PLAMEN KATEDRALE NOTRE DAME

Fuad Đidić
Autor 20.4.2019. u 09:32

Izdvajamo

  • I nije sve tu posve religijsko. Na ovom tragu pojavljuje se i nešto drugo i drugačije. Nešto duboko zapreteno u meni...Je li to ona iskonska svijest o našoj vezanosti za prostor...Da li je to spoznaja o našoj neraskidivoj vezanosti za mjesta koja nas oblikuju, mjesta na kojima pronalazimo vlastiti smisao i nadu...Da, ja vjerujem sada, to je ona naša životna, urođena vezanost za objekte, krajolike, predjele... koji nas ispunjavaju i daju značenje našim životima. I to ne mora uvijek biti nešto religijsko, ispunjeno ritualima ili ranije pripremljenim procesijama. To mogu biti jednostavno neka mjesta koja su samo za nas sakralna, draga i neprevaziđena. To su naša sjećanja. To su sve naše memorije. Tragovi bez kojih jednostavno ne postojimo. Tu su upisane koordinate naših životnih puteva ko smo, odakle smo i gdje se vraćamo.

Povezani članci

PLAMEN KATEDRALE NOTRE DAME

Foto – Veronique de Viguerie/Getty Images

Uzdah koji će obilježiti naše stoljeće

Tu urođenu potrebu ljudi da pričaju sa Mjestom, kao što Mostarci pričaju sa svojim mostom, i zovu ga „Stari“, prepoznao sam svugdje gdje sam imao priliku da posjetim naše ljude, prognane i očajne, razbacane vihorom rata širom svijeta. Uvjerio sam se, bilo da sam bio u Australiji, Kanadi, Americi, Japanu… da oni koji su jučer, sa bolom i grčem na licu, poput Parižna danas, gledali kako u gustom dimu vatre nestaju mjesta za koje su vezali svoje živote, smisao i nadu, i, da prvo što su gradili, to su ta mjesta, ovi simboli, gdje će dolaziti i oko kojih će se okupljati, identifikovati, pronalaziti.

Scena koja je probila jezu na mojoj koži. Gledam ljude na ulicama Pariza. Vidim stvarnu bol na njihovim licima. Pjevaju “Ave Marija“. Plaču. Tiho i dostojanstveno. Dok u plamenu vatre nestaje sveto mjesto Zapada. Duboki trag njegove civilizacije. Nenadmašna katedrala Notre Dame.

I potom, čujem samo tupi uzdah, u trenutku kada jezici moćnog plamena odnose gotsku vršicu katedrale u bezdan. Ovaj uzdah će obilježiti naše stoljeće. Vidim njihov pogled, neizmjernu tugu u očima. Plamen kao da razotkriva i samu srž ljudskog bića. Nemoć, ali i neka daleka nada. Tu je sadržano mnogo toga. Kao što je i sam Victor Hugo pisao na stranicama genijalnog djela “Zvonar Notre Dame”.

I nije sve tu posve religijsko. Na ovom tragu pojavljuje se i nešto drugo i drugačije. Nešto duboko zapreteno u meni…Je li to ona iskonska svijest o našoj vezanosti za prostor…Da li je to spoznaja o našoj neraskidivoj vezanosti za mjesta koja nas oblikuju, mjesta na kojima pronalazimo vlastiti smisao i nadu…Da, ja vjerujem sada, to je ona naša životna, urođena vezanost za objekte, krajolike, predjele… koji nas ispunjavaju i daju značenje našim životima. I to ne mora uvijek biti nešto religijsko, ispunjeno ritualima ili ranije pripremljenim procesijama. To mogu biti jednostavno neka mjesta koja su samo za nas sakralna, draga i neprevaziđena. To su naša sjećanja. To su sve naše memorije. Tragovi bez kojih jednostavno ne postojimo. Tu su upisane koordinate naših životnih puteva ko smo, odakle smo i gdje se vraćamo.

Samo kako je važna ta naša vezanost za prostor. Uvijek me fascinirala ta komunikacija ljudi sa objektima. Taj razgovor sa njima. To pronalaženje smisla i značenja u njihovom postojanju.

Jednom dok sam posjetio maleni američki grad St. Luis u kojem danas živi više desetine hiljada naših ljudi primijetio sam kako je u samom centru grada izgrađena “Mala Bosna” objekat kao “Sebilj” iz Sarajeva, kultno mjesto sa Baščaršije. Pitao sam svog domaćina – šta znači njima ovaj “Sebilj”, taj majstorki izrađen simbol u kombinaciji drveta i kamena. I, oni su mi tada odgovorili riječima koje je teško zaboraviti: „Ma, to smo mi…kako to ne vidite….“

TN

Da, upravo tada sam to „vidio“ kako prognani, oni čije su kuće nestale u plamenu ratnog razaranja Bosne, sada potpuno nevidljvo, i, potpuno nečujno komuniciraju sa ovakvim mjestima, sa ovim objektima, sa ovim simbolima. Vidio sam kako su oni zapravo, njihova jedina pouzdana veza, njihova konekcija za izgubljenim zemljom, domovinom, zavičajem, Bosnom, svim onim uspomenama koji su ostale živjeti u njihovim ranjenim dušama.

Tu urođenu potrebu ljudi da pričaju sa Mjestom, kao što Mostarci pričaju sa svojom mostom, i zovu ga „Stari“, prepoznao sam svugdje gdje sam imao priliku da posjetim naše ljude, prognane i očajne, razbacane vihorom rata širom svijeta. Uvjerio sam se bilo, da sam bio u Australiji, Kanadi, Americi, Japanu… da oni koji su nekada davno, sa bolom i grčem na licu, poput Parižna sada, gledali kako u gustom dimu vatre nestaju mjesta za koje su vezali svoje živote, da prvo što su gradili to su ta mjesta, ovi simboli, gdje će dolaziti i oko kojih će se ponovo okupljati, identifikovati, pronalaziti.

Sjećam se i danas tihe australske prijestolnice Kanbere gdje sam, nošen tada nekim posebnim romantizmom 1994 god., organizovao izgradnju naše ambasade, koja je kasnije, posve neočekivano, poprimila status mjesta uzajamnog prepoznavanja, susreta, razmjene i simboličkog povratka svih tih ljudi u zemlju iz koje su stizali očajni, prognani i raseljeni. To je bilo fascinantno i nenadano otkriće. Impresionirao je ton njihove komunikacije sa objektom kako je on nastajao i kako se prepoznavao u svojoj izvornoj ljepoti bih arhitekture. “Ovo je naša Bosna”. Divili su se posebno toj kombinaciji kamena, drveta i vode. Voljeli su tu čistinu linije i žubor vode u avliji smještenoj u unutrašnjosti objekta Dobrovoljno su radili, noćivali i odvajali vlastiti novac. I hrabrili me “Mi moramo izaći do kraja sa ovim”. To su bile riječi koje su razgaljivale, hrabrile, obećavale. I sa takvim motivima nešto kasnije, širom prostrane Australije, nicali su brojni bih domovi, škole, sakralni objekti, centri, spomenici, simboli.

Sva ova mjesta su putevi na kojima se tražio vlastiti identitet, na kojima se pronalazio smisao i značenje vlastitih života u jednom dalekom, tuđem i drugačijem svijetu. Tako je bila obnavljana slika normalnosti života u nenormalnim vremenima stradanja. Okupljanje oko tih mjesta, pogledi, tihi plač, liječili su tugu, sjetu, vraćali sjećanja i postajali  potvrda pripadanju jednoj zemlji, vezanosti za njene krajolike, za sva ona draga mjesta, za sva ona mjesta u koje je bila upisana naša sudbina, ljubav, susreti, dodiri. Posve nemoćni razasuti diljem svijeta, vraćali su se i krijepili snagu da bi uopšte u onom kritičnom momentu imali snage izustiti stihove svoje himne ili svoje drage pjesme, kao što su Parižani, okupljeni u ključnim momentima strahote, kada nestaje trancendentno mjesto njihovog susreta jednih sa drugima, jednostavno smogli snagu da izgovore velike riječi “Ave Marija”. I tako su pobjedili. Riječima “Ave Marija”, riječima Himne, riječima neke drage pjesme.

EPA

Svejedno, kojim riječima. Ali, to je bila pobjeda, na kraju.

Bilo da je riječ o komunikaciji čovjeka sa katedralom “Notre Dame”, toj ranjivoj osovini evropske civilizacije, ili komunikaciji jednog malenog naroda, ili malene zemlje poput BiH, sa simbolima poput krhkog “Sebilja”, ili, objekta ambasade BiH, važno je reći kako su ova mjesta transendentna. Kako ona nadilaze razlike. Na ovim mjestima svjedočio sam da su uvijek prisutni svi – i, građanski i, religiozni, i,vjerski i, sekularni, objedinjeni, bez razlike, dijele  tugu i uzdah, i da upravo tako okupljeni izlaze iz vlastite nemoći, iz vlastitih okova i, dolaze do Pobjede, nadmašuju taj pepeo, taj plamen koji se pretvara u crni dim nestanka budućnosti.

Sve naše ljudske razlike tanscendiraju upravo na tim i takvim mjestima.

I zato su ova ranjiva i krhka mjesta naših života, danas, bilo da su napadnuta, ili, da nestaju  u katastrofama, ipak, najdragocjeniji posjed čovjeka, i da su ona upravo, tako dragocjena jer su Nada u mogućnosti našeg susretanja.

Mi imamo urođenu potrebu za mjestima koja nas dovode da budemo zajedno.

Fuad Đidić
Autor 20.4.2019. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija