PISMO ZA PUK I GOSPODU

Vojislav Vujanović
Autor/ica 19.8.2016. u 17:23

Izdvajamo

  • Ali, iznad svega, Stipo Manđeralo je posebnu pažnju posvećivao onome koji je koristio bosančicu da bi uspostavljao odnose sa svojim bližnjima. Ali i sa nama, tako dalekim od njih, a tako bliskim neuništivim po toj čarovitosti koja odolijeva nezajažljivom vremenskom protoku. To čarovito, sazdano od čovječnog koje se održavalo u vremenu, i po kome bi, tako rado, Stipu Manđerala nazvao čarobnjakom. On je, svojim tragalaštvom, svim teorisjkim zasadama koji su stvarali čitavu biblioteku o bosančici davao vid duhovnog otjelovljenja kada čovjek nađe za shodno da se tom bosančicom posluži i preobrazi je u djelatni čin. To prevođenje bosančice u djelatni čin, i odolijevanje tog čina vremenu, jeste ono čarovito u radu Stipe Manđerala.

Povezani članci

PISMO ZA PUK I GOSPODU

ppk

Prilozi proučavanju bosančice, važnog i zanimljivog slavenskog pisma

Osnova stvaralačke inspiracije Stipe Manđerala, kojoj je dao znanstveni vid, jeste jedno od pisama koja su se preplitala preko bosanskohercegovačkog prostora pa isto to činila i livanjskim prostorima. Tragao je, i vodio i našu znatiželju za sobom, za jednim od tih pisama koje su teoretičari pismenosti kod nas nazvali bosančicom. Tragao je za načinom njene upotrebe, tragao za spomenicima u čijem se okrilju manifestirala bosančica. Ali, iznad svega, Stipo Manđeralo je posebnu pažnju posvećivao onome koji je koristio bosančicu da bi uspostavljao odnose sa svojim bližnjima. Ali i sa nama, tako dalekim od njih, a tako bliskim neuništivim po toj čarovitosti koja odolijeva nezajažljivom vremenskom protoku. To čarovito, sazdano od čovječnog koje se održavalo u vremenu, i po kome bi, tako rado, Stipu Manđerala nazvao čarobnjakom. On je, svojim tragalaštvom, svim teorisjkim zasadama koji su stvarali čitavu biblioteku o bosančici davao vid duhovnog otjelovljenja kada čovjek nađe za shodno da se tom bosančicom posluži i preobrazi je u djelatni čin. To prevođenje bosančice u djelatni čin, i odolijevanje tog čina vremenu, jeste ono čarovito u radu Stipe Manđerala.

U svom traganju za bosančicom kao djelatnim činom, Stipo Manđeralo je morao u svoje vizualno polje uvesti i samog djelatnika, čovjeka, koji je posezao za pismenima koja su formatizirala bosančicu i utkao ga u svoju opstojnost kao savršeni čin osmišljenja i ljepote. Nema pisma, ma kako ono izgledalo, ako nije ušlo u djelatni prostor čovjeka, oni su se saživjeli u nerazrušivo jedinstvo, i, tako saživljene, Stipo Manđeralo ih razbuđuje i dovodi u naše prisustvo. I to je čarovitost koja se otima ispod Stipina pera, koje se očovječuje i postaje zaloga nas samih, zaloga mjere onoga što vrijeme nije moglo da proguta. Bosančica je krvotok čovjeka u vremenu, ona pulsira zdravljem i bogatstvom koje je samo čovjeku primjereno, i, ma koliko bjesnjeli ratovi i stihijne sile se obarale na čovjeka, on nastoji osmisliti svoju opstojnost, osmisliti svoje misionarstvo koje mu je božanstvo zadalo kada ga je smiještalo na ovaj zemljin šar.

Stoga, ma koliko Stipo nastojao da svom rukopisu obezbijedi znanstveni ugled, njegovi junaci, kojima on daje i pune nazive imena i prezimena, dobijaju, ako malo unesemo emocija u njegov rukopis, obrise poetskih junaka, i mi ih počinjemo voljeti kao junake iz literature, počinjemo se vezati za Stipin tekst kao za neku vrstu modernog literarnog predloška. Ilustracije radi, navešćemo rečenicu – dvije da bismo vidjeli kako on oblikuje svoje pismo ravnomjernim rasporedom akcenata i narativnom ravnotežom: Sigurno je da je Jakov Ćosić morao biti ugledniji, viđeniji čovjek, jer nemale troškove oko takvog spomenika u ono vrijeme mogao je podnijeti samo imućniji. Ćosića ima u Kablićima 1741. Ima ih u D. Jablanici, u Ljubinju, u okolici Ljubuškog. 

Ima nešto od poetske mekote i u samom naslovu knjige: „PISMO ZA PUK I GOSPODU“. Susret sa ovom knjigom nam je omogućio sarajevski izdavač „Buybook“ 2015. godine. Knjiga sadrži pet opsežnijih studija koje je Stipo Manđeralo objavljivao u posljednjih tridesetak godina. To su: „Prilog proučavanju bosančice u Livanjskom kraju“, „Vučkovići na Duvanjskim Vučkovinam“, „Livanjska ljekaruša“, „Ljubušak i bosančica“ i „Livanjski Kujundžići“.

Najtemeljitije zasnovana studija u knjizi jeste „Prilog proučavanju bosančice u Livanjskom kraju“. U njoj je najače istaknuta znanstvena težnja Stipe Manđerala da prouči upotrebu bosančice u livanjskom kraju. Tekst sadrži četrdesetak stranica sa bogatstvom ilustracija kojima je pratio svoj tekstualni slog. Na samom početku nam skreće pažnju na dva ćirilska spomenika, nađenih na prostoru njegova interesiranja. Nekoliko istraživača su pokušali odgonetnuti pojavu spomenika u ovom prostoru i vrijeme njenog nastanka, ali je očito da se gonetanjem treba još pozabaviti, sa dovoljno stvaralačke invencije i misaonih doslućivanja. A kad je riječ o bosančici, Stipo Manjđeralo, u početku,  istče da su se ljudi u prošlosti „na različite načine i u razne svrhe služili bosančicom“, da se nalazi „na nadgrobnim  natpisima, u službenoj i privatnoj prepisci, u matičnim knjigama.

Prvi napis, kojim je Stipo Manđeralo započeo svoje tragalaštvo, našao je na jednoj prelomljenoj ploči koju je otkrila Marija Marić Baković prilikom iskopavanja na mjestu gdje se, ranije, nalazila crkva sv. Petra. Pozornost mu je zaokupio podatak da se zapis doima svojom estetičkom dotjeranošću: „Gotovo kvadratična, fino oblikovana slova ćiriličke majuskule (ustava), riječi, jedna od druge odvojene točkom po sredini retka (na približno jednakim razmacima), tekst raspoređen u šest redaka s ujednačenim razmakom među njima. Baš dojmljiv, elegantan natpis. Gotovo da tako lijepu majuskulu do sada nismo imali prilike vidjeti“. Znanstvenik Manđeralo vjeruje da se ovdje radi o epitafu, čiji je tekst prelomljen po sredini pa je nemoguće odgonetnuti sadržaj osim ako nekome pođe za rukom da pronađe i drugi dio ploče. Ono što je znanstvenik u stanju odgonetnuti, to je vrijeme kada je zapis mogao nastati: to je kraj 14. ili početak 15. stoljeća, pripada, dakle, najstarijem vremenu i za to se pozvao na nekoliko znanstvenika koji, posredno ili neposredno, dokazuju takvu vremenitost. Ovakvim postupkom dokazivanja izvornosti jednog spomenika, Stipo Manđeralo pokazuje širinu svoje informiranosti koja će nas, u nekim slučajevima, i fascinirati. I još jednu činjenicu o ovom zapisu Stipo Manđeralo ističe: on je nastao u okviru srednjevjekovne nekropole koja se nalazila uz crkvu smještenu u groblju u mjestu Rapovinama.

U početnim razmatranjima, kojima Stipo Manđeralo kreće na svoj put gonetanja zapisa na spomenicima, nalazi se nekoliko njegovih analiza zapisa koji su smješteni u periodu kada se bosančica tek povremeno pojavljuje. Na jednome od njih, smještenom u groblju sv. Ive, gdje se, u srednjem vijeku nalazio srednjevjekovni franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja, pronađena je ploča, dosta izlomljena, prilikom arheoloških iskopavanja od 1990. do 1995. godine. Na sačuvanim dijelovima je vidljiva urezana šaka i donji dio podlaktice desne ruke, na koju je, s dlanom okrenutim nadolje, naslonjena lijeva ruka na čijoj je nadlanici urezan napis bosančicom. Na lijevom ulomku, prevedeno latinicom, pisalo je: A se živa ruka restoje, a na desnom ulomku se zapis nastavlja: A se piše Ratko. Jedan od istražitelja ovog spomenika, Bono Vrdoljak, pretpostavlja da zapis Restoje, pripada imenu Restoja Milohne, koji je bio, gotovo 30 godina pisar, kancelar, kanonik, protovestijar i poslanik kraljevima Tvrtku II Tvrtkoviću i kralju Stjepanu Tomašu Ostojiću. Taj Restoje Milohna, odjenut vremenskom daljinom, poprima poetske karakteristike u čijem ćemo poetskom ruhu zateći i niz drugih likova davnih vremena koje je Stipo Manđeralo izveo na svjetlo dana našeg vremena i dao im poetsku auru.

Križevi ulaze u duhovno polje Stipe Manđerala i svojim oblikovanjem, svojim smještajem i, dakako, natpisima koje je zatjecao na njima. Takvi se križevi nalaze u Mišima, Zabrišću, Čelebiću i Grabovici. Među njima se nalaze i dva malteška križa. Plošnim površinama križeva klesar se poigravao utiskujući u njih male križeve. Na jednom se križu nalazi 46 križeva. U dnu križa nalazi se lik čovjeka koji u ruci drži još jedan križ. Na groblju u Mišima klesar je utisnuo tzv. „pratarski križ“ sa tekstom od kojega se očuvalo samo ono početno „se leži“ i ništa više. Kroz obrazloženja slutimo tugu Stipe Manđerala što nije u stanju da sazna ni „koji je to ‘pratar’ i kad je umro“, morao je od predaje preuzeti to „da je tu pokopan fratar“ i da formulacija početka „se leži“ svjedoči o vrlo starom križu, jer je ovakav početak, kaže nam autor, karakterističan za „epitafe u srednjem vijeku, pogotovo za one na stećcima 14. i 15. stoljeća. Ne znamo bilo koji drugi primjer da na taj način počinje nadgrobni natpis na nekom katoličkom spomeniku“.

Pažnju Stipe Manđera je privlačio i križ u Zabrišću. Visok je 120, širok 76 i debeo 13 cm. Upravo je u njihove plohe klesar utisnuo 46 križeva, istog oblika.

U selu Grabovica se nalaze ostaci starinskog groblja sa nekoliko križeva različite veličine. Među njima su i ona dva malteška križa, najveća u cijelom groblju, na isti način oblikovana i ornamentirana. Na jednome se nalazi zapis bosančicom koji, transkribiran latinicom glasi: „Ovo je gereb po(nedostaje „ko“) kojnoga Matia Ćuri(nedaostaje „ća“) ća. Pođe s ovo(g)// svita 1752 mise(ca) 16 velače verbo (februara ?). O napisu Stipo Manđeralo je zapisao: Zanimljivo oblikovanim slovima bosančice u dva je retka, pregledno, baš estetski dotjerano, urezan natpis na ovome križu, jedan od ponajdojmljivijih natpisa u ovom kraju“.

U daljem obrazlaganju autor kaže:

Pokojnik je, gotovo je sigurno, bio iz vrlo brojne grabovičke porodice Petra Ćurića. Godine 1741. imala je 31 čejade. Urezivač teksta vjerojatno je pop glagoljaš don Mijo Ćurić iz toga roda Ćurića. To je isti onaj don Mijo, pred čijom je kućom 1. novembra 1741. godine biskup Dragičević krizmao Grabovčane.

U groblju u Čelebiću nađen je križ od krečnjačkog kamena na kome je urezan natpis u pet redaka na kome je, transkribirano latinicom, pisalo:

Na 1752.

Ovo je

Križ p(okojnog)

Jakova

Ćos

Ića

I ovog puta je zapis pružio Stipi Manđeralu zadovoljstvo jer su, iako različitih dimenzija, brižljivo i lijepo uklesana slova brzopisne bosančice (minuskule), kakvu, uglavnom, nalazimo u matičnim knjigama župa Vidoši i Ljbunčić s konca 18. i početkom 19. stoljeća. 

Provlačio se Stipo Manđeralo, svojom nezajažljivom voljnošću, starim i zapuštenim grobištima, obilazio nadgrobnike, sastavljao polomljene dijelove u makar kakvu cjelinu, gonetao utisnuta pismena, određivao im karakterologiju i, kroz njih, pokušavao dokučiti profil i onoga ko je pisao ta pismena i kome su bili posvećeni. Utemeljivao znanstveni profil. A zatim je usmjerio svoju znatiželju prema arhivama u kojima su se čuvala pisma sa zapisima kojima su se različiti likovi, vođeni sopstvenim interesima, sporazumijevali, uglazbljivali svoje interese da bi dospjeli do zajedničkih ciljeva. Bili su tu brojni osmanski dostojanstvenici koji su, na različite načine bili vezani za Livno. Među njima su se nalazile i poznate historijske ličnosti, Ferhat–beg Sokolović, a zatim livanjski begovi Ljubunčići, begovi Firdusi i Atlagići. Tih pisama je bilo i od domaćih ljudi. U svim tim pismima, pisanim bosančicom, očituju se dobri odnosi između begova i domaćih ljudi.

Jedan od domaćih ljudi bio je fra Lovro Šimić. Bio je gvardijan fojnički i pisao svojim fratrima 1764. godine obavještavajući ih o održanju kongregacije i žali se na nedaće zbog kupovine nekog imanja, a Turci mu to osporavali. Ali Stipu Manđerala je posebno okupirao način na koji je Lovro pisao svoje pismo. O njemu Manđeralo kaže: Fra Lovro je, vidimo, podobro pismen. Izražava se, uglavnom, dobro sročenim rečenicama. Upotrebljava pravopisne znakove: točku, zarez i točku i zarez. Piše „školovanom“ kurzivnom bosančicom, u kojoj ima i latiničkih slova i pojedinih riječi napisanih latinicom, te izraza na latinskom jeziku. Rukopis mu je razigran, slova često povezuje, kako se uobičajeno radi u rukopisnoj latinici. Istim znakom bilježi ć i đ (isti taj znak  stavlja i ispred suglasnika koji palalizira). Upotrebljava slovo za oznaku skupine „št“.

Treću skupinu dokumenata čine matične knjige u kojima je korištena bosančica za latinski jezik i latinica za maternji jezik. Od ukupno 15.790 upisa u maticama bosančicom je pisano 3.490. Ovaj segment svoje studije je ilustrirao brojnim likovnim prilozima.

Još jednu značajku moramo istaći: brojna pisma o čijim autorima je govorio Stipo Manđeralo, donesena su u studiji u cjelini, transkribirani latinicom i učinio ih tako dostupnim javnosti. Možda ih je trebalo dati i u njihovom izvornom pismu!

Studija „Vučkovići na Duvanjskim Vučkovinama“ jeste paradigma usudnosti naših predaka koji su mijenjali mjesta svoga obitavanja, na jednom mjestu utiskivali imena toposa, a u drugom proživljavali duh uljeza, na jednom mjestu su ostajali njihovi pokojnici, a na drugom se borili za svoje mjesto pod suncem.

Vučkovići su staro pleme iz ovih krajeva čiji se predak Hrvatin Vučković pominje još u povelji bana Stjepana iz 1322. godine. Njihov rodoslov će načiniti i Andrija Kačić Miošić u svome čuvenom djelu „Razgovor ugodni naroda slovinskog“.

U prolegomeni svojoj studiji Stipo Manđeralo je naveo da je u groblju u staroj postojbini, Vučkovini, ostalo sačuvano nekoliko grobnih znamena na kojima su utisnuta imena i tako očuvana „za buduća pokoljena“: „Jedan je podignut Stipanu Vučkoviću, drugi ženi Frane Vučkovića, treći Tomi Vučkoviću, četvrti je Tadija Vučković podigao svome bratu Šimunu“. Vrijednost tih spomenika nije samo u tome što svjedoče o konkrenim Vučkovićima prije seobe, nego i o tome što se pojavljuju nakon srednjevjekovnih spomenika (kao njihova završna faza) i što, načinom klesanja i motivima dekoriranja, umnogome, slijede tehniku izrade stećaka. Posebno im je velika vrijednost u tome što su epitafi na njima (kao i na stećcima) ispisani bosančicom, tadašnjim narodnim pismom iz duvanjskoga kraja.

Autor je pomno ispitivao šta su nam ti spomenici, na svojim plohama, prenijeli iz svoga vremena u naše vrijeme i u kojem se ozračju ukazuju likovi tih davnih vremena.

Na istočnoj plohi križa najstarijeg od njih, Stipana, urezane su dvije ljudske figure, identične i zagrljene i svaka od njih, u ispruženoj ruci, drže po jedan križ, a, iznad glava, smješten je urezan polumjesec. Na grobu do Stipanovog nalazi se lijepo isklesan i dobro očuvan križ, na sredini križa je urezan reljefni križ, ali na gornjem dijelu i na krsnicama u krugu su ponovo urezani križići, pa, potom, u njihovoj sredini su upisane manje kružnice pa se, sve skupa, napominje Stipo Manđeralo, nameće kao rozeta.

Križ na Šimunovom grobu je, također, ornamentiran uklesanim manjim reljefnim križom sa dosta bogatim zapisom: ispod lijevog kraka, u prvom redu je zapisano ovde, ispod desnog kraka stoji: leži, u drugom redu ispod lijevog kraka stoji: Šimun, a ispod desnog: vučkov, a u trećem redu: ić. A ispod reljefnog križa je godina: 1678. Potom, u četiri retka, zapisano je:

Ovi križ

Učini Ta

Dia brat

Šimuna

Križ na grobu Tome Vučkovića je skladno komponiran i ukusno ornamentiran. I na njemu su uklesani križevi na istočnoj plohi, a na zapadnoj se naziru konture ljudske figure koja u desnoj ruci drži križ, a lijevom se podbača. Pri vrhu križa urezan je polumjesec. Andrija Kačić Miošić zna za dvojicu Toma. Jedan od njih je poginuo braneći otok Krf od Turaka.

Još jedan spomenik je Stipo Manđeralo zatekao na Vučkovinama, ali koji je tu podignut skoro sto godina kasnije i pripadao je Miji Mlakiću. O ovome Miji autor ne zna ništa, ali zna dosta o njegovim potomcima: 1741. godine zapisano je, u selu Sarajlije, ima 29 Mlakića u dvije obitelji, a 1768. u selu Lug bilo je domaćinstvo Luke Mlakića, a u Letki obitelj Pave Mlakića.

Hodili smo, vođeni duhom Stipe Manđerala, uzvisinom toponima Vučkovine, nekadašnjem staništu starog plemena Vučkovića koji su, u seobi 1678. godine, prebjegli u Sinjsku krajinu, gonetali, s njim, ono što su, kao poruku, ostavili za nas, rastakali kumule tame u koju se kondenziralo vrijeme sa zaboravom kao atributom svojim, i izvodili na svjetlo dana čovjeka koji nam je poslao poruku svoga vremena ispisujući svoju bosančicu na prijelazu iz srednjeg vijeka, vijeka stećaka i zakoračivao u novo doba, doba nam se, njihovim posredstvom, čini dijelom našeg povijesnog osjećanja usuda koji je pratio ono što su naši preci preživljavali kao dio naše povijesnice.

Fascinantna je studija Stipe Manđerala o pisanom slogu kojim se služio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, jedan od stožernih duhovnih likova iz ranog doba književnosti Bošnjaka Bosne i Hercegovine. Pisao je bosančicom, tradicionalnim pismom kojim su se služile begovske porodice i Stipo Manđeralo apostrofira da je svoje „Narodno blago“ pisao bosančicom u autorskom primjerku, da je citate iz orijentalnih književnosti najprije transkribirao bosančicom pa ih onda prevodio. Stipo Manđeralo je pomno ispitivao svaki grafem koji je Ljubušak unosio u svoj tekst. Platformu njegovog istraživanja činila su dva momenta – Ljubušakovo poštovanje bogatstva narodnog govora i karakterologija Ljubušakove bosančice. Za ispitivanje bogatstva narodnog govora, poslužio je, u okviru „Istočnog blaga“, dio pod naslovom „Bogatstvo našeg jezika“. Manđeralo u svoj tekst unosi Ljubušakovu opservaciju o tome kako se mogu koristiti „razni nazivi o očinjem pogledu i vidu“ gdje je izveo preko stotinu frazema ili sintagmatskih cjelina. Što se, pak, tiče bosančice, Ljubušak nema znakova interpunkcije. Od ostalih karakteristika Ljubušakova rukopisa, Manđeralo je istakao da glas „h“ koristi redovno osim kod genitiva množine pridjeva, pridjevskih zamjenica i rednih brojeva, ali često upotrebljava „sekundarno h“: lahko, mehko, mahana i da, često, koristi „sekundarno j“: bijo, sakrijo, molijo, volijo. S druge strane, češće upotrebljava „tko“. Koristi korijenski način pisanja: izpod, obći, sladka, arabski, bez jednačenja suglasnika po zvučnosti, ali, istovremeno, piše: š njim. Bio je ijekavac. Najzad, zapisuje Stipo Manđeralo, tekst Ljubušakov je često bio prirodniji, sočniji i jedriji nego nakon lektorskih intervencija.

Sa izuzetnom pomnjom je Stipo Manđeralo pisao svoju studiju „Livanjska ljekaruša“. Na početku je bio preokupiran uspostavom geneze prenošenja ljekaruše od trenutka kada je krenula „od neke nepoznate žene iz Duvna“ do njenog smještaja u arhivu Franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Ljekaruša je „od nepoznate žene“ stigla u ruke Tome Strujića, zatim je čuvana u rukama Tadije Repova i sinovca Ante Repovca. Ovaj će se Ante Repovac oženiti sestrom Ante Akrapa i to će biti most kojim je ljekaruša prešla u ruke Ivana Ivkovića, zatim se našla u rukama Nine Ivkovića, praunuka Ivana Ivkovića od kojega je, najzad fra Anđeo Kaić preuzeo i smjestio u arhiv samostana u Gorici kod Livna.

Na isti način je Stipo Manđeralo pokušao da odgonetne autora ove ljekaruše čije je ime bilo Jadre Dodig. Pregledao je sve dokumente u čijim bi se redovima mogla naći odgonetka autora Jadre Dodiga. Međutim, sva su traganja bila uzaludna: ostalo je nepoznato ko je bio Jadre Dodig.

Istom pomnjom je Stipo Manđeralo istraživao mogući predložak sa kojega je Jadro Didig prepisao svoju ljekarušu. U njegovoj orbiti se našla ljekaruša koje je Vatroslav Jagić pregledao u Šafarikovoj ostavštini u Češkom narodnom muzeju. Rukopis su Šafarik i Miklošić stavljali u 14. stoljeće, a Jagić je vjerovao da je nastao u 15.  stoljeću. I da su mu se izvori nalazili u starim grčkim tekstovima sa istom tematikom.

Upoređujući rukopis koji je on ispitivao, sa rukopisom o kome je Jagić pisao, Stipo Manđeralo je utvrdio da između njih ima puno sličnosti, ali je ta sličnosti manja u dijelovima gdje se govori o savjetima za liječenje bolesti. Manđeralo nije propitivao otkud se u tom dijelu nalaze razlike, nije li moguće da je u taj dio sam Jadre Dodig unosio nešto iz sopstvenih „saznanja“? Na kraju je naš autor ustvrdio da ni Jagićev rukopis nije bio predložak na osnovu  kojega je Jadre Dodig sastavljao svoj rukopis.

Rukopis koji je našao fra Anđeo Kaić imao je svoja dva dijela: ostatak ljekaruše od dva lista, a drugi je notes sa 60 nepaginiranih listova. Ovome notesu je Stipo Manđeralo i posvetio pažnju. Stipo Manđeralo dozvoljava mogućnost da bi se ovaj rukopis mogao nazvati „Zbornikom ne samo recepata za liječenje bolesti nego i gatanja i vračanja“. Narod ih je zvao stolitnjacima i ukazivao im visoko poštovanje „baš kao da su same amajlije…“.

Značajnu je pažnju Stipo Manđeralo posvetio i jeziku ljekaruše. Svi, koji su ulazili u intelektualnu igru, vezanu za ljekarušu, služili su se bosančicom, pismom koje se udomaćilo u prostoru livanjske regije, i „svi su odreda bili samouci“ i bili „rijetkost u livanjskom puku“. Pa ipak, takvi su ljudi bili rijetkost u dobu koje se našlo u vidnom polju Stipe Manđerala i bili, kako kaže, poštovani. U njih se gledalo „s velikim poštovanjem, pa, gotovo, i strahopoštovanjem, te još ako je imao ovakvu knjigu ljekarušu (neki su je bosanski franjevci zvali i hećimuša), i ako je bio u nju dobro upućen, znao (je) bajati i proricati“, često je držan za mudraca. Što se, pak, tiče govorne modulacije, koja se očitovala u tekstu „ljekaruše“, ona je bila bliska sa govorom Dalmacije i tu karakteristiku je Stipo Manđeralo pokušao porediti sa jezikom dalmatinskih pisaca čijim se jezikom, svojevremeno bavio jezikoslovac Tomo Maretić u svome djelu „Jezik dalmatinskih pisaca XVIII vijeka“. Poslije toga je autor Manđralo propitivao sve što je karakteriziralo „Livanjsku  ljekarušu“, od načina kako su, znakovima bosančice, oznakovljavani pojedini glasovi, do činjenice da se nije označavala granica među riječima pa se, dosta često, enklitike i proklitike pišu sastavljene sa riječima u čijoj se blizini nalaze, da se glagol „jisti“ piše „jideš“ , „jidi“ i takve elemente iznosi na nekoliko stranica. Pored toga, u jeziku ljudi, vezanih za ljekarušu, mogu se naći i „romanizmi“, ali i grecizmi pa i orijentalizmi (kašika, karanfil, melem, šafran, tava, bašica, čorba, ćurkut).

Mora se, na kraju, apostrofirati osobna karakteristika rukopisa Stipe Manđerala: on nastoji da u svoju igru uplete što je moguće više aktera koji čine okoliš onih koji su neposredno djelovali u svemu onome što se ticalo ljekaruše, pa, tako, u prvom dijelu njegove studije tekst vrvi od imena i njihovih međusobnih veza da se čovjeku, od svega toga, zavrti u glavi. Pa ipak, u svemu tome ima i neke dragosti: čovjek se saživi s njima i njihv metež počne doživljavati kao poemu.

Petu sekvencu knjige Stipe Manđerala „Pismo za puk i gospodu“ čini studija „Livanjski Kujundžići“. Čini se da je ova studija pisana sa obiljem suptilnosti i unutarnje motiviranosti, da se rečenica svojim smirenim akcenatskim reljefom i svojim narativom približila studiji „Prilog proučavanju bosančice u livanjskom kraju“.

Studija počinje rečenicom: „U Livnu više nema nikoga iz nekad moćne trgovačke kuće Kujundžića“, a u podnožnici je obrazložio: Nema ih u Livnu poslije drugog svjetskog rata. Zadnji među njima nastradali su tragične 1941. godine: Milojko sa ženom, sinom i kćerkom“.

Ideja, koja se uspinje iznad samog teksta, jeste autorova zadivljenost što su Kujundžići, svojom trgovačkom poslovnošću i svojim bogatstvom pridonijeli izrastanju Livna u značajan trgovački centar. Dakako, nisu to činili samo Kujundžići, pridonio je izrastanju Livna i sam položaj njegov preko koga su putevi vodili, još u srednjem vijeku i u tursko doba. U to izrastanje Livna u značajan trgovački centar, Kujundžići su se uključili početkom 19. stoljeća kada su se u nj doselili iz Hercegovine.

Prisustvo Kujundžića u Livnu Stipo Manđeralo je sagledao kroz nekoliko aspekata u kojima su se ekspnirali. I, budući da se njegova znanstvena preokupacija prvenstveno usmjeravala prema jeziku i pismu kojima su se služili stanovnici u ranim stoljećima livanjske povijesti, i koje je zasvjedočavao na grobnim biljezima, i u ovoj raspravi o Kujundžićima. Jezik je bila prva stavka od koje je krenuo u ispisivanju svoje studije o livanjskim Kujundžićima. Sahranjivani su na groblju u Zastinju i, kako su bili veoma bogati, nadgrobni spomenici su im se odlikovali monumentalnošću i ljepotom izrade. Prvi spomenik je isklesan Pavi Barzutu, kako su se Kujundžići prezivali dok su živjeli u Hercegovini. Natpis je ispisan ćiriličkim slovima, ali „gotovo u potpunosti karakterističnim za bosančicu“. Takvom ćirilicom pisala je, polovinom XIX stoljeća, i Livanjka Savka Todorović koja je bila i učiteljica kada Livno nije imao učitelja. Stipo Manđeralo je propitivao u kakvom su se obličju pojavlivao svaki slovni znak. Pritom, Manđeralo primjećuje da se u njihovoj leksici nalazi dosta orijentalizama, ali i talijanizama. Ti leksemi su se najčešće sretali u nazivima trgovačkih artikala „koji nam omogućuju da dobijemo vrlo jasnu sliku o tome kako su se oblačili i šta su obuvali na ovim prostorima žene i muškarci u prvoj polovini XIX  stoljeća, te kakva im je bila kuhinja“, upozorava nas ovaj znanstvenik.

Rodonačelnik livanjskih Kujundžića bio je Luka koji se već bavio trgovinom. Prvi i najstariji od tih Baruta, nastanjenih već u Livnu, bio je Pavo koji je umro 1780. godine. Njegov sin se zvao Tošo, na čijem spomeniku piše: „Zdje počivaet rab Teodor  Barzut  majstor rodom  iz Ercegovine. Vječna mu radost  i bl(a)ženij pokoj. Predstavi se januarija 15. 1827. Ogradi jego sinovac Luka Kujundžija“. Luka je, dakle mogao biti sin Teodorove braće Save ili Laze. Ostaje nejasno zašto su svoje ranije prezime preveli u prezime „Kujundžići“, vjerojatno, kako pretpostavlja Stipo Manđeralo, da se Luka bavio kujundžijskim zanatom.

Međutim, Luka je neslavno završio život: begovi Firdusi su mu, zajedno sa još jednim Livnjakom, odsjekao glavu. Lukina smrt i smrt njegovog komšije Luke Cvrka izazvala je uznemirenje u Livnu. Događaj je zabilježen u nekoliko dokumenata; jedan je zabilježen u Srbljaku pravoslavne crkve u Livnu, drugi, pak, zapis potječe od Livnjaka fra Lovre Karaule: G. 1831. odsikoše Turci glave Luke Kujungića i Luke Cverka, najodličnijih u ono doba tergovecah, i to bez ijedne krivice, na pravdi Božjoj. Međutim, kasnije je utvrđeno da je pokušavao podići bunu u Livnu.

Kujundžići su u Livnu stekli veliki ugled: neki od njih su bili i općinski načelnici, izabirani su u Veliki upravni i prosvjetni savjet u Sarajevu, neki će završavati visoke škole u Beču, čak će jedan od njih postati i ban Vrbaške banovine. Jedan od njih je u Parizu organizirao odlazak livanjskih iseljenika u Španiju da se bore, kao dobrovoljci, i da brane špansku republiku. Oni su podigli prvu Srpsku konfesionalnu školu u Livnu, uz velike poteškoće:budući da osmanske vlasti nisu dozvoljavale da se podižu škole, livanjski trgovci su se dosjetili i oglasili da se podiže zgrada za „učinjanje“ i sušenje kože. Zgradu su ogradili visokim zidom, a samo mjesto nazvali Tabana.

Bogatstvo Kujundžića bilo je posebno vidljivo kroz pisma koja su razmjenjivali sa svojim partnerima i Stipo Manđeralo široku pažnju posvećuje ovom segmentu eksponiranja povijesti Kujundžića u svojoj studiji, označavajući i ličnosti  s kojima su se dopisivali, pa i datume kada su pisma razmjenjivana.

Imali su velike posjede, brojne dućane, gradili impozantne građevine kojima su uoblučavali profil grada.  Bili su veliki zemljoposjednici. Redale su se generacije livanjskih Kujundžića i, vidjeli smo, neki su postali visoki dostojanstvenici, sve do posljednjeg Kujundžića, Milojka, koji je završio visoke škole u Beču i koji je stradao na pčetku rata 1941. godine sa cijelom svojom porodicom i čiju je sudbinu Stipo Manđeralo stavio u prvu rečenicu svoje studije o livanjskim Kujundžićima koji su dva i po vijeka živjeli u Livnu i dali svoj dragocjeni obol izgradnji Livna u značajan centar koji sija svojim urbanitetom do danas.

Na kraju studije je Stipo Manđeralo priložio nekoliko originalnih dokumenata, vezanih za porodicu Kujundžića, izuzetih iz specijalnih zbirki Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.

Rado bih Stipu Manđerala nazvao čarobnjakom: on, svojim štapićem, razgoni tumule tame u koju se kondenziralo vrijeme sa zaboravom, svojim atributom, i izvodio čovjeka na svjetlo dana iz vremenskih dubodolina, čovjeka, koji je za sobom ostavio bilo što čime je posvjedočavao opstojnost u sopstvenom dobu, ostavljao zapis, realiziran slovom, pismenima kojima se usaglašavao sa svojim srodnicima, ostalim pismenima koji su se, na kraju, slagali u formu koja mu se nudila da bi stupao u vezu sa svojim bližnjima, i, sadejstvom sopstvenih energija sa energijom drugih, ostvarivao svoje naume na kojima je i temeljio svoju opstojnost. Ali je Stipo Manđeralo, tragajući za pismenima, pokazao da ta pismena posjeduju dodatnu energiju, energiju kojom se uspostavljala komunkacija i sa potonjim vremenima u kojima je novi čovjek saznao o njegovoj davnašnjoj opstojnosti, prihvatao poruke koje se nisu rasprostirale samo horizontalom već i vetikalom koja novom vremenu nudi svoje ljudske poruke, poruke da je današnjem čovjeku gradio temelje sa kojih je kretao da bi tu vertikalu transponirao u realitet očovječenja i vremena i prostora.

Dragocjena je knjiga Stipe Manđerala „Pismo za puk i gospodu“ na čijim stranicama je dao zornu sliku načina na koji se kod nas formirao intelektualni profil našeg građanstva, predstavljen Livnom kao egzemplarnim primjerom. I recimo još jednom: zahvalnost dugujemo sarajevskom izdavaču „Buybook“ što nam je omogućio da nam ova knjiga bude pristupna.

Vojislav Vujanović
Autor/ica 19.8.2016. u 17:23