Pjesme iz Bulevara Narodne Revolucije

tačno.net
Autor 31.8.2013. u 08:10

Pjesme iz Bulevara Narodne Revolucije

Zagrebački “Algoritam” objavio je novu zbirku poezije “Bulevar Narodne Revolucije” našeg Marka Tomaša. Marko je za “Žurnal” izabrao nekoliko pjesama.

ČOVJEK ALARM

On ide i zvoni
bučniji od paradne glazbe.
Na trenutke zvekeće
poput kovanica koje se rasipaju po podu.
Naslijedio je sako od pokojnog djeda.
Sivi sako zakrpljenih laktova.
Naslijedio je daidžinu košulju,
očeve stisnute usne
i izlizanu šahovsku tablu.
Naslijedio je žene u crnini.
One ga ispraćaju u zvonjavu,
svaki dan
stoje na kućnom pragu i krše prste,
tiho mrmljaju molitve
kao da prate vojnika,
a on ide i zvoni
kao kakav odbjegli crkveni toranj.

 

KUTIJA ZA OLOVKE

Taj most me prvo podsjeti na buktinju.
U ratu su ga podigli
neki vrlo domišljati neimari,
narandžasti most
na crnoj keramičkoj rijeci.
Rijeka ne teče,
ona okiva most,
ona mu je obale za koje se drži
i nebesa u koja se diže
i ponor u koji pada
i izmišljeni grad
u kojem stoji.
Most je putovao
i sa njim nebesa i ponor
i izmišljeni grad
noseći poruku
nekog nepoznatog dječaka
jednom nepostojećem muškarcu
iz kuće koja je nestajala
u kuću koja je prodana.

 

SMRT U TRAVNJU

Travanj se
kroz prozor zavlači
u sve kutove moje kuće,
ulazi u moga psa,
čupa mu jezik,
potvrđuje njegovu nemuštost.

Mačje krzno plamti,
lijeno i nijemo zijevaju
mali rođaci lava
na osunčanim predjelima
kauča s cvjetnim uzorkom.

Grdelin u kavezu
ispod susjedove strehe
jutros je ušutio.

U travnju se ne možeš skriti,
svjetlost te
poput uhode
nađe i u snu.

Prečesto
nemamo što reći,
obezjezičeni
ispred latičastog krajolika,
usred zelenih orgija,
u travnju.

Proljeće,
nimalo dostojanstveno
godišnje doba.

Previše smrti
stane ispod krova.


JUTRO U MAHALI

Jutro je, utorak,
proljeće debelo kao kastriran mačak.
Iza visokih zidova oko mahalskih kuća
budi se kašalj.
Lutajuće Celanovo oko
zapinje na vrhu bora
i tamo ostaje
proburaženo sunce
koje ispušta žućkast maslac svjetla.
Kuće, utvrde iznutra razorene.
Način na koji netko žvaće hranu
zna biti nepodnošljiv.
U san se bježi
kao pred potjerom barbara.
Budi se nevoljko
i preko leđa oblači
teret kratkoročne budućnosti,
novac koji moraš izdvojiti za račune.
A zapravo noć ima boju kave.
Bivši proleteri započinju jutarnje svađe.

 

LEŽATI NA SUNCU

Ležati na suncu
može se učiniti zabavnim.
Tijelo postane mekano
kao engleski travnjaci.
Mada, moje tijelo,
nije pažljivo uzgojen vrt.
Više je riječ o kamenu,
koji je obrastao dračom.
Jedna je od najvećih zagonetki:
što učiniti s tijelom,
koje omekšava na suncu?
Neka se razgradi, proključa,
neka postane plinovito,
grijeh neka ispari, otrov i buđ
neka postanu kišonosni oblak.
Tijelu nema spasa, moj Bože,
ta kožna vreća duše nema šanse
koliko mir u svijetu kad ga zaziva
miss Bosne i Hercegovine.
Ležati na suncu, omekšati,
opustiti mišiće lica, oduzeti
rukama pravo na značenje.
Interval između dvije misli, erotika smrti,
dragocjena opuštenost, ništa.

O KNJIZI BULEVAR NARODNE REVOLUCIJE

BEKIM SEJRANOVIĆ: Skitnica se vraća na početak

U jednoj staroj pjesmi Marko Tomaš napisat će da “život treba provesti kao skitnica” i tako me zarazio svojom poezijom. U svojoj novoj zbirci Bulevar Narodne Revolucije ta “skitnica” se vratila nazad na početak, u svoj Mostar, prebijen i tužan, ogorčen i bijesan, ali neporažen. Poput boksača koji sjedi u kutu ringa on čeka neustrašivo na još jednu paklenu rundu, iako svjestan da  je protivnik jači, veći i zadaje udarce ispod pojasa.
U ovoj zbirci Marko Tomaš nas vodi kroz  grad i zemlju koji su njegova kolijevka i njegov grob, otkriva nam svoju dušu, svoje snove, košmare, traume, ljubavi koje su da bi bile istinske morale biti tragične.

Izdvojio bih posebice pjesmu “Pismo Venjički”. Riječ je o vrhunskoj poeziji, klasiku koji bi da je pjesničke pravde morao biti obaveznom lektirom svima, pa i onima što mrze.
Osobito njima.

DAMIR ŠODAN: Poezija preuzete odgovornosti

Ova otvorena i opora pjesnička knjiga pogazila je i posljednje zasade one nekoć jako popularne dogme Rolanda Barthesa o “smrti autora”, koja se otprilike svodila na tezu da se piscem ne dâ objasniti djelo. Imajući pak u vidu sve ono čemu smo na ovim prostorima proteklih desetljećâ bili izloženi, prihvatiti bezrezervno takvu propoziciju danas bilo bi ravno prihvaćanju tvrdnje da se Holokaust ne dâ objasniti fašizmom.

Jest, zvuči pretjerano, ali zapravo i nije, jer ovdje pred sobom imamo poeziju preuzete odgovornosti, onu koja se u sveopćem simulakrumu suvremenog svijeta ne skriva iza takozvane igre označitelja, već se uporno drži stranputica proživljenog života, potvrđujući tako stari J.P. Sartreov uvid da egzistencija uvijek prethodi esenciji. Drugim riječima, ovdje je “koža na bubnju” – koji itekako udara!

(zurnal.info)

tačno.net
Autor 31.8.2013. u 08:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija