoj glas protiv odluka i skandala Švedske Akademije.

Sjećate li se još uvijek žene zaslužne za promjenu zakona o silovanju u ratu i priznavanje istog kao ratni zločin?
Sjećate li se još uvijek Prijedora?
Sjećate li se još uvijek koridora i salona, iza čijih vrata se odigravaju igre u kojima moćnici suvereno vladaju i donose odluke koje vam se čine nepromjenjivim?
Sjećate li Švedske akademije?
Sjećate li se Dejtona?
 

Kuhinje i metode su slične ili iste, a zaborav zadnja faza genocida…

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 30.10.2019. u 09:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija