PLAVA ČARAPA ILI OKUS MELANKOLIJE

Božica Jelušić
Autor 4.2.2014. u 08:51

PLAVA ČARAPA ILI OKUS MELANKOLIJE

Piše: Božica Jelušić

U načelu, ništa se bitno ne događa, ali to je takav dan, šupalj i tup i neuglačan, bez tragova u vremenu. Kad sve biva zaleđeno i nesređeno i nema traga svjetla u sivoj kori i sve je tvoje daleko, ako i uopće postoji. Nijanse melankolije, registar prigušenih tonova, utrnuće, kad ni zen-mušmula pod jezikom ne pomaže da se uzdigneš i prodišeš iznad površine. Samo se lijepo pusti, i toni na dno vode, kao kamen kad pada u svoj zakoniti zdenac, pun naježenog mraka među mahovinom.

Ne voliš više ni svoje fotografije, ni one rođendanske, ne otvaraš pisma, ne očekuješ dobre vijesti. U zrcalo se uvukla neka bljedunjava, sredovječna, osrednja tragetkinja iz pokrajinskog kazališta, te zuri u tebe vodenasto plavim okom, spremna na suze bez ikakva normalna povoda. Gospode, gdje ih samo nalaze i podmeću u te stanarske golubinjake pune prašine i propuha? Čak i toaletna vodica, desetljećima “ona tvoja”, odjednom tužnjikavo vuče na prokislo, zaboravljeno sijeno pod tamnom šumom. Doista, u svemu ima prevare, od obećanih vidika, traženih okusa, do riječi izgovorenih u nepravi tenutak. I naročito slova, luda poput Belzebubovih muha, što stalno prenose iskrivljene poruke, zbrkane misli, šepav srok. Grebenbaba u gerberima, sumnjiva neka zima, ali zglobovi škripuću elegiju o starosti.

Neopisivo me kopa ono nešto tuđe, nađeno i izgubljeno na ovom javnom mjestu: o rasparenoj čarapi u ladici, metonimiji za neizlječivu samoću. Da, točno u jotu i u zarez: tako se upravo osjećam, čarapasto, nespojivo, rasparano, neuparivo. Očajno.

F.G.

Božica Jelušić
Autor 4.2.2014. u 08:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija