Počelo je na tri trosjeda

Gradimir Gojer
Autor 20.5.2017. u 09:24

Počelo je na tri trosjeda

Skupina ljudi iz teatra, koje je prvi val granatiranja obezstanio, privremeno stanište našla je u zaštićenim podrumskim prostorima Kabarea Pozorišta mladih u Sarajevu.

Tu se odvijao naš kompletan svakodnevni život prekidan povremenim izlascima van zgrade, u rijetkim danima u kojima su tobdžije s brda odmarale, a ni snajperisti nisu bili preterano revnosni…

U dugim satima boravka u ovom svojevrsnom teatarskom skloništu razgovarali smo o svemu, pa su naša maštanja, naravno, uokvirena i limitirana vanjskom, ratom određenom situacijom, lutala od beznadnih i crnih misli do potpuno kreativnih logiciranja koja i priliče ljudima koji su se prije rata bavili teatrom, literaturom, slikarstvom…

Jednog jutra, sasvim sličnog po nevjerojatnoj sumornosti atmosfere oko nas, redatelj Dubravko Bibanović nas je zaintrigirao idejom da napravimo predstavu temeljenu na onome što se nama tada događalo. Do naslova smo došli relativno jednostavno, Safet Plakalo rekao je da se drama treba zvati Sklonište, a po logici stvari njemu, pjesniku i dramatičaru pripala je uloga onoga koji će uobličiti prvu verziju temeljne dramske priče, naravno uz svesrdnu koautorsku suradnju sa Dubravkom Bibanovićem.

Moja su promišljanja išla više u organizacijskom pogledu. Predložio sam da stvorimo potpuno novi – ratni teatar. Plakalo je, pak, inzistirao na prefiksu sarajevski! Dometnuo sam ovoj diskusiji o imenu budućeg teatra misao da skraćenica Sarajevskog ratnog teatra – SARTR omogućuje, nakon prestanka rata da teatar gordo zovemo SARTR, računajući na ukupno, pa i dramsko djelo, velikoga filozofa Žan Pol Sartra.

Naša ideja rođena na tri trosjeda, koji su u tom kabareu služili kao sjedišta za gledatelje, a nama su bili i u funkciji kreveta, tražila je, neminovno i čertvrtoga čovjeka, koji bi naša maštanja saobrazio sa realnošću. Našli smo ga u osobi direktora Pozorišta maldih, Đorđa Mačkića, inače inženjera, koji je u ovom teatru dugo prije direktorske obnašao i funkciju tehničko-operativnog direktora. Dakle, naš naredni sastanak bio je sa Mačkićem oko početka rada na projektu…

Vrlo brzo počelo je pisanje i to četvororučno (Plakalo – Bibanović) drame Sklonište, a nedugo nakon toga redatelj Bibanović je podjelio uloge. Iako niti u jednom dokumentu o osnivanju SARTR-a, pa ni u onim koji će uslijediti poslije, ne stoji njegovo ime kao fundatora buduće najmlađe teatarske kuće u Sarajevu, neizbježno u ovim kronikama povjesti SARTR-a čvrsto stoji i doprinos slikara Slobodana Perišića, koji je scenografski i tehnički opremio prvu predstavu. I ne samo predstavu… Paralelno radu na izradi scenografije i funduskoj kostimografiji, Slobodan Perišić je kreirao karakterističan, apsolutno originalan amblem, zaštitni znak, a danas grb novog sarajevskog teatarskog žarišta.

Premijerne izvedbe se i danas sjećam kao jedne od najdražih teatarskih amajlija u mom životu. Naravno, ni taj događaj, kao ni mnogi drugi u tadašnjem življenju opkoljenoga grada nije prošao bez granatnog garnirunga. Pola sata prije početka predstave pred stražnji (tehnički) ulaz Pozorišta mladih doletjela je užarena kugla sa četničkih položja na Trebeviću.

Samo je predstava mjuzikla Kosa imala sličnu posjećenost predratne teatarske publike Sarajeva. Sve nas je držala neka čudesna euforija, cijeli ansambl, ali i nas koji smo strahovali i tresli se kod svake izgovorene riječi na pozornici.

Velim: pozornici, a što je uopće bila pozornica? Pa, Sklonište je jedinstvenom emocionalnošću ujedinilo publiku i glumački ansambl. U očima Sarajlija vidio sam suze. Posebno su nam bile drage čestitke poslije premijere upućene od generala Jovana Divjaka i ministra Jusufa Pušine, koji su, kao i Timur Numić, brinuli u ratu o teatru i umjetnosti uopće daleko više od ministara resorno zaduženih za kulturu?!

Divjak je, čak, ženskom dijelu ansambla, poput istinskog pariškoga šarmera, poklonio po jedan cvijet, a samo on zna gdje je u ratom razrušenom i poharanom Sarajevu to našao…

Sklonište kao uspješni početak

Premijera – uspješnica Sklonište autorskog tandema Plakalo – Bibanović pokrenula je naša razmišljanja kako dalje. Dijete se rodilo, valja ga ljuljati, zamjetio je Dubravko Bibanović, a formiranje mini repertoara SARTR-a za početak omogućila je svojim prijedlogom, ali i kreacijom Minka Muftić, zajedno sa koleginicom Suadom Topolović.

Idejni inicijator druge premijere SARTR-a, odlične duodrame najizvođenijeg hrvatskog dramatičara Mire Gavrana Ljubavi Džordža Vašingtona, bila je upravo Minka Muftić.

Kako je u vremenu koje je uslijedilo došlo do mog imenovanja za direktora i umjetničkog  rukovoditelja Kamernog teatra 55 dogovorili smo se da Kamerni teatar 55 i SARTR zajedno izvedu premijeru suvremneog komada Kako Musa dere jarca – životopisa/smrtopisa Muse Ćazima Ćatića. Davno prije rata slušao sam odličnu dramu Zlatka Topčića Kako Musa dere jarca, i odlučio da je postavim na teatarsku scenu. Zlatko Topčić je u tom trenutku bio još zatočenik na Grbavici, a vijesti o praizvedbi njegove nove drame poslale su ga u živi štit prema položajima Armije R BiH. U toj predstavi sa izvrsnim Miodragom Trifunovim u glavnoj ulozi i odličnim cijelim ansamblom doživio sam osobno sartrovsko, redateljsko krštenje…

Tekst Dragana Janoševića Žućko, bila je naredna SARTR-ova premijera.

Jedinstven stvaralački spoj pisca i glumice

Predstavi Memoari Mine Hauzen, na neki je način povjest SARTR-a priskrbila amblem predstave koja označava humorni kontingent SARTR-ove teatarske produkcije. Jasna Diklić, koja je i u Skloništu pokazivala izraziti senzibilitet za komediju, farsu i groteskalne dramske atmosfere, u ovoj predstavi je posredstvom duhovitog, dobrano lokaliziranoga humora Safeta Plakala ostvarila ulogu koju je publika iznimno voljela, a i recenzentska pera nisu štedela komplimente koliko za kreaciju, toliko i za spisateljski rad Safeta Plakala.

Predstavom Odkamen, rađenom temeljem versa Maka Dizdara otvorena je, praktično, jedna cijela tematska cjelina u repertoaru SARTR-a. Dakle, time je otpočeo rad na poetskom teatru u SARTR-u.

U lucidnoj režiji Aleša Kurta, sa rafiniranom dramaturgijom Kamija izveden je njegov Pad.

Kratak period izostanka sa repertoara prve i kultne predstave Sklonište Plakala i Bibanovića, a poglavito žeđ publike za tom popularnom predstavom, uzrokovati će njenu obnovu i brzi povratak na repertoar…

Veliki hrvatski dramatičar i prozaist Slobodan Šnajder, koji je i prije rata bio rado viđen na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo počastvovao je repertoar SARTR-a iznimno zanimljivom duodramom Ines and Deniz, igranom dvojezično, na bosanskom i francuskom jeziku, u jednoj suptilnoj, za našu sredinu iznimno dragocjenoj režiji Miloša Lazina, koji se, nakon dugog izbivanja iz kazališnog života naših prostora, živeći i radeći u Parizu kao žurnalist, vratio u naš teatar ovom predstavom, koja se igrala sa ekspresivnim i kvalitetnim kreacijama, a posebno ćemo pamtiti kreaciju Ines Fančović, kao i njene partnerke Denise Boal. U prostoru radionica i slikarnice Narodnog pozorišta Sarajevo ova Lazinova predstava je činila svojevrsnu estetsku polzu čitavom kazališnom repertoaru grada Sarajeva.

Dramaturg SARTR-a, Dubravka Zrnčić Kulenović, koja se i ranije laćala redateljskog štapića, kada je smatrala da snagom estetskih argumenata može produkciju najmlađeg sarajevskog kazališta bitno unaprediti, postala je idejnim vođom jednog dijela repertoara SARTR-a koji pripada poetskom teatru. Tako je režirala Međurječje po tekstovima Maka Dizdara, a u ovoj spektakularnoj oratorijskoj predstavi dojmljiv doprinos podarili su i suvremeni bh. skladatelji Rada Nuić i Asim Horozić.

U redateljskom čitanju Dubravke Zrnčić Kulenović zahjevan glumački zadatak ispunio je u svim njegovim artističkim fazama glumac, redatelj, pedagog i dugogodišnji dekan Akademije scenskih umjetnosti, Admir Glamočak.

Raskošna paleta glumačkih moći na tekstualnoj podlozi jednog iznimno zanimljivog teksta Brune Bernarda Žensko bila je provokativna u mjeri intelektualne i književne angažiranosti protiv ustajalih formi, ali i ponašanja šire sredine…

Prvu svoju režiju na pozornici SARTR-a zabilježila je mostarska redateljica i profesor uzornog poljskog obrazovanja, Tanja Oručević Miletić, postavljajući Brehtove Grafite o vrlini.

Dijalog u paklu Maurice Joly, bila je nova uspješna redateljska radnja Aleša Kurta, rijetko maštovitog, lucidnog, jednog od ponajboljih i najkreativnijih redatelja BiH.

Događaj koji je potresao teatatrski region

Kao ukupna nadgradnja svega do tada postignutog bila je u SARTR-ovoj laboratoriji pripremljena istinska umjetnička bomba, koja je svojom raskošnošću i atraktivnošću svih elemenata, ponajviše glumstva, potresla teatarski region!

Dvoje istinskih umjetnika, Selma Alispahić i Dragan Jovičić, izvojštili su kazališni događaj, koji će nakon premijere na brojnim izvedbama u Sarajevu, ali isto tako i na gostovanjima, očarati i bukvalno fasciniati kako kazališne sladokusce, ne manje i običnu publiku. Sinesterrina Ay Carmela, postala je amblematskom predstavom ne samo za ovu teatartsku kuću nego za jednu cijelu epohu teatrovanja kod nas! Angažirani tekst na povjesnoj matrici španjolskog građanskog rata, u igri Alispahićeve i Jovičića, dakle dvoje istinskih prvaka SARTR-a i Kamernog teatra 55, osvojila je teatarsku publiku i kritiku, a značajne festivalske uspjehe SARTR je postizao sa ovom izvedbom diljem Europe.

Za repertoarna traganja ovog sarajevskog kazališta bila je zanimljiva i svojesvrsna, maksimalno izazovna stvaralačka avantura ostvarena radom na, za nas malo korištenom žanru mjuzikla, u okviru libretističke podloge koju je kreirao Safet Plakalo inspiriran dramskim tekstom Omer za naćvama Alije Nametka. Taj mjuzikl redateljski je oblikovao Dubravko Bibanović.

Poznati hrvatski pisac specijaliziran za dječiji i lutkarski teatar Zlatko Krilić, našao je mjesta u repertoarnom kraku SARTR-a posvećenom najmlađem uzrastu sarajevske publike tekstom To je raj, lutko moja. Predstavu je redateljski oformio Davor Diklić.

U repertoaru SARTR-a ozbiljno su primjetne i koprodukcije kao forma ostvarivanja repertoara. Vođeni pozitivnim iskustvom uspjeha koprodukcione predstave Kako Musa dere jarca, ostvarene sa Kamernim teatrom 55, SARTR se odlučuje i priprema predstavu Caroline Nouber, beogradskog dramatičara i profesora kazališne univerze Nebojše Romčevića, u režiji Istrijana Roberta Raponje, inače redatelja kultne Ay Carmele. Upečatljive uloge Selme Alispahić, Dragana Jovičića, Žana Marolta pamtim i danas, kao i secenografiju Kemala Hrustanovića, te poglavito kostime Vanje Popović.

Obnovu predstave To je raj, lutko moja, obavio je redatelj Robert Raponja.

Prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i jedan od protagonista kultnog Skloništa Zoran Bečić, koji se i ranije na sceni matičnog Kamernog teatra 55 iskušavao kao tvorac cjeline (Vojnović Suton) režirao je poznati Šizgalov tekst Ljubaf. Predstava čvrste koncepcije i glumačkog trija zadivljujuće invencije.

U Stihozbornici, kojom SARTR ponovo daruje najmlađe autentičnom teataskom snovitošću, režijski je postavila neumorna Dubravka Zrnčić Kulenović.

Kaća Dorić, glumica, redateljica značajnog opusa i vrstan pedagog, profesorica koja je formirala klase onih koji su danas nositelji repertoara sarajevskih kazališta, superiorno, sa poznavanjem ukupnog habitusa ženskosti, režirala je tekst Mire Gavrana Sve o ženama.

Potom je u repertoar SARTR-a vraćena obnovljena predstava Odkamen.

Sklon da daruje svoje redateljsko vjeruju suvremenim bh. dramskim piscima Dubravko Bibanović režira Cokule travničkog pisca i glumca Rusmira Agačevića-Rusa, duodramu sa Velimirom Mirićem i Tahirom Nikšićem.

Sa Kaćom Dorić, Zoranom Bečićem i Riadom Ljutovićem radio sam proslavljenu Joneskovu dramu Stolice.

Na Dječijoj SARTR-ovoj sceni, u to doba nastaje predstava Izvor prema tekstu Mladena Korsara, u režiji Dubravke Zrnčić Kulenović.

Drugi tekst Žoze Sanča Sinisterre koji je SARTR postavio je Opsada Lenjingrada. Režirao je Slavenko Saletović, a potom praizvedbu teksta Premijera autorice Ines Tanović postavlja Aleš Kurt.

Zanimljivost projekta Čežnja i smrt Silvije Plat u Sarajevo i SARTR privlači izvrsnog slovenačkog redatelja sa internacionalnom reputacijom, Jerneja Lorencija, ali ako je netko bio zaslužan za ovaj projekat onda je to jedan od osnivača SARTR-a i u tom dobu njegov direktor, književnik i dramaturg Safet Plakalo, čije je dugogodišnje poetsko strastvovanje i senzibilizacija za poetiku Silvije Plat ovom SARTR-ovom premijerom ispunila dio njegovih poetskih žudnji i trajnog poštovanja prema ovoj autorici.

Prije agresije na BiH režirao sam u zeničkom teatru praizvedbu Plakalove poetsko-dramske pjese Fenix je sagorio uzalud. Kritika je, odreda, lijepo dočekala pojavu ove poeme u dramskom obliku, s puno Plakalovih autobiografskih elemenata. Na scenu SARTR-a ovaj tekst je u svom lirski natopljenom čitanju, vrlo uspješno postavio Dubravko Bibanović, a sjećam se jarkog glumačkog medaljona veteranke i prvakinje sarajevskih teatara, Ines Fančović, ostvarenog u toj predstavi.

Naredne dvije predstave režirale su redateljice Kaća Dorić i Dubravka Zrnčić Kulenović. Tekst suvremenog bh. i hrvatskog dramatičara Darka Lukića Kraljice i Andersenovu Palčicu.

Jean Luc Olivier režirao je jednu od vizualno najintrigantnijih predstava u povjesti ovog teatra, svoj autorski projekat Soba od vizije.

I istinski nasljednik Branislava Nušića i najuspješniji suvremeni srpski komediograf Dušan Kovačević našao se na repertoaru SARTR-a. Njegovog Doktora Šustera, na pozornicu SARTR-a postavlja glumac i redatelj zamamne karijere, posebice sa internacionalnim akcentima, inače Sarajlija, Zijad Sokolović.

Tekst mostarskog pjesnika i dramatičara Ibrahima Kajana Katarina Kosača svoju praizvedbu doživio je u Mostaru na sceni Mostarskog teatra mladih. Odluka da se tekst postavi u SARTR-u i da se režija povjeri upravo meni donijela mi je puno radosti i pregršt istinskih izazova u tijeku same realizacije ovoga zahtjevnog projekta, ali glumačka virtuoznost i čudesni amalgam glumstva, u koji je Selma Alispahić unijela temeljnu studioznost, decenciju riječi i pokreta, ostvarili su san autora i čitavog ansambla, pa nisu izostali ni festivalski pozivi i uspjesi na tim festivalima.

Između ove premijere i nove domaće praizvedbe – uspješnice Lutkinog bespuća Safeta Plakala Grimovu Pepeljugu postavila je Dubravka Zrnčić Kulenović. Predstavu Lutkino bespuće pamtim po preciznoj i maštovitoj režiji Ozrena Prohića.

Hvale vrijednu tendenciju igranja tekstova bh. dramatičara ovaj teatar nastavlja praizvedbom Nevjeste od kiše Ljubice Ostojić. Režija Dubravke Zrnčić Kulenović sa punom stvaralačkom snagom, saobraženom i tvorački komplementarnom poeziji teksta, izatkala je jednu od stvarno ponajboljih predstava na sarajevskim scenama.

Autorski projekt Ne vode muškarci ratove zbog žena postavila je Gina Landor, a vraćanje ponajboljem bh. dramatičaru Miodragu Žalici, sa finim razumjevanjem njegovih poetski tananih i impregniranih dijaloga Zagrljenici režirao je lucidno Robert Raponja.

Još jedanput, u dosadašnjoj povjesti SARTR-a Jean Luc Olivier počastio nas je svojom redateljskom imaginacijom, ali i spisateljstvom u predstavi Oblačna nebesa, rađenoj po motivima Čehovljevog Platonova.

Jednu od dramatiziranih verzija Ane Karenjine Lava Nikolajeviča Tolstoja postavio je ruski redatelj Nikolaj Skorik, sa nekoliko iznimno uspješnih kreacija sarajevskih umjetnika…

Barjaktari najmlađe i iznimno interesantne generacije sarajevskog redateljstva Aleš Kurt i Selma Spahić zaintrigirali su i širu kulturnu javnost, a ne samo kazališno ostrašćeni mali serkl, svojim režijama Bog, rat i ostalo Žan Klod Grinberga (Kurt) i Dejstvo gama zraka na čudovišne nevene Pola Zindla (Spahić).

Režija Eduarda Milera jedne dramaturške montaže Žanine Mirčevske načinjene prema Joneskovim tekstovima Budućnost je u jajima unijela je potpuno inovantan poetički dah u repertoar SARTR-a, ali i sarajevskog kazališnog prostora uopće.

Jedan od najtalentiranijih dramskih pisaca BiH Almir Imširević napisao je tekst Mousefuckers, a režirao je takođe redatelj mlade generacije Faruk Lončarević.

Još jedanput se u SARTR vraća redatelj Robert Raponja režirajući teskt Šarlote Džons U plamenu, a glumac i redatelj Ferid Karajica režira predstavu Ovo je Jonesko, budalo. Otvorenost SARTR-a za mlađe redatelje pokazuje se iz godine u godinu, pa je tako priliku dobila i redateljica Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice Lajla Kaikčija, koja je postavila Gate: 95.

Cijela jedna tendencija u repertoaru SARTR-a u određenom periodu, bila je ispunjena intenzivnim odnosom prema teatru pokreta i plesa, pa je tako koreografkinja Jasmina Prolić, koja inače koreografsku karijeru gradi u Parizu, postavila nekoliko projekata. Osobno me je osupnuo projekat Tišma tanc.

Poznata drama još poznatijeg prozaiste i dramatičara Mirka Kovača Osipate se polako, vaša visosti doživjela je svoju vrhunsku realizaciju kroz redateljski koncept redatelja mlađe generacije, Gorana Damjanca.
Prema libretu Nedima Zlatara Put u Katmandu koreografkinja i redatelj, Jasmina Prolić, gradi suptilni poetski teatar giba.

Gostovanje najboljeg makedonskog i jednog od najvećih teatarskih i filmskih glumaca Jugoslavije, Mete Jovanovskog u predstavi Jedan Pikaso Jefrey Hatchera u režiji beogradske redateljke Ljiljane Todorović, sa poslovično efektnom Selmom Alispahić, je bio projekat koji je ostao zabilježen ne samo u povjesti SARTR-a.

SARTR je u svojoj tendenciji da pruži šansu najmlađim kazališnim djelatnicima uspostavio ozbiljnu suradnju sa Akademijom scenskih umjetnosti. Čitav je niz mlađih umjetnika koji su dobili prigodu, a vežu se uz projekte Orvelove 1984., Džepova punih kamenja, Odette and Odile, afirmirajući rad Amile Terzimehić, Jasenka Prolića, Nermina Hamzagića, sa odličnim projektom po Bertoldu Brehtu Strah i nada Trećeg rajha, Igora Skvarice, Adija Hrustemovića.

U tom vremenu pojavljuje se predstava Bio je lijep sunčan dan kojom redateljka Tanja Miletić Oručević drži uspomene prema ratnim događanjima.

Filmski i teatarski redatelj, profesor Akademije scenskih umjetnosti, Pjer Žalica, pridružuje se nizu svojih studenata i osvježava repertoar SARTR-a predstavom rađenom prema tekstu Happy end grupe autora.
Uspješna suradnja Ljubice Ostojić i Dubravke Zrnčić Kulenović rezultira projektom Odkamena priča.

Autor ovih redaka ne može a da ozbiljniji dio teksta ne posveti predstavi Tajna džema od malina, apsoultnom novumu u sarajevskim kazalištima, pa ću citirati svoj kritički tekst o ovoj predstavi:

Omaž za Karima ili sintetsko poimanje teatra

U sarajevskoj, nimalo veseloj, tmurnoj i neobećavajućoj teatarskoj situaciji kao mali biljur ukazuje mi se predstava Tajna džema od malina, Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Neobična, u najboljem stilu postmodernizma ispisana proza prerano preminulog pisca i novinara Karima Zaimovića donosi iznimno intrigantnu storiju u kojoj se od početka predstave napravljene po dramatizaciji Zaimovićevog romana, propituju podaci Pedra Paname, odnosno njihova istinitost, o najezdi džinovskih pacova u Sarajevu, kao posljedice neslavnog eksperimenta nacističke jedinice Klingsor. U storiji se prepliću prizori predratnog i ratnog Sarajeva, pa potom se prostor dramatskog širi, sa širenjem stilizacijskog okvira Zaimovićeve književne magije, da bi cijela stvar poprimila elemente kozmopolitsko-nadrealnog, sa neobičnim likovima Njje, Slikara–nakaze sa Alifakovca Jakoba Esalovića, Pijaniste–amatera– vampira-poručnika Iršfica, Strip-scenariste i nevidljivog čovjeka Amira Amrića…

Predstava Tajna džema od malina u redateljskom smislu, posebice u prvom dijelu na čudesnom trapezariju, intrigantna je u smislu gotovo opsesivne uporabe sredstava koja asociraju na teatar Vahtangova…

Na scenografskoj ravnini, ustvari pravim kamikaza prizorima vahtangovštine koja se dešava na daskama obješenim o strop, sa tijelima zakačenim za stropnu konstrukciju, Selma Spahić me je neodoljivo podsjetila ovom postavkom na do danas neprevaziđenu režiju Branka Pleše komada Tarelkinova smrt Suhovo – Kobilina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu…

Složeni zahvat pokušaja scenske rekonstrukcije onoga što je bila tajna džema od malina, koji je ustvari antropologijski ubod u ukupnu europsku i svjetsku stvarnost tranzicijskog karaktera, protekla je u jednoj ujednačenoj, dobro uvježbanoj kolektivnoj ekspresiji. Ovo posebno treba naglasiti obzirom da su dramaturzi predstave načinili dramatsku leguru u kojoj nema mnogo dijaloškog sloja, a pripovjedno prozno tkivo svojevrsnog libreta za ovu predstavu, Spahićeva je vještom dinamizacijom, stalnim kretanjem gotovo akrobatskog karaktera svoga ukupnog prilježnog ansambla uspostavljala dramatske kliktaje, potpuno neobične za prozni okvir iz kojeg niču?! Spahićeva je pokazala i ovom predstavom da je njeno polje imaginacijskog doživljavanja suvremenog teatra proživljeno na način inteligentne pronicljivosti u inspirativno vrelo Zaimovićevog teksta, ali jednako tako i u ono što se zove studij stilova redateljskog predšasništva u stilsko-estetskom pogledu.

Svjestan sam da ova mlada redateljka nije mogla pogledati, osim eventualno na snimku, predstavu velikog Branka Pleše, a njen ansambl (Snežana Alič, Alban Ukaj, Jasenko Pašić, Ermin Bravo, Adin Hrustemović i Benjamin Bajramović) učinili su korak od sedam milja u odnosu na sve ono što se u teatarskom smislu vuče i otaljava u sarajevskim teatarskim kućama posljednje decenije.

Na glazbenoj podlozi Damira Imamovića, sa aktivnim sudjelovanjem svih protagonista predstave (odlične solo glazbene bravure dovedene do improvizacije, pa korsko, do klasične perfekcije uvježbano pjevanje), uz precizan scenski pokret Branka Potočana, predstava je bogaćena u svojoj temeljnoj vizualnosti i strip umjetničkom tehnologijom, pravim i istinskim poigravanjem persiflažnim tragigrotesknim, klasično humornim (osobito sa asocijacijom na sarajevski sleng!), pa onda sjajnim farsičnim pasažima Spahićeva uspijeva da dobije interaktivni angažman kompletnog gledališta, koje je zasigurno, od prve minute ove predstave, osupnuto jednom potpuno novom optikom kojom se čita prozni tekst, bez obzira na talenat i temeljne vrednote koje je u tekst ugradio svojom imaginacijom autor Zaimović.

Najezda džinovskih pacova slojevita je metafora za jedno nevjerojatno pokoravanje, pa zašto ne kazati i uništavanje urbaniteta Sarajeva… Zato je slojevita poruka ove predstave zapravo poruka pisca Zaimovića da ni na koji način ne možemo pristajati na urušavanje gradskosti kao takve!

Organizacija predstave, u kojoj fonska dramaturgija zapravo pripada logici radijske emisije (Radio Zid), omogućila je redateljici da sredstvima presiflaže i farsičnog reagira na ono što je vrlo često hipertrofirani mit o sarajevskom humoru… Spahićeva je samosvjesna autorica koja nema straha pred sakrosanktnosti teme, pa i njenih krakova koji se tiču Sarajeva u ratu i opsadi.

Ipak, valja zamijetiti da je prvi dio predstave u redateljskom smislu konzistentniji, a da njen drugi dio pati od viška bogate redateljske imaginacije i neusklađenosti tekstualnog provokativa…

Završni dio predstave, što smatram posebnom vrijednošću ovog ostvarenja, pravi je i istinski omaž Karimu Zaimoviću u kojem je Ermin Bravo u završnom prizoru čak i odjeven poput Zaimovića, a govorom, glasovnim modulacijama, pa čak i stasom ne imitira već živi ovaj lik, koji nije teatarska stilizacija već živi, životni kliktaj omažne akcentuacije u odnosu na kompletan teatarski misterij izveden od strane iznimno ujednačenog ansambla. Teško je izdvojiti glumačku partituru, ali pored zrelog Ermina Brave, razbokorena igra Snežane Alič, njene precizne glumačke prelaznice stilskog karaktera, govorna i pjevna akcentuacija kao i zrelost igre Albana Ukaja i Jasenka Pašića, ovoj predstavi pribavljaju jarki epitet kompletnog teatarskog događaja!

Izvršne producentice Sabina Šabić i Latifa Imamović, te glavni producent Nihad Kreševljaković, inače direktor SARTR-a, ovim složenim projektom pokazuju da sarajevski teatar, bez obzira na konfekcijske snizilice i nevjerojatno otaljavanje posla u većini projekata, ima snage i moći da se kontekstira u europski teatarski krug. Primjetno je da Spahićeva lucidno barata različitim stilskim sredstvima, a možda bi joj u pojednim prizorima čvršći dramaturški selekcionizam pomogao da predstavu oslobodi ne viška imaginacije, nego stanovitih repetiranja već pokazanih rješenja…

Valja istaći da je ovaj projekat izveden u koprodukciji sa Fondacijom Karim Zaimović, Internacionalnim teatarskim festivalom MESS, nevladinom udrugom WARM…

Čini se da sve uloženo u ovaj projekat, a posebice ujednačena glumačka energija i brižna redateljska ruka evidentne lucidije Spahićeve zavrjeđuju ulaganja koja zasigurno nisu bila mala.

Vrijedna predstava SARTR-a u potpunoj je disharmoniji sa olinjalom konfekcijom ukupne sarajevske teatarske produkcije.

Nasljednik velikog koreografa i uspješnog redatelja Drage Boldina, mladi Mark Boldin, napravio je rijetko zanimljivu predstavu Sjećanje kamena, a za prvo gostovanje na sceni SARTR-a mlada i talentirana zagrebačka redateljica Aida Bukvić opredijelila se za tekst Darka Lukića Priča sa istočne strane.

Slijede ponovo dvije premijere vezane za Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu: Diplomac Charlesa Weba, za koju je mentor bio profesor Alen Muratović, pa onda inscenacija Zida Žan Pol Sartra, učinjena od strane mladog Zulfikara Filandre.

Kao interesantne projekte vrijedi u produkciji SARTR-a pomenuti i neku vrstu dokumentarne rekonstrukcije na teatarski način Vesele večeri u Sarajevu, zatim veliki koprodukcijski projekat Skupština, koji je uz suradnju glumaca Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatra 55, Pozorišta mladih i SARTR-a postavila Selma Spahić, kao i projekat Prst Sabrine Begović Ćorić.

ri projekta ipak izdvajam kao vrhunski kvalitet produkcije SARTR-a posljednjih godina. To su Životinjska farma u režiji Dine Mustafića, Brašno u venama Borisa Liješevića i Majstor i Margarita Bulgakova u režiji Aleša Kurta. U suradnji sa Aparat teatrom iz Sarajeva nekoliko produkcija predstava za djecu i mlade uspješno je realizirala Belma Lizde-Kurt.

Specifična SARTR-ova atmosfera

Od početaka djelovanja u ratu do danas na predstavama SARTR-a zapazio sam jednu potpuno atipičnu atmosferu za druge sarajevske teatre. To je onaj gusti, gotovo pastozni zrak teatarskog umiljavanja koji obujmljuje gotovo istim intenzitetom glumce i gledatelje. U takvoj atmosferi koja nije nazdravičarska, nimalo nije atmosfera egoizma i japajakanja moguće je još jedino danas u SARTR-u na realan način procjenjivati glumačka, redateljska i scenografska ostvarenja.

Stilizacija i realizam

Potpuno je logično da najmlađi sarajevski teatar ima vrlo specifičnu publiku… SARTR-ova publika, uz neminovnu vjernost ima i istančan intelektualni osjećaj za određivanje prema novini… Ona je nerijetko i prekritična, ali je zato u trenucima velikih ostvarenja poput Ay, Carmela, Tajna džema od malina do te mjere pozitivno euforična da sad mogu tvrditi da je to publika koju bi mogao poželjeti svaki teatar na svijetu.

Repertoar SARTR-a vrlo jasno je odredio od prvih dana djelovanja ove kazališne kuće prednost domaćeg pred stranim piscem, kao i prednost kvalitetnog teatra nad evidentnim snizilicama u repertoarnom promišljanju drugih sarajevskih teatara…

U novi milenij sa istom tragalačkom energijom

Prvih četvrt stoljeća SARTR-a pokazalo je vitalitet ideje kazališnosti na ovaj način. To je vitalitet proizišao iz osnovnih postulata sartrovske poetike:

  • Angažirani tekst i na temelju njega angažirani teatar;
  • Likovnost minimalizma, ali strastvenog isijanja simboličkih vrijednosti;
  • Rijetka otvorenost prema mladim stvaraocima, novim poetikama i novim autentičnim energijama umjetnika.

Ovaj esej nisam napisao samo kao jedan od osnivača ove teatarske kuće, niti kao teatrološki brevijar u kojem su najznačajnije činjenice iz života jednog teatarskog organizma. Jednostavno: pisao sam iz srca, ali ne bez neophodnih teatroloških rigoroza koje će možda nekome biti nekad prestroge, a nekada teatrološki labave…

Ali, život u teatru nikada nije jednoznačan, teatarska umjetnost ne može živjeti (i preživjeti?!?) bez snažne interakcije glumca i publike. Upravo tu SARTR dobija glavne bitke jer se niti repertoarski, niti izvedbeno nikada nije podvlačio publici, nikada joj nije išao niz dlaku

A, ipak, ta publika shvatajući vrhunsko umjetničko poslanje poslenika SARTR-a vjerno je pratila sve produkcijske tokove najmlađe sarajevske teatarske kuće.

Slovo o fundatorima

DRAMATIČAR LIRSKOG TEMBRA

O stvaralačkom djelu Safeta Plakala

 

U vremenu kada je sarajevsku poetsku scenu modelirala skupina mladih pjesnika koji su sebe nazivali sudbonosnim dječacima, tiho, gotovo iz prikrajka pojavljivao se glas pjesnika u novinarskom habitu, tada vrsnog djelatnika Radio Sarajeva, Safeta Plakala. Njegov lirski nerv ispoljavan je prije svega u brojnim novinskim i radijskim prilozima, ali vrlo brzo kroz različite pjesničke manifestacije, a prije svega kroz tada vrlo popularne pjesničke maratone, Plakalo se iskazuje i kao literarni stvaralac, ali i kao vrijedan organizator takvih manifestacija…

Safeta Plakala bolje sam upoznao u danima kada je Pozorišnim igrama u Jajcu, ali i inače općom teatarskom scenom BiH počela da hara tada, za mene osobno, prekretnička predstava Kad se mrtvi probudimo Henrika Ibzena, koju sam režirao na pozornici i za potrebe produkcije Narodnog pozorišta Tuzla. Bilo je to vrijeme kada je Safet Plakalo bio na svoj način opijen djelom velikog Henrika Ibzena. Već je bio izišao u produkciji Kamernog teatra 55 njegov prvijenac Vrh, koji je sobom nosio neke bitne naznake ibzenovske poetike i na jedan suptilan način konotirao sa pergintovskom atmosferom. Plakalo je kao vatreni zagovornik te kultne tuzlanske predstave Henrika Ibzena, a i pod uticajem mladalačke usplahirenosti vezane uz nesumnjivi uspjeh svoga Vrha, počeo daleko intenzivnije da druguje sa kazalištem, nego što je to činio prethodnih godina…

Pišući teatarsku kritiku u tadašnjim Večernjim novinama, Plakalo postaje, u nedostatku novinara – kroničara, u istoj osobi (!!!) i kritičar, ali i kroničar teatra na našim prostorima. Njegov udio u formiranju lika teatarskih festivala u BiH – manifestacija koje su bile ugledne (i ogledne!) i na širem prostoru Jugoslavije: Pozorišnih igara BiH u Jajcu, Susreta pozorišta BiH u Brčkom – sa domaćim dramskim stvaralaštvom, Susreta pozorišta lutaka i Bijenala jugoslovenskog lutkarstva u Bugojnu, bio je itekako prepoznatiljv na dva plana: na planu organizacije i na planu marketinško-spisateljske promidžbe ovih manifestacija!

Bilsko surađujući s ovim autorom shvatio sam da je Plakalova upornost u promicanju dramske umjetnosti u BiH bila korespondentna njegovom talentu kao dramatičara i njegovoj zamamnoj literarnoj akribičnosti kada je u pitanju kazališni kritičarski uklon!

Surađivali smo blisko i na formiranju dvije biblioteke Zajednice profesionalnih pozorišta BiH: Rukopisi i Prva izvođenja. Plakalo je redovito vodio i ispisivao veliki dio sadržaja biltena teatarskih manifestacija u BiH, ispoljavajući tada i u tim prilikama nešto što objektivno nije bilo niti novinarstvo, niti kazališna kritika, a niti publicistika u užem smislu… Kroz sve svoje tekstove o teatru Plakalo je dominantno provlačio jednu intimističku, lirsku crtu koja od njegovog prvog dramskog teksta Vrh, pa kroz kasnije ispisane drame: In vino veritas, Feniks je sagorio uzalud i druge, pokazuje da pjesnik u dramatičaru i kritičaru nikada nije ugasnuo! Bio je i ostao izraziti dramatičar lirskog tembra…

Likovi u dramskim tekstovima Safeta Plakala vrlo često su, poput Aleksandra Tuge u Vrhu, bili s jedne strane simbolske stature i uobličenja njegovog temeljnog lirskog struništa, a s druge, pak, odražavali su u pojedinim fazama dramske radnje određene elemente naturalističnosti.

Plakalo je kao dramatičar bio pod snažnim uticajem ne samo Ibzenove poetike, već i vrlo suvremenih teatarskih gibanja kako u dramatici i dramaturgiji, jednako i u onome što se naziva avangardna teatarska praksa, tako da su njegovi dramski tesktovi po mnogo čemu pravi odslik prisutnosti tendencija suvremenog europskog kazališta na našim suvremenim bh. teatarskim scenama.

Safet Plakalo je blisko surađivao sa redateljem Dubravkom Bibanovićem, sa kojim će tijekom opsade Sarajeva zajednički stvarati, za to doba, uistinu kultnu predstavu Sklonište, bitno inspiriranu ratnim događanjima, vrlo često velikim dijelom dramske radnje protkanu crnohumornom i rasnom komičkom crtom pisanja!

Sudjelovao sam u prvim dogovorima oko nastajanja dramskog teksta i predstave, a u slučaju Skloništa ova dva pojma: tekst i predstava toliko su neodvojivi, da se praktično jednače u mnogim elementima!. Tada sam primijetio da Plakalo dramatičar pažljivo sluša redatelja, čime sam potvrdio osobna iskustva dok smo radili na predstavi prema Plakalovom tekstu Feniks je sagorio uzalud, u zeničkom teatru. Odmah nakon ne samo bosanskog već i europskog potvrđivanja vrijednosti predstave nastale prema drami Sklonište, Plakalo, ponovo u suradnji sa Dubravkom Bibanovićem, stvara monodramski tekst Memoari Mine Hauzen…

Dramatičar snažnog lirskog tembra, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a, Safet Plakalo je, praktično, dok su još trajala ratna dejstva u Sarajevu i BiH, preuzeo vođenje SARTR-a, u intendantskom smislu (!). Sve do odlaska u mirovinu, koji je uslijedio zbog narušenog zdravstvenog stanja, ovaj sarajevski dramatičar i pjesnik, mudro je vodio teatarsku kuću izniklu tijekom rata iz iznimno aktivnog pokreta duhovnog otpora u Sarajevu.

I poslije formalnog umirovljenja Plakalo nije mirovao, manje dramatičarski, manje pjesnički, a mnogo češće kao teatarski i uopće kulturni publicist, javljao se u dnevnoj štampi i periodici.

Plakalo je bio član Društva pisaca BiH, nositelj nagrada i priznanja iz oblasti kazališne kritike i teatrologije…

Značaj djela Safeta Plakala ocrtavat će se i u budućnosti, kroz kulturnu povijest BiH, bar na tri plana: na planu njegove angažiranosti kao dramskog pisca, na planu kritičko-teatrologijskog djelovanja i na planu organizacijskog direktorskog angažmana!

Izučavanje njegovog ukupnog djela stoji pred ne samo teatrološkom mišlju BiH već i pred kulturološkim projektima koji bi ozbiljno, selektivno i iznimno strogo (!!!) valorizirali jednu epohu pred agresiju na BiH, tijekom agresije i u neposrednom poraću.

Sa svojim bratom, Hatkom Plakalom, vlasnikom izdavačkog jezgra Kaligraf, otpočeo je Safet Plakalo, za trajanja svog ne predugog života, izdavanje svojih sabranih djela… Prerana smrt ovog dramatičara spriječila nas je da osjetimo do kraja ukoričenu stvarnost njegovog dramskog, lirskog i kritičarsko-teatrologijskog angažiranja.

Safet Plakalo je bio i ostao jedna tiha, drugoplana, ali iznimno bitna boja u teatarskom tonalitetu i ukupnom kulturnom životu Bosne i Hercegovine.

MAJSTOR LUTKARSTVA U LJUBAVNOJ KONZERVI

Dubravka Bibanovića kulturno Sarajevo je pamtilo iz njegove rane mladosti po manje ili više talentiranim pjesmotvorima koji su obećavali?!?

Nakon studija čiste filozofije otisnuo se Bibanović na studije teatarske režije i to na uglednoj i tada rijetko prestižnoj Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu.

Odmah po okončanju studija, za vrijeme kojih je na scenama beogradskih amaterskih teatara imao kao redatelj iznimnog uspjeha, vraća se u Sarajevo i pokreće, za to vrijeme, šokantne predstave – performističkog (?!?) karaktera, kao na primjer predstavu organiziranu u sarajevskom tramvaju, na redovitoj liniji…

Potom bilježim i njegovo redateljsko otkrivanje dramatičara u pjesniku i novinaru Safetu Plakalu.

Izvrsno stiliziranom postavkom Plakalovog prvijenca Vrh, na pozornici Kamernog teatra 55 Bibanović je, potpuno sačuvavši poetsku srčiku Plakalove dramske pijese, napravio prvi ozbiljan teatarski posao u Sarajevu!

Međutim, nešto što je iznenadilo sve, a pogotovo kritičare i kroničare teatra, bila je Bibanovićeva režija lutkarske predstave Pinokio, na Lutkarskoj sceni sarajevskog Pozorišta mladih. To nije bio, tek i samo, atraktivan prikaz poznate Klodijeve storije… To je bila istinska gozba u kojoj su sudjelovali rafinirana likovnost, kongenijalna konstruktivna rješenja i kreacije lutaka… Bibanović se može, to tvrdim sa čvrstom argumentacijom, kontekstirati ovom postavkom Pinokija u prostore teatarskog artizma, u kojima je okrenuta nova stranica sarajevskog lutkarenja. Bilo je to posve avangradno ostvarenje, jer njegovo korištenje glazbe skladatelja Mladena Milićevića stvorilo je u temopralnom smislu smjenu jakih slika, logike neke vrste igraonice, živih slagalica, u kojima je najmlađa publika, ali zašto ne kazati i odrasli (!) aktivno sudjelovala u stvaranju scenskog događanja.

Bibanović će i van Sarajeva u Dječijem pozorištu Radović u Beogradu, još jednom dokazivati svoj superiorum kada je u pitanju lutkarska kazališna umjetnost.

Paralelno, ovaj stvaralac uspješno režira u dramskom teatru i to klasika Ćopića i suvremenika Plakala!

No on je i jedan od najplodonosnijih bh. autora stasalih na valu takozvanog autorskog kazališta. Tako će, u tom maniru, nastati projekat glazbeno-dramskog tipa (ali ne mjuzikl u klasičnom vidu!) Ljubavna konzerva, kojim je Dramska scena Pozorišta mladih, kao i sam redatelj, polučio brojne festivalske uspjehe…

U međuvremenu Bibanović sve strasnije svoju stvaralačku pozornost pomiče prema formi mjuzikla…

Početak agresije na BiH strpao je skupinu nas, bezdomnih kazalištaraca, zahvaljujući permanentnom granatiranju Sarajeva, u negdanje podrumske prostore Pozorišta mladih, gdje je bila smještena njihova kabaretska scena. Tu je nastajala ideja o rađanju Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a. Tu je Bibanović osmislio okvir, konture dramske priče, a Safet Plakalo je brusio dijaloge za mini storije inspirirane životom u ratnom Sarajevu. Nastala je drama Sklonište, a temeljem nje kultna istoimena predstava, sva u maniru crnohumornih ratnih događanja i određenih situacija…

Nakon toga, tragom redateljske poetike začete u radu na predstavi Sklonište, Bibanović stvara, u sadejstvu sa Plakalom monofakturu Memoari Mine Hauzen, koju je uspješno tumačila glumica Jasna Diklić.

Kobna bolest otrgla je u najboljim, životno i najpotentnijim redateljskim godinama ovoga talentiranog pjesnika režije, filozofa i uzornog stvaratelja specifičnih kazališnih formi, koje niti kritika niti estetika, do dana današnjeg, nisu dostatno rasvijetlile?!

I, na kraju…

Ovo nije nikakav svečarski niti obljetnički teatrologijski zapis. Ovo je mali doprinos za početak ozbiljnog istraživanja o fenomenu teatarske kuće nastale u jezgri Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je bilježeći estetske uspone sve manje ostajala ratni teatar, a sve više postajala teatar raznoslojne akcije, koji je podrazumjevao i podrazumjeva duboke korijene kozmopolitizma, širokog repertoarnog traganja i aktualne, potpuno autentične redateljske i glumačke umjetnosti.

 

Pozorišni list Sarajevskog ratnog teatra SARTR

Gradimir Gojer
Autor 20.5.2017. u 09:24