POGUBNOST BESMISLA

Gradimir Gojer
Autor 13.10.2015. u 12:48

POGUBNOST BESMISLA

Jelena Popović „Kiša“, režija Darijan Mihajlović, Pozorište Boško Buha, Beograd

 

Evidentna je kriza, manje u repertoarnom, a daleko više u izvedbenom aspektu produkcije Pozorišta Boško Buha iz Beograda, jer kao i u slučaju prethodno viđene predstave Magareće godine Branka Ćopića, tako i predstava Kiša Jelene Popović nema ozbiljnijeg estetskog uporišta, prevashodno u izvedbenim aspektima predstave. Naivna pričica o djevojčici Kiši i događanjima oko i u njenom životu, kao i životu njene bliske obitelji, ni u kom slučaju ne zadovoljava niti jedan od aspekata teatarskog odgoja djece i mladih, a pogotovo u ključu iznimno ozbiljne tradicije ovog poznatog beogradskog teatra, koji se godinama potvrđivao upravo u aspektu, s jedne strane jasnog edukacijskog rada sa najmlađom populacijom, a s druge, pak, strane u smislu nešto snažnijih ambicija ostvarivanih na Večernjoj sceni ovog teatra.

Predstava Kiša svoju teatarski neslavnu sudbu duguje, prije svega, jednom plošnom, ni u kom slučaju ozbiljnijem poniranju u suštinu ionako tanjušne storije Jelene Popović.

Redatelj Darijan Mihajlović na uistinu zanemarivoj scenografskoj pozadini, uglavnom sačinjenoj od rasvjetnih tijela, pa sukladno tomu de facto ogoljenoj pozornici repetira već viđene mizanscene, ozbiljno dovodeći u pitanje vjerodostojnost svojih prethodno viđenih mizanscenskih rješenja.

Prekidanje temeljne storije songovima podsjetilo me je na niz nemušto mišljenih i jednako nemušto režiranih predstava za djecu, u kojima autori, kada ništa drugo ne znaju, presjeku temeljnu radnju songovima?!

Naravno, posebna je priča korištenje takozvanog plejbeka u ovakvim predstavama. Jer, plejbek u teatru je inače jedna krajnje simplificirana i najmanje nužna fonska kategorija.

U ansamblu predstave teško bih mogao izdvojiti nekoga od protagonista, iako aspekt lutka-igre, koji kreira Goran Bavančević evidentno ostvaruje i ozbiljniji teatarski rezultat, a shodno tomu i seriozniju komunikaciju sa dječijim gledalištem. Opasno je, pa, u neku ruku i iznimno društveno neodgovorno praviti predstave koje isijavaju prazninu, nemuštost i potpuno odsustvo ozbiljnije artističke supstance.

Nažalost ispraznost i nemuštost u ovoj predstavi su dominantne kategorije, pa se valja pitati kako odgajati najmlađu publiku, pogotovo u situaciji u kojoj u Beogradu postoje iznimno seriozne teatarske kuće koje produciraju kazališni program za odrasle?!

Praznina koja se javlja u dječijem teatarskom odgoju, između prvih susreta sa lutkarskim teatrom i ulaska u ono što se zove najozbiljniji teatarski projekat, bilo da se radi o klasici ili suvremenim tekstovima, je toliko opasna da se ne trebamo čuditi što i na predstavama takozvanih velikih teatara imamo neprimjerene reakcije na određene sadržine, potpuno neobrazovane i u teatarskom smislu zapuštene kazališne publike!

Gradimir Gojer
Autor 13.10.2015. u 12:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija