ENG
Pjesnici su čuđenje na netu
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Piše: Ladislav Babić
Večer
Svakodnevna večer. Od bremena zvijezda
k zemlji se sklonio nebeski svod.
Korak po korak, kroz trepčući bezdan,
spomen na jednu vodi moj hod.
Baš je tu negdje svoje krakove vila –
jedva još nazirem njen stari prijesto.
S crnom se noći praznina slila,
što bješe – do jučer još – spomen mjesto.
Dobro znam, iz svojih dnevnih šetnji
(kad trbuhom slijedim tragove kruha),
mračna su slova sprejerskih prijetnji
prozvala ovo – kosturnicom duha.
Dok ćutke stojim i misli mi slijede
putanju neku od pre pola vijeka…
…da li to lahor lagano prede,
il’ žubori trava kao rijeka:
“Sa njom u srcu ljubili mi smo,
njome je zvonio naš samrtni glas;
Reci nam druže – kad mi nju nismo,
zašto je ideja izdala nas?”
Za zakletvu nikom ne ispjevah stih.
Nemoćno stojim dok klepsidra teče;
skrušen, iz nejasnog razloga tih.
Peče me ovo zvjezdano veče.
——————
Kad svjetlost drugih dana ovlada,
u nekoj dobi
moja majka i ja, opet skupa,
u istoj sobi,
pričamo kao da se ništa
nije zbilo.
I sve je kao nekad, i sve je još bolje
nego što je bilo.
A tek što Hypnos tamom zakrili
san koji snivam,
budi me dodir jave u kojoj,
bez nje, prebivam.
I dok navješta zora sjajnu toplinu
dana bez mana,
zašto prizivam opet drhtavu svjetlost
onih zvjezdanih dana?
mojoj majci
——————
S vjetrenjačama u boj?
Trošiti snagu
na valove vjetra i glupana roj?
Il’ poslat’ k vragu
prizemnih sila nadmoćne tvorbe?
Nad njih se dići;
zamahom krila izbjeći borbe…
Do zvijezda stići!
Tik ispod duge nebosklon prijeći
na putu k Suncu.
Okrijepiti dušu i štedjeti riječi.
Letjeti k vrhuncu,
gdje bezmjerje na pravu mjeru
licemjerje svodi.
Gdje uvrede i laži, tek riječi jesu
zapisane na vodi.
——————
Prestaju pisati pjesme
kad više nisu sami.
Cijepaju skrivane sveske,
smiju se sebi samom,
i zaboravom žure
svetiti se tami
što je tako sretno
rastjerana danom.
I žure da žive,
i živeći žure,
i umiru tako, no tajnu su
svoju kao bolest krili,
ne htijući priznat
one dane sure,
kada su, eto, i pjesnici bili.
——————
Rijeka
Bez izvora i bez sliva, bez obala
i bez ada,
bez pritoka, bez brzaka, ravnodušna
kao stijena,
niti prava, niti kriva, bez režima
i bez pada,
sve nas nosi struja njena – nesmiljeni
tok vremena.
——————
Čežnja
Ona se uvijek vraća,
kao prva ljubav nakon sviju udvarača,
i slijedeći smjerno
neki skriveni zakon mijene,
ona dolazi vjerno,
uvijek sa očima druge žene.
——————
Gle, zvijezde kako čudesno kruže,
tako je bistra atmosfera.
Naprosto moraju da se združe
valovi čežnje s harmonijom sfera.
Kako li bridim okrenut svodu,
obasjan nekom božanskom slutnjom.
Vrijeme je načas stalo u hodu,
vječnost kroz mene govori šutnjom.
Ponesen u bezdan zvjezdanim tragom,
ovdje sam prisutan još samo tijelom,
jer opijen hrlim nečem dalekom, dragom,
a neznanom još i zastrtim velom.
Jesi li i ti, strašno daleko,
upila u se ovu opojnu drogu?
O, kako želim iz leta, meko,
spustit se kraj tvojih nogu!
——————
Poezija apsurda
Pijani mornari na pijanom brodu
iz pijanog mora izbacuju vodu,
pa kada je izbace do posljednje tone
trabakula neće moći da potone!
——————
Kad gnjev zahvati ljude
krv se prolijeva i svašta bude,
kad gnjev zahvati ljude.
Gomila se cestom valja,
čopori okolo jure za plijenom
kad gnjev zahvati ljude
i čiste sve što ne valja i valja,
kad gnjev zahvati ljude.
I ljuljaju se na kandelabru
leševi djece, očeva i majki
a brat kidiše na brata
kao pijani strvinar rata.
Kad gnjev zahvati ljude
sjemenja mržnje i bijesa kliju
a kad dozru, berba krvava bude –
kad gnjev zahvati ljude.
Kad gnjev zahvati ljude
nevažno je nevinim il’ krivim biti.
Kad gnjev zahvati ljude ne pitaj,
bježi, kušaj se što bolje skriti.
Kad gnjev zahvati ljude.
——————
Na tvom putu naiđe bezdan,
i tek naslućeno se obistini –
raspline se neki iskonski san
i ti, zatečen, zuriš u oči istini;
zbunjen, smeten i smućen, ne vjeruješ
da stvari jesu kakve jesu,
ne poduzimaš ništa, ne djeluješ,
nemoćno se priklanjaš udesu.
No, mada je nedvoumno utrnulo –
kao što pred noći utrne dan –
tvrdoglavo, kao da te nije ni okrznulo,
nastavljaš sanjati sad već umrli san.
——————
Pozornica
Kad završi igra,
raziđu se glumci,
gledatelji odu
svak’ na svoju stranu.
Svi akteri skupa,
vratit će se domu
iz kojeg su došli –
natrag u nirvanu.
A ovdje će scena
promijeniti izgled,
primjeren za neke
igrokaze nove.
Sasvim drugi glumci
i publika nova,
sanjati će u njoj
posve druge snove.
Neka strana lica
tavaju sad binom,
gledatelji ini
zadovoljstvom zrače.
Ti, tek možda nekom
samo maglen privid,
imao si rolu na “daskama”
koje – život znače.
——————
Pustiti u opticaj svoje snove,
raspršiti ih u stvarnost
da, nad njom, stoljećima plove
zgušnjavajući se kao realnost!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
