POMOĆNE SNAGE HUMANOSTI: SOCIJALIZAM I HRIŠĆANSTVO

Branko Milić
Autor 16.11.2012. u 10:59

POMOĆNE SNAGE HUMANOSTI: SOCIJALIZAM I HRIŠĆANSTVO

Ni socijalizam se ne smije previdjeti među duhovnim snagama koje su radile protiv konsekvencija fiziološkog evolucionizma. Jer premda je naučni socijalizam bio saglasan sa mančesterstvom i darvinizmom u potcjenjivanju etičkih snaga i u stremljenju da ih zamijeni čisto privrednim mehanizmima, ipak postoji duboka provalija između oboga u odnosu na vrednovanje datih odnosa, kao i u odnosu na društveni ideal. Liberalizam i darvinizam;, kojima vlada vjera u jedinospasavajuću snagu egoizma i prava jačeg, nisu vidjeli — ili nisu htjeli da vide — hekatombe nesrećnih, ugnjetenih, beznadno iskoošćavanih ljudi, koje su ovi sistemi stvarali. Narastajući socijalizam bitno je pomogao, pri tome, da se rastrgao ovaj obmanjujući veo.

Tako je naročito Fridrih Engels u svome radu: »Položaj radničke klase u Engleskoj« (1845) sakupio potresan materijal, koji je bar dijelom počivao na njegovom vlastitom posmatranju i svakako bio pogodan da pokaže kako su stanjas koja su počela da se razvijaju pod što je moguće neograničenijom vlašću slobodne konkurencije daleko od onog carstva opšte sreće koje je postulirala teorija kao nužni rezultat. I kod Marksa ide ruku pod ruku s izlaganjem njegove vlastite ekonomske teorije jetka kritika postojećeg privrednog stanja. Ali, istovremeno, ne treba previdjeti da kasniji teoretičari socijalizma, kao npr. Anton Menger u svome »Novom moralnom učenju« (1905) i isto tako Karl Kautski (»Etika i materijalističko shvatanje i storije«, 1906), doduše ne očekuju mnogo od moralnih snaga jedinki, no zato s utoliko većom toplinom govore o povoljnim uticajima koje bi morao izvršiti promijenjeni društveni poredak na moralni život jedinki — poglavito time što on odstranjuje brojne prepreke koje klasna vladavina i prevaga privatno-pravnog stanovišta nad društvenoetičkim ili državno-pravnim u društvenom poretku stavlja na put praktičnom ostvarenju humanih ideala.

I ovdje neka je uopšte ukazano na to da odnos između socijalizma i evolucionizma dopušta dvostruko tumačenje. Mnogi zastupnici misli o razvitku pribavljali su upravo iz temeljnih pretpostavki svakog prirodnog razvitka, iz nejednakosti odnosa, iz nužnosti slobodnog takmičenja, iz odnosa napetosti i odstojanja unutar društva, odlučujuće argumente protiv uvođenja socijalističkog poretka, koji bi čovječanstvo morao da vodi ka zastoju, ka talogu. Ali na drugoj strani stoji i mišljenje onih koji u kapitalistički organizovanom društvu, izgrađenom na principu slobodnog takmičenja, vladajuće metode izbora smatraju ne sredstvom za Više stvaranje i podizanje, nego, štaviše, oruđem pritiska i podivljavanja masa, etičkog bruta-liziranja izrabljivača i gospodara i u početak višeg čovječanstva hoće da vjeruju tek tamo gdje su stečene izvjesne široke osnove osigurane ekonomske egzistencije za sve.

Najdublje se ističe socijalistička misao kod Ferdinanda Lasala. Doduše, objavljuje i on svojim »gvozdenim zakonom najamnine« izvjestan determinizam privrednog života, koji podsjeća na osnovna shvatanja marksizma. Ali on je veoma daleko od kvijetističkog pouzdanja u dijalektiku istorijskog razvitka, koja s imanentnom nužnošću ukida kapitalizam kao oblik privatnog vlasništva i privatne organizacije rada i prevodi ga u socijalizam. Moralna čovjekova volja, vođena idejom, može da upravlja istorijskim. tokom. Ova ideja naknada je bijednog pojma države mančesterske teorije — čiste pravne države, koja se stara samo o »noćobdijskoj dužnosti« i ne treba da čini ništa više nego da svakom pojedincu garantuje nesmetano vršenje svoje slobode — pomoću ideje kulturne države, koja je izgrađena na solidarnosti interesa svih sastavnih dijelova naroda. Ova država ne samo da štiti život i svojinu pojedinaca nego ih svojom intervencijom, svojim ustanovama i djelima osposobljava da postignu takav stepen života, sumu obrazovanja, moći i slobode kakvu rasparčani ne bi mogli dosegnuti. Iz moralne ideje takve države — jednom novim potrebama prilagođenom nasljeđu hege-lovske filozofije, koja je prema cijelom njegovom obrazovanju Lasalov osnov, — izvođena je obaveza države naspram radničke klase, a opet samom radničkom staležu težnja ka ostvarenju jedne takve narodne države, u kojoj Lasal vidi cilj novije istorije, postavlja se kao moralna dužnost. Na način koji podsjeća na Fihtea i njegova »Osnovna obilježja sadašnjeg doba«, Lasal se obraća savjesti građanstva i njegovu opoziciju protiv razvitka nižih klasa označava kao svjesnu suprotnost ličnog interesa kulturnom razvitku nacije, moralnoj zajednici vlastitog naroda.

Gotovo istovremeno sa Lasalom istakao se i F r. A. Lang e svojim društveno-političkirn radovima. Godine 1865. pojavila se knjiga 0 radničkom pitanju; godinu dana potom spis: »D ž. S t. Milovi pogledi na društveno pitanje«. Ovdje je Mil označen kao onaj koji je najodlučnije prekinuo sa narodnom privredom egoizma i najtemeljni je pripremio novu epohu nauke; ovdje je narodno-privredna teorija egoizma, koja je bila napravljena iz Smitova sistema, označena kao apstrakcija koja je po sebi opravdana i za uprošćavanje problema preporučljiva, no koja postaje potpuno nepogodna ako se pokuša da se podigne do učenja koje reguliše cjelokupno ponašanje čovjeka prema čovjeku. Značaj borbe za život u organskom razvitku je priznat; no istovremeno postupak prirode označen kao đžinovsko rasipanje životnih začetaka i upravo zato kao neprimjenljivo na ljudski rod. Potpuno u istom smislu već je rekao Lasal: »Ako bismo svi mi bili jednako jaki, pametni, obrazovani, bogati, tad bi nesmetana samodjelatnost svakog pojedinca mogla biti moralni princip. Pošto mi to nismo i ne možemo biti, to ovaj princip u svojim konsekvencama vodi u duboku nemoralnost.« I takođe kod Langea — prvenstveno u kasnijim izdanjima »Radničkog pitanja« iz godine 1874. i 1879, koja su se više obraćala vlasnicima nego radnicima — nalazi se snažan apel na moralni uvid za savladavanje pogrešnih voljnih smjerova, od kojih boluje obrada društvenih problema, i ubjeđenje da budućnost kulture zavisi od njihovog uspješnog rješenja, od pomirenja društvenih suprotnosti. Među sredstvima za rješenje radničkog pitanja navedena je u prvom redu humanost, priznanje trajnog i iskrenog rada na dobro masa. Izričito se Lange okreće protiv onih »filigraničara istorije« koji upozoravaju na nemoguće ideale i ukazuju na to da je dosad svaka viša kultura samo malom broju koristila — misao koju je upravo tada zagovarao Hajnrih f. Trajčke svojom optužnicom »Socijalizam i njegovi pokrovitelji«. Ovaj; u stremljenjima da se poboljša sudbina trudbeničkih klasa vidi samo »onemoćali eudemonizam«. Društvena bijeda za njega je nešto neizbježno, zasnovano zakonima ljudske prirode i društva. Ona je istovremeno pretpostavka sve više duhovne kulture.

Kao odgovor na ova izlaganja objavio je Gustav Šmoler svoju otvorenu poslanicu Trajčkeu: »O nekim osnovnim pitanjima prava i narodne privrede« (1875) —, izvrsno pobijanje od Trajčkea propovijedanog društvenog aristokra-tizma i značajan spomenik zaokretu koji je počeo da se ostvaruje ui shvatanjima njemačkih nacionalnih ekonomista. Smoler nije nipošto jedini zastupao to što je on iznio protiv Trajčkea. Već godine 1872. uslijedilo je osnivanje Društva za socijalnu politiku — značajan simptom ponovnog prodora jednog humanog i etičkog načina posniatranja. u naučnu teoriju učenja o narodnoj privredi. Ovdje se kao vodeće načelo postavilo to da u privrednom životu neograničena vladavina pojedinačnih interesa, koji su često suprotni i nejednako snažni, ne jamči dobro cjeline; da, štaviše, zahtjevi smisla za cjelinu i humanosti moraju važiti i u privrednom životu i da pri tom treba da se dopusti dobropromišljeno uplitanje države u interesu svih učesnika. Dalji razvitak ovog narodno-privrednog pravca, koji su tadašnjoj Njemačkoj još mnogobrojne pristalice mančesterske teorije označile kao »katedarski socijalizam«, ne može se ovdje dalje pratiti; ali na preobražaj javnog mnjenja, na stvaranje novih, društveno-etičkih ideja, na ispunjenje pojma »privredne slobode« novim pozitivnim sadržajem, on .je ne samo u njemačkom carstvu! nego i u Austriji izvršio snažan uticaj. Ali opis ovih pojava, unutarnji razvitak »katedarskog socijalizma« i duboki tragovi koje su njegova učenja izvršila na socijalna zakonodavstva oba carstva spadaju u jednu drugu oblast. Osoben i ne bez protivrječnosti je položaj koji su hrišćanske crkve i crkvene partije zauzele prema problemima ove moderne društvene etike. O hrišćansko-društvenom pokretu u Engleskoj, koji su stvorili sredinom 19. vijeka ljudi kao što su Moriš i Kingsli, već je ranije bilo govora. Polazeći od engleske državne crkve i ostajući dogmatski s njom usko vezani, oni su objavili pravi duh hrišćanstva kao univerzalno spasonosno sredstvo za sve dru¬štvene rane. Ali je već dugo vremena prije njih, početkom tridesetih godina, u Francuskoj Lamneu svome časopisu: »L’ Avenir«, i još odlučnije u svojoj snažnoj knjizi: »Paroles d’un Crovan t«, poistovetio hrišćansko evanđelje sa demokratskim i socijalističkim idejama i sa vatrenom, zanosnom rječitošću, na osnovu misli o zajedničkom božjem očinskom odnosu i hrišćanskoj bratskoj ljubavi, zahtijevao preokret postojećeg društvenog i privrednog poretka. » Paroles d’un Croyant« izazvale su tada ogromno uzbuđenje. Ali je Lamneove tendencije odmah Rim najodlučnije odbacio, a »Paroles d’un Croyant je osudila Enciklika od 10. jula 1834. godine kao petljanija bezbožnosti i drskosti. To je potpuno shvatljivo. Društvena knjiga potraživanja rimske crkve bila je suviše teško opterećena. Komunističke tendencije prvobitnog hrišćanstva, koje su kod crkvenih učitelja još sve do 4. vijeka nalazile snažan odjek, bile su sve više potiskivane od kasnijeg hijerarhijsko-teokratskog razvitka crkve. Gajenje evangeličkog ideala savršenosti bilo je prepušteno jednom određenom dijelu crkve, redovima, i komunizam koji je vladao unutar ovih udruženja nije sprečavao da mnogi od njih prema spol ja istupaju i djeluju kao velikai kapitalistička preduzeća.

Staro hrišćanstvo objavilo je jed¬nakost i bratstvo i ostvarivalo ga jer nije htjelo biti od ovog svijeta i nije ništa moglo biti u ovom svijetu. Kasnije političko-teokratsko hrišćanstvo objavljuje ovim mislima — izuzev kada su u najubla-ženijem obliku — rat, jer želi biti u ovom svijetu i vladati. Za sistem političkog i društvenog pritiska, koji je feudalna država vršila sve do početka novog doba, nosi crkva, stoga, svoju đobronapunjenu mjeru sukrivnje, koju i od nje ostvarivana blagotvornost i briga za sirotinju, mnogoslavljena i u njenim pojedinim djelima često zadivljujuća »hrišćanska Caritas«, nije bitno olakšala. Ako bi ovaj sud izgledao suviše strog, podsjećamo samo na to u šta se u zemljama najveće crkvene moći pretvorio narod za vrijeme tri vijeka nakon reformacije. Upravo ova vrsta društvene etike, koja se nigdje ne vraća na prave izvore bijede, nego uvijek pobija samo simptome nedovoljnim palijativnim sredstvima, bitno je doprinijela tome da se diskreditira »moral ljubavi prema bližnjem i moral humanosti« u krugu evolucionističkih etičara i da se smatra upravo neprijateljem zdravog višeg stvaranja čovječanstva. Da je pravo dobročinstvo pro¬filaktično i da se može sastojati samo u tome da se siromašan čovjek opet osposobi da sam sebi pomogne; da ona jamči prava i sredstva rada namjesto da daruje milostinju — svakako je jedno od najznačajnijih saznanja modernog razvitka u ovoj oblasti. Upravo prema ovim osnovnim mislima moderne društvene etike crkve su se (kato¬lička kao i protestantske) dugo zatvarale, jer su dosta zadržale od prvobitnog duhovnog stava hrišćanstva, da bi ugnjetenim mogle reći: zemaljska sudbina je potpuno beznačajna; kako god ispadalo, ipak je to samo predškola za nebo; a pošto je lakše da se kamila kroz iglene uši provuče nego da bogataš uđe u nebesko carstvo-, to zemaljska siromaština sa njenim patnjama znači čak prednost za budući život.;

Tek je godine 1864, dakle u isto vrijeme kad se njemačko radništvo moćnom Lasalovom snagom agi to van ja pokrenulo da izbori politička prava i učešće u dobiti preduzimača, istupio biskup Ket1er od Majnca s pokušajem da uz bok nevjerničkog ili bar crkveno indiferentnog socijalizma postavi crkveni protivpokret.

U toj godini pojavio se njegov spis: »Radničko pitanje i hrišćanstvo«, u kome je on u biti pristupao Lasalovom učenju o gvozdenom zakonu najamnine i s ovog stanovišta kritikovao položaj radničkog staleža. I on želi da ovaj položaj poboljša pomoću proizvodnih asocijacija; samo što su takve, kod njega, trebale biti stvorene ne pomoću države, nego pomoću slobodne samopomoći i podrške od strane velikih kapitalista. Sudjelovanje etičkih snaga u liječenju rana modernog privrednog života ovdje je snažno naglašeno — prirodno, prema piščevom položaju da prije svega naglasi da se takve snage u prošlosti, kao i u budućnosti isključivo mogu nalaziti u hrišćanstva, koje, kao što je u antici robove uzdiglo do ljudskog dostojanstva, tako i u današnjici može jamčiti radniku jedmo djelotvornu zašt:tu i u stanju je da bogatim ulije duh požrtvovnosti, samoograničavanja. Slične misli već je ranije razvio katolički nastavnik nacionalne ekonomije P e r e n, profesor na Levenskom univerzitetu, u svome radu »Bogatstvo i siromaština«.

Ali i nakon ovih pokušaja da se stav crkve prilagodi promijenjenim prilikama, Rim je oklijevao da se uputi na novi i opasni put, koji je crkvu neizbježno morao dovesti u bliski dodir sa tako zastrašujućim »modernim idejama«. Tek godine 1891. odlučila se R’mska kurija, pod daleko vidim Leom XIII, da Enciklikom od 17. maja »Rerum no var u m« napusti dotadašnju! uzdržijivost. Doduše, i ovdje se zadržava pravo na privatno vlasništvo, podsjeća na pohvalu siromašnih u evanđelju i poziva radnika na strpljenje u patnji; no istovremeno se jedan broj društvenoetičkih zahtjeva izričito odobrava kao sredstvo za unapređenje i održanje religioznog života. I ovdje se vlasnici i poslodavci ozbiljno i snažno podsjećaju.

(Fridrih Jodl – Istorija etike kao filozofske nauke)

Ka filozofiji

Branko Milić
Autor 16.11.2012. u 10:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija