Pjesnik erudicije i tjeskobe

Autor 8.10.2011. u 21:13

Pjesnik erudicije i tjeskobe

“To srednjoeuropejstvo sad se nastavljalo na tradiciju
književnosti kao izdanka erudicije, ukrštanja različitih
 kultura i jezika, ali i svojevrsne srednjoeuropske
 melankolije, o kojoj je ponajviše pisao László Végel.
 Ono što su u prozi postigli spomenuti pisci,
u poeziji je dosegao Ottó Tolnai. “

Otto Tolnai

 

Tek nakon pada Berlinskog zida, ponovno se počelo učestalo govoriti o kulturi i književnosti Srednje Europe. Austrijski pjesnik Peter Handke među prvima je ironizirao taj pojam, kao kategoriju prošlog svršenog vremena, nazvavši Mitteleuropu tek meteorološkom kategorijom. No, Handke k’o Handke, više sklon da šokira i provocira nego da se zamisli. Srednja Europa, međutim, danas je više kulturološki, nego politički termin – vladavinu feljtona, kavane i opere odavno je supstituiralo carstvo televizije, filma i Interneta. Engleski se ustoličio tamo gdje su vladali njemački i latinski. Mađarski jezik, koji je bio važnom sastavnicom tog carstva, danas je lokalni europski jezik, bez obzira što su ga još jučer govorili najznačajniji južnoslavenski pisci, kakvi su, recimo, Krleža i Crnjanski.

“Kakanija je”, pisao je Musil, “bila raj za genije”, a Danilo Kiš je pisca Srednje Europe risao kao čovjeka koji “vuče za sobom užasan teret melodija, jezičkih i muzičkih, vuče za sobom klavir i mrtvog konja i sve ono što je na tom klaviru svirano i sve ono što je taj konj nosio u bitkama i porazima”. Jedino što je ostalo od toga svijeta danas jest književnost, utemeljena na velikoj erudiciji i velikoj tjeskobi.

Nostalgija za Austro-Ugarskom javila na Balkanu tek nakon sloma komunizma, a usmjerena je uglavnom prema Beču, mada su veliki trag na ovom prostoru ostavili upravo Mađari. Imena, primjerice, Benjamina Kallaya (1839. -1903.), utemeljitelja moderne bosanske državne strukture ili Josipa Vancaša (1859. -1932.) graditelja europskog urbaniteta Sarajeva (pa i Zagreba) uglavnom se vezuju za Beč, mada su obojica bili Mađari. U povijesti srednjoeuropske kulture na cijelom zapadnom Balkanu znatno su participirali mađarski autori, kako u graditeljstvu i javnom životu, tako isto u glazbi, slikarstvu i književnosti. No, vrtlozi povijesti koji su obilježili dvadeseto stoljeće kao vijek najvećih ljudskih zala i stradanja, izbrisali su i same korijene naših višeslojnih identiteta. Die Wüste weckst, upozoravao je još Nietzsche, a rast te duhovne pustinje obuhvatio je i naše dane i ne vidi mu se kraja.

Nakon propasti komunizma najznačajnije otkriće tog potonuloga otoka svakako su bili mađarski pisci – svijet je ponovno počeo govoriti s velikim respektom o mađarskoj književnosti, kao jednom od srednjoeuropskih duhovnih centara. Pa su jedan po jedan na velika vrata europske literarne scene izlazili: Imre Kertész, Péter Esterházy, István Eörsi, György Konrad, Peter Nadas… To srednjoeuropejstvo sad se nastavljalo na tradiciju književnosti kao izdanka erudicije, ukrštanja različitih kultura i jezika, ali i svojevrsne srednjoeuropske melankolije, o kojoj je ponajviše pisao László Végel. Ono što su u prozi postigli spomenuti pisci, u poeziji je dosegao Ottó Tolnai. Iako se uspješno bavio prozom i dramom, likovnom kritikom i esejistikom, njegovo pjesništvo predstavlja najviše vrhunce mađarskog jezika danas.

Međutim, kao i većina velikih srednjoeuropskih umova, Tolnai je pisac bez obala. Njegova poezija dobrim dijelom naslonjena je i na južnoslavensku kulturnu tradiciju, koju je autor neprestano dodirivao svojim tijelom i djelom. Rođen u Kanjiži 1940. godine, jednom pograničnom gradu tadašnje Jugoslavije, Tolnai se školovao u Novom Sadu i Zagrebu, a svoju je književnu karijeru započeo u Újvideku, gradu kojem su graditeljski i kulturološki pečat dali upravo Vengri. On je najistaknutiji zatočnik naraštaja što je uvodio modernistički program u jugoslavenski tada još uvijek socrealizmom hibernirani prostor i umjetnički senzibilitet. Književni časopis Új Simposion (Novi simpozij), koji je Tolnaieva generacija osnovala i Tolnai uspješno vodio niz godina, iako je izlazio na mađarskome, širio je granice stvaralaštva u cijeloj bivšoj državi, boreći se za one slobode i umjetničke postulate, o kojima realsocijalistička Mađarska u to vrijeme još nije mogla ni sanjati.

Ottó Tolnai je, moglo bi se reći bio predvodnik i duhovni lider te značajne generacije autora, među kojima su se još isticali István Koncz, pjesnik, Nándor Gion, prozni pisac, Tibor Váradi, prozaist, István Domonkos, pjesnik i romansijer, István Brasnyo, pjesnik i prozaist, László Végel, prozaist, dramski pisac, romansijer i esejist, László Gerold, kazališni kritičar, Csaba Utasi, književni kritičar, István Bosnyák, književni povjesničar i publicist, Kálmán Fehér, pjesnik, Katalin Ladik, pjesnikinja i glumica, Ferenc Deák, pjesnik, dramski pisac i scenarist. Ta generacija, rekli smo, bila je za generacije mladih pisaca širom Jugoslavije svojevrstan kružok avangardnih stremljenja, otimali smo se za prijevode njihovih pjesama i eseja objavljivanih tih godina po srpskoj i hrvatskoj književnoj periodici.

Iako je bio jedan od začetnika Új Simposiona, Tolnai je i u sklopu tog pokreta ipak ostao na neki način usamljena i apartna pojava. Njegove pjesme, koje sam prvi put čitao početkom sedamdesetih u prijevodu Danila Kiša, bile su izraz te srednjoeuropske tjeskobe i pobune, ali u njima je progovarala i erudicija, “pjevalo znanje”, kako bi to rekao Miljković. Forma se tu destruirala, ali smisao se ponovno konstituirao na tim krzotinama i opiljcima. Možda baš zbog toga što je prijateljevao s Kišom i s njim zajedno prevodio velike mađarske pjesnike, Tolnai je imao sreću da njegove pjesme ovaj veliki kovač jezika maestralno pretoči u slavenske kadence i molove srpskohrvatskog jezika. Od tada, od te knjige ja sam lovio po novinama svaku Tolnaijevu pjesmu, a kasnije sam kao urednik sarajevskog Odjeka započinjao njegovim stihovima i svoje editorske produkte.

Moja je biblioteka opustošena u ratu, tako da sam izgubio većinu knjiga koje su mi poklanjali prijatelji i za koje bih danas dao pola svog bogatstva. Tko zna gdje su sad svesci s posvetama od Kaštelana, Marinkovića, Pope, Ugrinova, Daviča… Jedna od rijetkih knjiga koja nije ukradena (valjda zbog tog što je bila na mađarskome) je Tolnaijeva knjiga Cápácskám: apu!, koju mi je Otto darovao u listopadu 1990. godine, kad sam ga bio posjetio u njegovu novosadskom domu, u tadašnjoj Cvećarskoj ulici. Ni danas ne znam čak ni značenje naslova, ali tu knjigu čuvam ljubomorno među svojim najdražim stvarima, odmah iznad pisaćega stola. Tolnai mi je tad bio poklonio još jednu knjigu, čiji sam naslov upamtio – Vilagpor, čiji sam naslov citirao u jednoj svojoj pjesmi posvećenoj Ottu – “prašina svijeta”, ali se i ona izgubila u prahu iz vlastitoga naslova.

Zanimljivo je da je prvi ozbiljniji izbor ovog pjesnika izišao te iste, 1990. godine u Sarajevu, pod naslovom Rusma ili minijum možda, u prijevodu Save Babića, a u nakladi sarajevskog Zadrugara, poduzeća što je štampalo uglavnom agrarnu literaturu, priručnike o kalemljenju sadnica ili ozimom obrezivanju vinove loze. Ta Tolnaijeva knjiga bit će nekom vrstom njegove ulaznice u sarajevski pakao, gdje je, početkom devedesetih, sudjelovao na skupu Nezavisnih pisaca, zajedno s Kovačem, Tišmom, Davidom, Lovrenovićem… i tada bio izabran za predsjednika Saveza Književnika. Predsjednik svijeta koji se raspada, to nekako Tolnaiju i odgovara, rimuje se s njegovim djelom. U svojim autobiografskim romanima Ton konca i Pjesnik od svinjske masti on to naše nastojanje da se, kako bi rekao Pekić, upokoji vampir, evocira s gorkom ironijom, a sarajevsku agoniju doživljava kao vlastitu trajnu traumu i bol. Neke od najljepših stranica o stradanju Bosne u proteklome ratu izišle su iz pera ovog Mađara, na jeziku koji u današnjoj Bosni jedva da itko čita i poznaje.

U vremenima egzila, kad sam bio izgubio svaku nadu u povratak, ili odlazak bilo kamo, sreo sam Tolnaija u Beču. Povezao me s njim naš zajednički poznanik György Buda, prevodilac s njemačkoga na mađarski, divan i šarmantan čovjek. Putovali smo zajedno u jedan franjevački samostan u Burgenlandu (mislim da se mjesto zvalo Mariasdorf?), raskošnu kasnogotičku crkvu, koju je čak početkom petnaestog stoljeća podigao neki grof kao svoju zadužbinu. U tom malom pitoresknom mjestu, župi bez župljana, lokalni svećenik, koji je i sam pisao stihove, organizirao je književni festival. Buda je čitao prijevode Ottovih pjesama, a ja sam svoje govorio na njemačkom u vlastitom traljavom prijevodu, ali je efekt naših riječi na pozvane trećoredice uglavnom bio zanemarljiv.

Poslije smo u tom seocetu jedva našli neku kafanu, neki jadni bajzl, gdje smo sve do fajronta pili rakiju s pivom; jedan prognani Hercegovac i jedan eksjugoslavenski Mađar, bratski ridajući nad sveprisutnim zlom u našim surim zavičajima. Zaključili smo da je svećenik bio blizak s domaćicom župe, koja je bila lijepa i s Ottom je govorila mađarski. Nakon toga, Otto se vratio na Palić, a ja sam ostao u Beču; sjećam se i sada njegove ruke kako mi, udaljavajući se, dugo maše kroz vjetrobran automobila u jednoj pokrajnjoj bečkoj ulici.

Knjiga Balkanski lovor predstavlja izbor iz nekoliko zadnjih Tolnaijevih knjiga, koji je sačinio profesor István Ladányi, u suradnji s autorom. Ovi pjesnički ciklusi naslovljeni su po jednoj anegdoti – kad je umro veliki srpski pjesnik Vasko Popa, njegova supruga Haša, kojoj je pokojnik posvetio sve svoje knjige, htjela je svom mužu isplesti jedan mali lovorov vjenac i položiti na grob. Međutim, u to vrijeme (praskozorje bratoubilačkog rata) Milošević je bio uveo trgovinske sankcije, tako da u bivšoj prijestolnici nisi mogao kupiti niti jedan list lovora, koji je, naravno, oduvijek stizao iz Dalmacije… Kroz tu bezazlenu anegdotu pjesnik riše sablasne dimenzije bezumlja koje je proizvelo toliku krv i nesreću. Popa, najveći srpski moderni pjesnik, ostao je tako bez vijenca svoje ljubavi, kad su mračnjaci već bili preuzeli sve u svoje ruke.

Na novinarsko pitanje kakva je razlika između jugoslavenskih i mađarskih Mađara, Tolnai je u jednom davnom novinskom intervjuu odgovorio: razlika je u tome što jugoslavenski imaju more. Može zvučati paradoksalno, ali Tolnai je jedan od najvećih pjesnika i zaljubljenika mora. Uvodna pjesma – molitva govori o nihilizmu koji je produkt velike beskrajne patnje: “nemoj me spasiti/ znam nisi nikada nikog ni spasio/ ali bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku”.

Njegovi “marinizmi”, pjesme o moru, varijacije su doživljenih slika, ali i majstorskih pejsaža, kao u savršenoj pjesmi Pjevajući o moru, gdje se jukstaponiraju srednjoeuropsko i mediteransko, hrvatsko i mađarsko: “pjevajući u nekom dalmatinskom selu/ gdje ne razumiju moj jezik/ mada ja razumijem njihov/ i istina je bogme da i oni slute nešto/ o našim kraljevima/ koji su bili i njihovi kraljevi”. Poetske razglednice Trpnja i Tisnog u mediteranski krajolik učitavaju drevna značenja, stvarajući neobične kontrapunkte, čudesne literarne efekte.

Ciklusi iz Danske i Nizozemske, te slike iz Vesprema i Pečuha snažno predočavaju jugoslavensku ratnu dramu, ali uvijek izvedeno; kroz obilje stvarnosnih i pročitanih fakata otkrivaju se užasne konture pojedinačne i kolektivne naše tragedije, drhtanje bića pred zločinom i ništavilom. Tolnaijev opsegom veliki i razuđeni opus predstavlja jednim svojim dijelom i most mudrosti i ljepote, okrenut upravo prema nama, koji to i ne slutimo. Zbog toga Sarajevski stećak, kao mali krajputaš na tome veličanstvenome zdanju. Zbog svega toga ovaj zeleni listić sarajevskog lovora.

U Budimpešti sam posljednji put bio od 20. do 24. rujna 2006.; istodobno su se odvijali književni festival Budapest Transzfer i demonstracije oporbe pred državnim parlamentom. Dok su prosvjednici tražili ostavku premijera Gyurcsányja, demonstrirajući pritom huligansko nasilje, u Petöfijevu muzeju mi smo govorili stihove. Premijer je priznao da je kao političar lagao narodu i to ne želi više činiti, ali oporba se uhvatila tek za prvi dio rečenice. U silini vandalizma prepoznavao sam ponešto od frustracija iz bivšeg sustava. Pomislih: kad bi u nas ljudi kažnjavali političare zbog laganja, demonstracije nikad ne bi ni prestajale. Bijah gostom Otta Tolnaija, koji je Peštanima predstavljao moje pjesme u svome (i Beszedesevom) prijevodu. Zvučalo je veličanstveno, iako nisam razumio ni jednu jedinu riječ. Na kraju večeri, ljudi koje ništa nisam razumio, prilazili su mi i stiskali mi ruke s razumijevanjem i respektom.

Svi su te oporbene nemire povezivali s polustoljetnicom mađarske pobune protiv Sovjeta, kada je, u jesen 1956. godine, nesretni komunistički premijer Imre Nagy, titoist, zatražio azil u bivšoj jugoslavenskoj ambasadi, gdje se skrivao dvadesetak dana. Rusi su ga izvukli, obećavši mu amnestiju, potom su pogazili riječ, odvukli ga u jedan rumunjski zatvor, a nakon dvije godine mučki ga smaknuli, kao psa.

Otto i ja spavali smo te dvije noći u apartmanu Poljoprivrednog muzeja, odmah u blizini peštanskoga Trga heroja. Oko nas, na zidovima, bile su povješane preparane ptice, što su, kad se ugase svjetla, izgledale sablasno, kao uklete i ostavljene duše. Tolnai mi je tad u tišini prepričavao dirljivu priču o ženi iz Srebrenice, koju već bješe objavio u nekom mađarskom časopisu. Priču je nazvao “Najljepša književna večer moga života”. Bio sam na rubu plača, ali suze nisu tekle. Nisam mogao dugo zaspati, jer se sivi sokol raširenih krila iznad moje glave okomljavao na moje rasute i rastrojene misli, zobao ih kao jalovo i besmisleno zrnevlje.

 

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

 

 

Tagovi:
Autor 8.10.2011. u 21:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija