Pisma pred strijeljanje – pjesma slobodi

Savo Petrović
Autor 28.11.2020. u 19:04

Pisma pred strijeljanje – pjesma slobodi

Foto: Pintereset 

Već vjekovima gotovo da se ništa ne mijenja: vladari imaju neizmjernu želju da gospodare ljudima i njihovima životima i da uglavnom sve rješavaju silom. A sila i nasilje uvijek idu zajedno. Vlastodršcima nije važan čovjek kao jedinka nego gomila (rulja) koja ih slijedi i daje im krila da jačaju vlast koja se ponekad pretvara u strahovladu i osnivanje prijekih sudova. Nakon brutalnih okupacija Bosne i Hercegovine u devetnaestom i dvadesetom vijeku okupatori su osnivali pokretne prijeke sudove.

Na pristanak Engleske, tada vodeće svjetske sile, Berlinski kongres odobrio je 1878. mandat Austro-Ugarskoj da nakon sloma Otomanske imperije može okupirati Bosnu i Hercegovinu. Austro-ugarski general, hrvatski plemić, barun Josip Filipović u ljeto te godine umarširao je sa nekoliko hiljada vojnika iz Austro-Ugarske i Hrvatske u Bosnu kod Bosanskog Broda. Tako je pokorena ovu ukleta, ali ponosna zemlja. To je bila još jedna u nizu okupacija zemalja i krajeva na prostoru buduće Jugoslavije. Seljaci su to zvali ”ukopacija”. Istine radi, valja reći da je Astro-Ugarska ubrzo nakon okupacije počela da gradi puteve, pruge i škole, eksploatiše rude i šume i provodi zemljišnu reformu. Ali, u isto vrijeme, brutalno se odnosila prema ljudima koji nisu rado prihvatali novu vlast.

Odmah nakon upada u Bosnu, general Filipović, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa, kako je napisano u hrvatskoj verziji Vikipedije, uveo je pokretne prijeke sudove u nekoliko gradova. U Doboju je prijeki sud trebalo da sudi nekolicini mještana  muslimanskog sela Matuzići zbog toga što su se organizovali da požanju i spreme pšenicu. Kako u knjizi Kasima Derakovića ”Pisana riječ zavičaja” piše publicista Ahmed Aličić, desetak mještana pripremalo je užad za žetvu, a još dvojica krenuli su da im pomognu. U jednom šumarku, naletjeli su na vojnu patrolu, uplašili se i počeli bježati. Vojnici zapucaju, a upravo tada sa sjevera je pristizao odred Filipovićeve vojske i čuvši pucnje opkole žeteoce, pohvataju ih i odvedu u Doboj. Vojska je već bila zauzela Žepče gdje se nalazio general Filipović koji je zatražio da mu se uhapšenici dovedu na suđenje. Kako je pisao istoričar Hamdija Kreševljaković ovi ljudi su ostali nekoliko dana u Žepču, bili su vezani i mučeni i tjerani da priznaju da su se bunili protiv nove vlasti i vojske. Dovedeni su pred generala Filipovića koji nije uspio da dokaže njihovu  krivicu pa je naredio da se oslobode i puste da idu svojim kućama.

Ujesen je u selu Šije počela berba kukuruza. Jednog dana kroz selo naiđe odred Filipovićeve vojske, a po nesreći trojica ”obijesnih mještana” opale nekoliko metaka i pobjegnu. Vojnici krenu u potragu i udare na berače kukuruza, pohapse ih i sprovedu u Maglaj gdje su osuđeni na smrt. Morali su sami sebi da kopaju rake i potom su bili strijeljani. Nije im bilo dozvoljeno da pošalju poruke svojim porodicama ili da napišu bilo koju oproštajnu riječ. Izgleda da je jedino Huso Sejdinović, po pričanju njegovog unuka, htio da zamoli vojnike da prenesu poruku njegovoj porodici: ”Kažite mojoj braći da mi je žena ostala trudna pa nek se pobrinu da mi dijete ne ostane mahrum” (bez nasljedstva), ali su puške odjeknule i on se srušio.

U Sarajevu je Filipović naredio da se objesi devet građana, stotine ljudi bilo je terorisano, dok je oko šest stotina Sarajlija protjerano u logor u Moravskoj. Protiv nove vlasti pobunio se i Hadži Lojo,  odnosno hafiz Salih-efendija Vilajetović, za čiju je glavu Filipović nudio sto dukata. Hadži Lojo je bio muslimanski vođa u Sarajevu i jedan od glavnih zagovornika otpora austro-ugarskoj okupciji Bosne.

Tačno šezdeset i tri godne nakon upada austro-ugarske vojske kod Bosanskog Broda, u kasno proljeće 1941. nova okupacija Bosne i Hercegovine. Uz dozvolu Hitlerove Njemačke, vojska Nezavisne države Hrvatske ulazi u Bosnu i počinje hapsiti sve one koji nisu podržavali ustašku vlast. Formirana je Usorska banovina sa sjedištem u Tešnju na čijem je čelu bio bankar Ademaga Mešić, doglavnik Ante Pavelića i nekadašnji vođa paravojne formacije nazvane Šuckori.

Ustaška vlast je bila uspostavljena u Derventi, Doboju, Gradačcu, Modriči  drugim gradovima sjevernog dijela Bosne. U Doboju je ubrzo formiran ratni prijeki sud koji će već u septembru osuditi na smrt 111 Srba. To je bila odmazda za opštenarodni ustanak u ovom kraju kada se 23. avgusta 1941. iz  Osječana krenulo u oslobađanje Bosne. Ustanici su oslobodili Doboj, Gračanicu i Maglaj.  Tri dana Doboj je bio jedini slobodni grad u Evropi. Pošto su se ustanici povukli zbog napada jakih ustaških snaga, uslijedila je odmazda: ubistva, pljačke, paljenje kuća i odvođenje muškaraca, žena, djece, staraca u logore. Samo u Doboju je u improvizovanom logoru bilo više od dvije hiljade ljudi. Odmah po presudi počela su strijeljanja iza Sokolskog doma u Doboju i u naselju Bare. Prije strijeljanja nekoliko njih napisalo je oproštajna pisma. Kustos Zavičajnog muzeja u Doboju Hadžija Hadžiabdić objelodanio je tri pisama osuđenih na smrt strijeljanjem u knjizi ”Pisana riječ zavičaja”. (Napomena: pisma su navedena u izvornom obliku pojedine riječi su napisane ekavski, ponegdje ima i jezičkih nedosljednosti).

Jedan od 111 strijeljanih, Milan Seksan, poslovođa prodavnice ”Bata” u Doboju, rođen u Kožuhama, uspio je da napiše kratko pismo svojoj porodici 13. septembra 1941:

”Draga mamice, braćo i seko!

Danas sam osuđen na smrt strijeljanjem, vi radite i gledajte da živite kako bolje znate. Budite mirni i nemojte se ništa plašiti. Vi niste ništa nikome krivi i neće vam niko ništa. Djeda i ujaka pozdravite, neka vas pomažu koliko mogu…

… Sad sviju pozdravite, a vas do smrti voli i ljubi i šalje vam zadnji pozdrav vaš Milan. Molim braću i sestre da ako dobiju muško dijete neka mu daju moje ime”.

Vladimir Veselić je takođe bio osuđen na smrt i odveden u Zagreb. Pismo je napisao 11. maja 1942:

”Draga Danice,

evo ja odlazim u smrt ni kriv ni dužan. Policija u Doboju me oklevetala kao okrelog komunistu, to je valjda zato što sam ih tužio radi onog napadaja na mene 10. avgusta 1940, to je još na sudu pa valjda hoće da me se reše sada kada im se pružila prilika… Detektiv Tomo je rekao da će me spremiti sudu tako kako me niko nikad nije spremio.

Pozdravi mi decu, pazi kada budeš stvari prodavala da ih ne daš u bescenje jer novac danas nije ništa roba je više vredna. Za neke je ovde bilo jakih intervencija, za mene nije imao ko da interveniše jer samo smo tri određeni za streljanje, a ti sama znaš da ja to nisam zaslužio.

Molim te lepo, budi dobra sačuvaj ovo i pokaži deci, sada je 10 sati, mislim tako valjda da ćemo biti streljani u dva sata iza podne. Pozdravi i poljubi svu moju dječicu, pozdravi svakog ko bude pitao za mene.

Šaljem ti po ženi od Meše 266 40/336 kuna i ćebe i jastuk i deku i veš od mene još jednom a ujedno i zadnji pozdrav. (Napomena: Meša – Mehmed Vejzović, prvi sekretar partijske ćelije u Doboju; njegova žena bila je porijeklom Njemica). Budi hrabra i pametna i nemoj plakati. Biti ćemo pokopani u Rakovom potoku to je iza Maksimira kada ovo dobiješ ja ću već biti u zemlji.

Ljubi te tvoj Vlado”.

Nikola Simić, rodom iz Osječana, njegovo ime na listi za strijeljanje nalazi se pod brojem pet, napisao je pismo svom bratu:

”Dragi moj brate Boško,

Na posljednjem času svoga života javljam ti se, molim te oprosti ako sam te kagod šta uvredio. Ja ti želim sretan život oženi se odmah nemoj da se sikiraš tako je moralo biti. Tebe jedinog ostavljam na ovom svijetu kome želim srećan i dug život. Onaj ko me ovamo posla doće i njemu vreme. Ako kagod budeš imao sina nadeni mu moje ime, to mi je posljednja želja. Pozdravi moje dobre drugove, dok ove reči pišem, plakao sam. Pozdravi kumove i čuvaj ovo pismo i nađi moje slike ako želiš to će ti biti jedina uspomena. Ja umirem isti onaj Nikola koji sam bio i pre.

Tvoj brat Nikola”.

U knjizi je objavljen i tekst sa dopisnice koju je Milena Šuput poslala iz Zagreba svojim roditeljima u Komaricu kod Dervente povodom strijeljanja njenog brata Vlade Šuputa. Na dan strijeljanja Vlado Šuput, učenik drugog razreda gimnazije, imao je samo sedamnaest godina:

”Dragi tata i mama,

sigurno ste već obavješteni i znadete sve. Nemojte se žalostiti, jer tako je moralo biti. Bio je hrabar do zadnjeg časa. Mislio je na vas stalno, i sve vas pozdravlja. Ja sam bila do zadnjeg časa s njime. Vlado je pozdravio i sve svoje komšije. Za sebe ne znam ništa. Po svoj prilici sve tri ćemo u logor, a može biti i na slobodu, jer su Dervenćani sve preduzeli. Hranu pošaljite i to odmah na ovu adresu Nada Fumić istražni kotar Zagreb – sudbeni stol Petrinjska – šaljite na nju, jer ako nas dignu u logor, ona zna sama pa će nam poslati.

Pozdravlja vas Milena i Antonija i Ankica i još dvije djevojke koje su zajedno sa nama u istoj sobi”.

Hadžija Hadžiabdić napisao je na kraju svog uvodnog teksta da je ”svako ovo pismo pjesma slobodi, čovječnosti, ljudskom dostojanstvu i kao takva imaju neprolaznu vrijednost”.

Savo Petrović
Autor 28.11.2020. u 19:04