Pod vedrim nebom Hercegovine: Promovisane ‘Krhotine’ Ismeta Prcića u Herzegovina Lodges

Stefa
Autor 9.6.2014. u 14:57

Izdvajamo

  • Tamo gdje priroda ruši granice postavljene u nekom svijetu u kom vladaju drugačija pravila još više dolaze do izražaja ljudske i umjetničke osobine kakve posjeduju ljudi poput Ismeta Prcića. Na književne promocije i bilo koji drugi umjetnički sadržaj na takva mjesta dolaze samo oni koje umjetnost iskreno zanima, oni koji su spremni dati dio sebe kako bi od drugih primili dio zauzvrat. Daleko od svjetla reflektora, gužvi, foto reportera i demonstracija perifernog. Na mjestima poput Boračkog jezera gdje se podsjetimo kako nam tek malo nedostaje da bismo mogli trajno uživati u suštini a ne formi koja nas trajno okupira.

Povezani članci

Pod vedrim nebom Hercegovine: Promovisane ‘Krhotine’ Ismeta Prcića u Herzegovina Lodges

Da nije izmješten iz vlastitog jezika i domovine, Ismet Prcić bio bi glumac, i to odličan. Uvjeriće se u to svi oni koju budu imali priliku da ga slušaju dok govori odlomke iz vlastitog romana.

Piše: Kristina Ljevak

U Americi, u koju je došao iz Tuzle, shvatio je da će mu se glumačka karijera bazirati na interpretaciji loših momaka sa istoka i još lošijih sa prostora zapadnog Balkana.
I odlučio je pisati i izgraditi vlastiti teatar, dramu i njene zaplete u svom romanu. I napisao je. Od prve rečenice do knjige na policama knjižare prošlo je 11 godina. Ali je vrijedilo.

‘Krhotine’ su prvi autorov roman i ne samo roman jer Ismet Prcić nikada ranije ništa nije pisao i objavljivao, a po ocjeni The New York Times-a ‘Krhotine’ su jedan od 100 najboljih romana objavljenih u 2011. godini.
Tome treba dodati i dosadašnje prevođenje na osam svjetskih jezika.
U prevodu na bosanski jezik možemo ga čitati zahvaljujući izdavačkoj kući Buybook.
‘Krhotine’ su sve ali ne i roman koji izgledao kao roman prvijenac. One su u prvom redu potvrda da najčešće najbolje napisano o iskustvu posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini dolazi od autora koji više ne žive u našoj zemlji.
U romanu srećemo dva lika, jedan se zove isto kao i autor. Drugi je Mustafa, alterego Ismeta Prcića. Mustafa je onaj koji je ostao u ratu, u rovu, u bolničkom krevetu…Njihov život se prepliće, kako u romanu tako i u autorovom iskustvu. Na momente ne znamo kad je o kojem riječ i koji je barem kao književni lik stvaran. I to nije bitno. Ni za život, za književnost još manje.
Pored dva junaka, Mustafe koji ima neposredno iskustvo borbe u ratu i mladog Ismeta Prcića koji je zahvaljujući nezavisnoj pozorišnoj trupi iz ratne Tuzle otišao u na pozorišni festival u Edinburg pa potom i u Ameriku, važan segmen ‘Krhotina’ su dnevnički zapisi Ismeta Prcića, odnosno pisma majci, iz kojih saznajemo svu nesreću emigracije i života koji formalno jeste sloboda a suštinski je sve drugo samo ne to.
Osjećaj krivice zbog odlaska, majka i tuzlanski mladić koji od ostataka granata pokušava napraviti novu koju će ‘vratiti’ neprijatelju najznačajnije su krhotine od kojih je sačinjena nevjerovatna priča o odrastanju, ratu, umjetnosti, emigraciji i životu sa svim njegovim nesavršenostima.

Ismet Prcić (autor, a ne književni lik) netipičan je čovjek. Prostor za promociju vlastitog djela ne koristi kao priliku za demonstriranje znanja o teoriji književnosti.
Njegova razigranost iznenađuje a neposrednost pomalo zbunjuje.
On je šoumen koji je jednostavno napisao dobar roman i čovjek koji će znati nastaviti živjeti i ako drugi ne bude jednako dobar.
Ima i u toj nesretnoj tuđini nekih prednosti. Njegov život i rad ne zavisi od mišljenja palanke, bilo koje bosanskohercegovačke. Na njegov spokoj i lično zadovoljstvo nikad neće moći uticati samoproglašeni autoriteti književne teorije. Čini mi se da bi bilo isto i da živi ovdje. U ovoj nesretnoj zemlji koja jedino ne prašta sreću i uspjeh.
Zato je za takvog autora i njegovu novu publiku promocija u Herzegovina Lodges na Boračkom jezeru bila pravi izbor.
Tamo gdje priroda ruši granice postavljene u nekom svijetu u kom vladaju drugačija pravila još više dolaze do izražaja ljudske i umjetničke osobine kakve posjeduju ljudi poput Ismeta Prcića. Na književne promocije i bilo koji drugi umjetnički sadržaj na takva mjesta dolaze samo oni koje umjetnost iskreno zanima, oni koji su spremni dati dio sebe kako bi od drugih primili dio zauzvrat.
Daleko od svjetla reflektora, gužvi, foto reportera i demonstracija perifernog. Na mjestima poput Boračkog jezera gdje se podsjetimo kako nam tek malo nedostaje da bismo mogli trajno uživati u suštini a ne formi koja nas trajno okupira.

Stefa
Autor 9.6.2014. u 14:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija