Počitelj: Otvorena izložba “U kontinuitetu…”

Autor 20.11.2012. u 15:49

Počitelj: Otvorena izložba “U kontinuitetu…”

U subotu, 17. novembra 2012, u prostoru društva MLAZ, u Počitelju, svečano je otvorena izložba “U kontinuitetu…”. Na izložbi su predstavljena skulptorska ostvarenja 20 učesnika i učesnica kiparskih kolonija koje su u organizaciji Društva za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ realizovane u Počitelju od 2009. godine do danas.

Otvorenju izložbe prisustvovala je većina učesnika i učesnica, te brojni posjetitelji, gosti i prijatelji MLAZ-a, među kojima i Zdenko Lešić, Amela Hadžimejlić, Dženita Huseinović, Kaća Dorić, Mensud Kečo, Šemsa Gavrankapetanović, Pero Buntić, i drugi predstavnici javnog, kulturnog i umjetničkog života u BiH.


U ime domaćina i organizatora prisutne je riječima dobrodošlice pozdravio Dževad Ibrulj, a izložbu je prigodnim govorom otvorio novinar i književnik Ahmed Burić.

U programu otvorenja izložbe učestvovali su i članovi tamburaškog sastava iz Počitelja koji su dali svoj muzički doprinos i upotpunili ugodnu atmosferu.



Organizator izložbe je Društvo za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ, Počitelj, a projekat je djelomično sponzorisan od strane Ambasade SAD-a u BiH.

 

Ahmed Burić  

“U kontinuitetu…”  (Počitelj, 17.11. 2012.)


“Samo život proživljen za druge ima nekakvog smisla.” Tako je jedan od najblistavijih umova 20. stoljeća, vjerovatno besmrtni Albert Einstein skovao misao o tome šta je na ovome svijetu, zaista, bitno i kakvo je na njemu naše poslanje. To što radimo za svakodnevicu, da platimo račune, ili stignemo zadovoljiti elementarne potrebe, to se, biće, negdje u sravnjivanju nebeskih računa – ne broji baš previše. To je obaveza svih nas i svako od nas, uglavnom, nevoljko to ispunjava.

Jedino što će se, nadajmo se, ozbiljno računati kad naše duše budu poput opala lišća s ovog drveća, a naša uzglavlja poput ovih skulptura što leže ispod galerija Mlaz, je djelo. Kontrakcija mišića koju umjetnici naprave klešući, skulptorski znoj, ili oslabjeli vid pri savijanju žice, i ovo nepouzdano pripovijedanje sve će se to jednom zaboraviti. Ali, ono što neće je ovaj kutak, ovaj otočić otvorenosti na putu između mora i Sarajeva, ovaj Mlaz koji nas je okupao svojom energijom, i okupio, svakoga iz svog domena – slikarstva, skulptorstva, poezije, drame – da nešto doprinese nekakvome zamišljenom, ili stvarnom, Velikom duhu ovdje ispod kule u kojoj se nekada sudilo i presuđivalo. Na kraju ne preostaje ništa nego Vrijeme, ono je najbolji sudija i najpouzdaniji svjedok: sve što napravimo jednom će biti prah i pepeo, a vremenu ostaje da to verificira na pravi način.

U tom smislu skulptura, ipak, ostaje najpouzdanije svjedočanstvo nekog vremena, jer zbog postojanosti preživljava bolje od drugih grana umjetnosti. Ako se za slikarstvo može reći da je bila osnovna potreba čovjeka da prenese ono što je vidio i time eventualno ukrasi svoje osnovno okruženje, pećine Lescauxa ili Altamire, recimo, onda je skulptura nekakva materijalizirana želja za trajanjem. Stoga, nije ni čudo da se u skulpturi dolazilo do najboljih rezultata onda kad je duh civilizacije bio na najvišoj razini – u helenskom dobu, za asirske civilizacije ili u renesansi. Slikarstvo, dakle, traži potez, bljesak, ideju, nekakav poetski uzlet u dubinu vlastite imaginacije, dok skulptura hoće uobličenu misao, neku vrstu plana za budućnost, ili svemir, sasvim svejedno, plana koji osim ideje, treba imati i nešto čvrstog materijala oko sebe, koji će ostajati kroz vrijeme, prkoseći mu i svjedočeći u isti mah.

Neka mi bude dozvoljena i jedna u ovakvom svečanom trenutku pomalo relativizirajuća misao, možda i neprimjerena svečanom trenutku, ali vjerujem duboko tačna: Bosna i Hercegovina i njeni umjetnici u likovnoj umjetnosti najbolje su rezultate postizali u grafici i slikarstvu. Kiparstvo je, ipak, zahtijevalo jednu vrstu tradicije i kontinuiteta koje dugo nije bilo, i koja se danas uspostavlja kao neka vrsta početka puta u nepoznato, u neizvjesno, u budućnost koju, eto, stalno prizivamo, a ona nikako da dođe. Možda je, uostalom, već došla ali je mi ne znamo prepoznati, zabavljeni sumornom svakodnevicom i u onoj egzistencijalnoj trci za onim što izgleda kao ispunjenje te svakodnevice, a zapravo je samo preživljavanje.

Odmaći se barem korak od toga znači imati kontinuitet. A kvalitet života, pa i umjetnosti, ne ovisi od uzleta, od bljeskovitih zamaha koji se brzo proglase veličanstvenim, da bi se još brže zaboravili, nego od trajanja, od kontinuiteta, u kojem svaki od ovih umjetnika koji ovdje izlaže – pa redom Fikret Libovac, Emir Kapetanović, Snježana Idrizović, Mustafa Skopljak, Lejla Ćehajić, Sreten Milatović, Nela Hasanbegović, Mauro Tonet, Saša Stanišić, Samir Sućeska, Ira Skopljak, Roman Sulejmanpašić, Muhamed Begić, Aida Alić, Anesa Kadić, Sandra Vuković, Darko Šobot, Salim Obralić, Danijela Novaković, Daniel Premec – dao je sasvim drugačiji i novi doprinos razumijevanju i razvoju umjetnosti. I davanju nove dimenzije, što je uvijek svugdje zadatak umjetnosti, pogotovo one kojoj su tri postojeće dimenzije zadani okvir, osnovni alat s kojim operira. 

Živimo u zatvorenom društvu. Ovakvi koncepti ohrabruju i stvaraju nadu da neće baš uvijek biti tako, da ćemo zahvaljujući Mlazu, kontinuitetu i ovim ljudima moći jednom reći da se ostvarila vizija u jednom vremenu, koje ni po jednom parametru nije bilo lako ni ugodno, ni za život ni za umjetnost. Vjerujem da neću pogriješiti ako ustvrdim da je su ova izložba i akcija okretanje nove stranice u našoj likovnoj umjetnosti, poglavito kiparstvu, i da je za to najzalsužniji duh Mlaza, duh iza stoje konkretni ljudi sa zanesenjačkim idejama i karakterom. Što ih čini jedinstvenima.

I kad smo već krenuli s Einsteinom, da s njime i završimo: “mnogi ljudi misle da je pamet ono što odvaja ljude i čini jedne značajnijima od drugih. Kako starim, sve sam više uvjeren da je to – karakter.”

“U kontinuitetu”, dakle svoju posebnost ima zahvaliti karakteru onih koji su ovaj koncept vrta – koji je osnovna metafora i činjenica ljudske egzistencije, ali o tome neki drugi put – otvorili i dali umjetnicima i nama koji smo se tu došli “osjećati” da oplemene, kako prostor, tako i naše duše. Za ova, i neka druga, bolja vremena.

 

 

 


Autor 20.11.2012. u 15:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija