PISMO U BOSNU S POGLEDOM NA HERCEGOVINU, NEPOSLANO

Autor 4.3.2012. u 09:17

PISMO U BOSNU S POGLEDOM NA HERCEGOVINU, NEPOSLANO

Draga prijateljice!

Ne znam što me ovih dana toliko dotiče Bosna, valjda se tamo događa nešto važno, što ću ja iz svojih selektivnih i tromih medija saznati s uobičajenim zakašnjenjem.Nismo više blizu, poručuju nam oni svojom ignorancijom, možda nismo nikada ni bili, sve je to umišljaj i sentimentalno nagibanje k nepostojećoj strani, čemu su starci skloni. Naime, stvarno, i mi polako prelazimo tu crtu, ulazimo u “kasnu srednju dob”, otpisuju nas kod kuće i šire, a sve što kažemo primaju s malo ironije, te s obaveznim odmakom. Ne čuje se naša riječ, izblijedila, otrcala se, povukla u blaženu anonimnost, ustuknuvši pred prostaštvom i zlom. Neobična koincidencija: čitam u Flauberta rečenicu staru 140 godina, i čini mi se da nas gleda i opisuje kroz vremensku pukotinu: “Nikad nisu duhovni interesi bili na manjoj cijeni. Nikad nisu mržnja na sve veliko, prezir spram Ljepote, odvratnost prema književnosti, bili tako očiti. Oduvijek sam nastojao živjeti u kuli bjelokosnoj, ali plima govana udara u njene zidove, ne bi li je potkopala.”

Hajde, zaboravimo literarne digresije. Poželjeh ti reći nešto o Sarajevu, s moje gornjohrvatske perspektive. Vjerovala ili ne, još sam do prije par godina imala one ključeve u ladici, od stanova bosanskih prijatelja, na Marindvoru, Trgu Pere Kosorića i u Ulici maršala Tita. Možda se sada drugačije zovu te ulice, nije bitno, jer prijatelji se uvijek isto zovu: Dara, Azra, Ljubica, Ivan, Ferida, Mile, Besima. I uvijek mislim da sam im dobro došla, premda sada i ne znam tko vodi Društvo književnika, tko Modernu galeriju BiH, tko predaje na sveučilištu a tko režira u Kamernom teatru. Izgubiše se moje kote, morala bih čekati na terminalu da netko po mene dođe i povede me na adresu gdje barem nekoga poznajem.Sic transit gloria mundi. Ne pouzdajem se ja u svoje “veliko ime”, ali sam naivno vjerovala da zaklada stvorenih uspomena traje za cijeli život.

Bacih, dakle, te ključeve. Da se ne dogodi neželjeni susret s tuđim očima, neprijateljskim riječima, da mi ne zatreba prevoditelj, kad otvorim znana vrata. Kako to veli ona pjesma : “Jel’ Saraj’vo gdje je nekoć bilo?”, a ja odgovora ne znam. Samo pamtim večeri kod Palate, jare ispod peke, pite, kajmak, neka fina vina, i kako vlasnik reče: “Platit će te samo tekuće, jelo je na poklon, puno sam ja od knjiga pazario nekoć!”. I šetnje Baščaršijom, onu kuću gdje je stanovao Mak Dizdar, pa kako smo se natjecali tko naizust znade više njegovih stihova… I kako je Stevan Tontić divno recitirao, i Sidran kako je bio jednostavan, begovski raskošan i rastrošan, upamtila sam ime Abasa, neke sjajne stihove o njoj…

I inače, mislim da bih na žmireć mogla nacrtati mostove na Miljacki, smaragdnu vodu, neku terasu na kojoj pijemo kavu, galeriju gdje “listamo” stalke od pletene žice i divimo se najboljoj slikarskoj školi “na bivšim prostorima”, da ne spominjem omraženo ime države koju nitko više ne pamti i ne poštuje, daleko bilo…Pa smo napokon otišli u Ivanovu vikendicu, izvan grada, pored onih pustih vinograda nekada slavnoga kombinata, i roštiljali cijeli dan, pili izvorsku vodu, pjevali sevdalinke. Pomiješalo mi se u glavi davno vrijeme i nedavno, pa opet ne znam je li netko rekao, moja prijateljica možda, kako je “išla po novine u srpski dio Sarajeva, da vidi što ima novo…”. Nastupila je nekakva čudna šutnja, toga se sjećam, u kojoj se oglasio drozd, pomislila sam kako je ovo nadrealistična scena i kako više neću imati “integracijske” sastanke na tuđoj adresi, niti pozivati u goste prije no što provjerim tko se kojoj priklonio strani, ako je takvo što moguće. 

A nakon Sarajeva, dakako, otišli smo u Mostar, u Hercegovinu. Ponovo taj osjećaj, da nam je netko razrušio gnijezdo, da iz bivše kuće drvo raste, a cvijet da se osušio od stida, vidjevši koliko je crno ljudsko srce u ratu. Ruševine, ranjena ljepota, napuštena mačka na kamenu gdje piše DON’T FORGET, Ne zaboravi. Zastave razne, taksi bez posla, oprezni komentari, temelji neke glomazne opere pored hotela” ERO”, jako povoljne neocarinjene Praljkove cigarete, na kiosku kupljen CD “Dertuma” za bagatelu. Sve što smo dogovorili u Veleposlanstvu RH nije se realiziralo, ali nađosmo predivne ljude u “Aleksi” i za njih je vrijedilo, i vrijedit će i ubuduće, makar o svome trošku, potegnuti do Hercegovine.

Mani Veleposlanstvo. I vjerojatno neće više biti Galerije “Aluminij” kad dođem idući put, onih ljudi s kravatama, svečanim odijelima, govorima napisanim na papirima. Ni briga me, veli jedan fratar, pa ja ponavljam za njim. Otići ću na izvor Bune, sa Memnunom, Šteficom, Amerom,Vesnom, Berkom, lomit ću pogaču i umakati je u kajmak. Kapat će mi suze u tanjur, reći ću da je to od hormona, ta žalosna kasna srednja dob ima i svojih prednosti, barem što se alibija tiče. 

Razumiješ, draga, ne mogu reći ljudima koje volim, da se osjećam toliko izgubljeno i ojađeno, kao junak iz moje najdraže knjige u djetinjstvu, one iz biblioteke “Lastavica”: napisao ju je Ahmet Hromadžić a zove se “PATULJAK IZ ZABORAVLJENE ZEMLJE”. 

Pozdravljam te, draga moja, čestitam ti praznik, ti ćeš se sjetiti koji. Tvoja Ja

 

  

Autor 4.3.2012. u 09:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija