Pjesnik, mićkica

Povezani članci

• Predstava “Dječak koji je sanjao more” u nedjelju na sceni Pozorišta lutaka u Mostaru
• Ivo Andrić: Novembarska sećanja
• ZAŠTO VOLIM ŠETATI
• Hrvatska, zemlja Vlade Košića
• “Izum samoće” izložba Osmana Arslanagića u Zvonu
• Otvorenje izložbe: DARKO ŠOBOT – “MEMORY RECOVERY“

G a z d i,   J o v a n u

Kad smo se posljednji put čuli rekao je:
“Nema veze, vidimo se kad naredni put dođeš u Rajvosa.”

Čovjek snuje …

Taj naredni put su zameli čađavi snijegovi.

Gazda.

Sjedio sam, tada, u sobi,
malom hotelu na obronku Grada,
ne tako davno – prvoj liniji, poljima smrti.
Klanici, nizašta.

Sarajevski dani poezije.
Kolege se rastrčale: ko u kafanu, ko na klopu,
a neki, bogami,
i u koke.
Ja, povazdan, tako,
sam k’o ćuk,
sve k’o da nešto čekam.
Ali sam već tada znao: pisce je mnogo bolje čitati, nego ih slušati –
– ogromne cepeline ega!

A kad je nazv’o,
Joca,
sumrak, već, i teška koprena smoga.
Lijenost, vječita boljka: ko će sad k Gradu,
niza sve te basamake?!

Nije (mi) se dalo.

Nije nam se dalo.

Umro je naredne zime,
u sekundi,
kao i sva njegova braća.
Najmlađi od četvorice,
moj D’Artanjan.

A ninao me,
bebu (i) tada nemoguću,
školac na krevetu i košti kod starijeg brata.

I poslije mi se, stalno,
ljubavlju i smijehom ”svetio”
za to ninanje.

Prvi put kad se,
poslije rata,
trefismo,
na okuci ka Borcima –
kočnica, rikverc, zagrljaj –
koljena mi se tresla
k’o kakvoj mićkici.

Jednom bijasmo blizu, u ratu,
na Bukovim glavama.
On gore, sa svojima,
i mojima,
a ja nosih vodu borcima Armije, na prvu liniju.
Da me je tada,
u bijeloj majici, usred šume i ljeta –
– metu ne može biti lakšu,
kroz vizir zraknuo,
a moglo je bit’, lako,
nasmijao bi se,
i dreknuo: “Pjesniče!”
Govno bi u meni zamrlo.

Umro je, velim, naprasno,
k’o sva mu braća.
I ostavio me
da, naročito sjeseni,
s krvave, lišćem razigrane jeseni,
često na taj neizgovoreni zov,i smijeh njegov,
mislim.

Šalu njegovom cmizdravcu,
smotanom pjesniku,
njegovoj
pičkici.

Stane, lane romanijsko
 S. Goliću

Najljepša su bila nedjeljna jutra.
Spuštali bi se, on s Vratnika a ja sa Bistrika,
iz studentskih sobica,
i nalazili nasred puta – ili kod Slatkog Ćošeta,
ili kod Evrope.
To, tada, bješe naša Evropa,
čini mi se, ostarjelom – ljepša i šira od ove sadanje!

Pa onda na kafu, u bašču Kolobare,
u kojoj, u ta mlada jutra,
samo mi i mačke-beskućnice.

Poslije odmah Hotel Beograd,
prekoputa današnjeg Buyboka,
čiji podrum, i usred dana,
dušu dao za cugu, tugu, jazz
i ašikovanje.

Pilo se, tada, puno. Znali nas perači ulica,
u ranu zoru, i kafana kod Reše,
u kojoj bi, šupljih džepova,
s kurvama i taksistima jeftinu, vrelu puru,
uz zadnju čašu,
uslast smazali.

Nisam znao da je i tada bio teško bolestan.
Da nije smio piti.
Vjerovatno ne bih ni sazn’o,
da ga jednom,
godinama potom,
ne sretoh na šetalištu kraj Drima,
u prelijepoj Strugi. Ja doš’o da recitujem,
a on veli: “Ja nak’o,
na odmor.”

A sutra, kad ga potražih u hotelu – malo je kasnio,
protivno adetu – recepcionarka reče: “Golić? Aaa, to je onaj
što prima dijalizu! Jutros se nešto oteglo.”

Plašio se, kanda, da ga ja, Enver,
i ostala banda,
ne gledamo drugačije,
pa pio i više,
i brže,
i žešće
od svih nas.

Umro malo poslije rata, mlad a napaćen, u teškim mukama.

Moj kum Stane,
nježno lane,
pjesnik iz Šoder-Sitija.*

—–

*Han-Pijesak

Vlado i vjetrenjače

Vladimiru Srebrovu

Na Zadušnice,
Dan na mrtvih,
ni sam ne znam zašto,
najednom pomislim na Vladu Srebrova.
Poeta i čudak,
više ga nema među nama.

Družili smo se, katkad,
za studentskih dana,
i pravili sjajna čitanja,
sve dok mi jedne večeri,
u Lovačkom rogu,
jednoj od najdražih tačaka na pijanom itinereru Grada,
između dva zalogaja, ne reče:
“Žena mi je rekla: ‘Ovaj će ti zabit’ nož u leđa!’
A ja, znaš, svojoj muzi slijepo vjerujem.”
I, poslije tirade koju sam, kao pred sudom časnim,
samo slušao,
predložio da odemo još negdje na konjak,
zbog bolje probave.

Dragi Vlado, Kihot bez Rozinante,
htio da ga, k’o Sančo, pratim na vjetrenjače.

Poslije se, bezbeli uz piće, dugo i patetično mirili.

Nešto prije rata,
kao i ja,
žestoko drvio protiv “svojih”.
Brradonje mu se smjesta odužile – ćuzom!
Besplatnom koštom,
i spavanjem,
u Kuli.
Uz dooobru porciju degeneka, naravno.

Ko zna,
možda je i od tog mlad, naprasno umro?

Ili je možda napokon shvatio da ovdje,
dolje,
našta da juriša nema,
pa otiš’o gore,
na čisti zrak,
da traži novu muzu,
i one njegove izmaštane vjetrenjače?

Baka i Čudo od djeteta

Još mi je u nosu miris njene zete bez filtera,
još vidim taj lik kako sjedi,
šutke,
mršava i naborana,
u starom šlafruku,
iznad česme,
na suncem okupanim basamacima.

Na toj je česmi moja mati,
a njena ‘ćer,
ranih šezdesetih, i zimi, veš prala i trljala,
ručna mašina deluks,
sve na minusima!
Pa poslije uza stepenice, u velikom lavoru,
punom mirisa hemijskog, žučnog, peraćeg,
tvrđeg i od onih čokolada za kuhanje
kojima su nas,
djecu,
katkada darivali.

Tako je i pala, moja mati,
s trbuhom do zuba,
mene i veš uzgor tegleći.
Veš na, a mene u trbuhu.

Pa se rodih prije vakta, k’o žabica,
manje od kile – od mene,
ni tada,
ni ikada,
ni za hljeb umijesiti!

Spas’la me baš ona,
baka Koviljka,
iz jedne u drugu krpicu premećuć’,
k’o vila nad ovom grudvom,
mrvicom,
bdijući.

A docnije,
mnogo docnije,
vazdan na pendžeru u kući do naše bdijući.
Čekala ja l’mene, ja l’ oca iz noćnih izleta.
Zeta – da majci jutrom trkom na jade pristaje
i krv joj, polako, pije,
a mene, valjda, da vidi u šta se,
u kakvoga bekriju,
ono čudo od djeteta,
ona grudva mesa,
žabac što, noć se bliži, a on nikako u princa,
u šta se
ono
umetlo.

Goran Sarić