Pobuna čuvara: Prema angažiranom piscu

Autor 27.10.2011. u 14:42

Pobuna čuvara: Prema angažiranom piscu

“Pisac je javna osoba, ima na raspolaganju veću ili
 manju količinu medijskog prostora, a njegov je zanat,
ako već ne nužno i njegova umjetnost, oruđe i oružje za
 prenošenje po(r)uka i informacija. Taj je javni i
 medijski prostor i taj zanat pisac dužan koristiti u svrhu
povećanja onoga javnog dobra; ona mu ljudska i
 profesionalna odgovornost to nalažu. Pisci su, po svojoj
 sistemskoj funkciji, eklatantan primjer onoga što
 Howard Zinn naziva čuvarima sustava – oni su perjanica
 onih ‘donekle povlaštenih’, uvučeni su u specifičan
 savez s elitom. Pisac tu funkciju, onu stabilizatora
 sistema i prividnoga posrednika, tampon zone među
nepomirljivim klasama, mora odlučno odbiti, izigrati je.
U tom je odbijanju, u toj pobuni čuvara, prvi korak
njegove emancipacije: uvjet tomu da se osim piscem
može zvati i čovjekom.”

U posljednjem iz ove serije tekstova bavio sam se potrebom da se piscima napokon omogući to da mogu živjeti od svog posla, što bi im, posljedično, omogućilo da se tim poslom, pisanjem, na zadovoljavajućoj razini uopće bave. Zalagao sam se, drugim riječima, za njihova prava i, istovremeno, potrebu da se za ta ista prava oni vlastitim snagama izbore. Sad bih se, preko apostrofiranih borbe i prava, volio pobliže pozabaviti onim što vjerujem da bi trebale biti piščeve obaveze.

 

Borba i prava duboko su i iz korijena većine poznatih društvenih uređenja i praksi povezani te međusobno uvjetovani pojmovi: teško da su, naime, ikada ikome neka prava pridržana bez borbe. Posebno se to, razumije se, odnosi na one koji, neumoljivom sistemskom logikom, u mreži moći izvlače uglavnom deblji kraj. Uz prava, često se voli prešutjeti, u paketu idu i obaveze. To tko te obaveze diktira i po kakvoj se pogodbi realizira ovaj odnos, ideološko je pitanje par excellence. U srži je svih eksploatatorskih poredaka, pa tako i danas dominantnoga kasnokapitalističkog, to da se prava minimizira a obaveze maksimiziraju; s tim što potonje nisu utemeljene u općeljudskim vrijednostima i javnom dobru, već u do krajnjih granica pervertiranoj (što ne predstavlja devijaciju, već sistemsku imanentnost) želji za profitom. Borci za prava bi, naprotiv, u bilo kojem datom historijskom trenutku, trebali dosljedno sami sebi propisivati obaveze i propisane se agende držati. Ti bi napori, najuopćenije, morali biti usmjereni gorespomenutom maksimiziranju javnoga dobra.

 

Što bi, u tom svjetlu, pisac koji se bori za svoja prava sebi trebao nametnuti kao obavezu? Odgovor jest i nije jednoznačan: račva se na dva sasvim različita, ali neizbježno konvergirajuća polja. Njegov bi prvi imperativ, neosporno, trebao biti ono staro i lakonsko: radi dobro. To bi, ukratko, značilo da se, onkraj svakoga kiča, trivijalizacije i populizma (što nipošto ne implicira elitizam, naprotiv), do samih granica svojih mogućnosti usredotoči na proizvodnju umjetnički što relevantnijeg književnog teksta. Drugi imperativ proizlazi prije svega iz njegove fundamentalne pozicije čovjeka koji se bori za prava, a tek je dodatno naglašen specifičnostima spisateljske profesije, te podrazumijeva aktivnu participaciju u umnažanju više puta spomenutoga zajedničkog dobra. Utoliko bi se i on, zapravo, mogao sasvim legitimno svesti na isto to: radi dobro, s tim da smo iz sfere umjetničkog morala prešli na onu općeetičku. I, što sada s tim; je li to onda još jedan apel za toliko puta prozivanom, obezvrjeđivanom i osporavanom angažiranom literaturom? Najjednostavnije moguće: jest. No još je više to apel za angažiranim piscem.

 

Prije nego dežurne vrane, ustima punim Hegela, graknu o autonomiji umjetnosti, o tome (a sve kroz komadiće Hegela koji padaju, kao perje iz priklanog jastuka, po crveno-bijelim šahovnicama stolnjaka provincijskih kavana), kako je spomenuti angažman smrt za tu istu umjetnost; kako je donio toliko štete, toliko trivijalnosti, gluposti i zla, dopustite mi da pojasnim. Ne mislim, naravno, da bi pisce, po sovjetskom modelu, koji je prijetio da se sasvim lijepo udomaći i u Jugoslaviji, trebalo trpati na vlakove, pa pravac na trasu Velikog Lenjinovog kanala – i da se niko nije vratio bez romana, minimalno četiri prsta debelog! ‘Angažman’ ne smije biti iz vana nametnut, njegova forma propisana, a ciljevi promicanje i perpetuacija poluprobavljenih, ispražnjenih, ili, još gore, posve djelatnih ideologema: u tom slučaju on postaje pukom propagandom, a literatura tek medijem, umjesto generatorom i aktivnom platformom. Angažman mora doći ‘iznutra’, kao posljedica želje i potrebe da se, na korist što je moguće šire baze, svijet transformira u nešto bolje i pravednije mjesto. Osnova je te transformacije i temelj za sve ostalo radikalna preraspodjela resursa i bogatstava; promjena dominantne fundamentalno eksploatatorske paradigme u neku egalitarniju i socijalno pravedniju.

 

Prošlo je dosta vremena otkako je Roman Jakobson iznio tipologiju funkcija književnog teksta i ona je, čini mi se, još uvijek sasvim upotrebljiva. Dominantna je, prema Jakobsonu, u književnom tekstu ona poetska, no on imanentno i neminovno sadrži i čitav niz drugih funkcija. Promjenom ove dominante u ma kojem smjeru, isti bi vrlo brzo iskliznuo iz sfere umjetničkog. Upravo to se s najvećim dijelom korpusa takozvane ‘angažirane literature’ i dešava – referencijalna funkcija preuzima dominantu, što se u dobrom djelu slučajeva negativno odražava na umjetničku realizaciju, a tekst u svakom slučaju izmješta iz domene umjetničkoga. Ovaj poziv stoga ne ide u tom smjeru: ukoliko pisac nije sposoban transkodirati svoju poruku u umjetničko iskustvo neka radije piše eseje, pamflete, rasprave ili drži govore. S druge strane, obzirom na stupanj nepravde u svijetu koja nas u svakom trenutku okružuje, nalazim doduše čudnim eskapističke porive pisaca, izgradnje elaboriranih hetrokozama koji, ni na jednoj razini, ne žele imati veze s tzv. društvenom realnošću. Čudnim, možda i pomalo neodgovornim, no sasvim legitimnim: sjajno napisan roman na tom tragu nije ništa manje sjajnim umjetničkim djelom zbog izostanka društvenog angažmana. Međutim, jedne se opasne ideje valja u startu riješiti – ne postoji apolitični umjetnik! I apostrofirano je manifestno odbijanje politizacije, pogotovo danas, samo po sebi snažna politička poruka.

 

Za jednu stvar međutim zaista nema isprike: ona se više ne tiče umjetničke, već osobne moralne odgovornosti, i proizlazi iz socijalnog položaja pisca. Recimo to ovako: književnost možda i ne mora nužno biti angažirana, ali njezin proizvođač, pisac, to svakako mora biti. Pisac je javna osoba, ima na raspolaganju veću ili manju količinu medijskog prostora, a njegov je zanat, ako već ne nužno i njegova umjetnost, oruđe i oružje za prenošenje po(r)uka i informacija. Taj je javni i medijski prostor i taj zanat pisac dužan koristiti u svrhu povećanja onoga javnog dobra; ona mu ljudska i profesionalna odgovornost to nalažu. Pisci su, po svojoj sistemskoj funkciji, eklatantan primjer onoga što Howard Zinn naziva čuvarima sustava – oni su perjanica onih ‘donekle povlaštenih’, uvučeni su u specifičan savez s elitom. Pisac tu funkciju, onu stabilizatora sistema i prividnoga posrednika, tampon zone među nepomirljivim klasama, mora odlučno odbiti, izigrati je. U tom je odbijanju, u toj pobuni čuvara, prvi korak njegove emancipacije: uvjet tomu da se osim piscem može zvati i čovjekom.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

 

Autor 27.10.2011. u 14:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija