Posljednji veliki intervju Miljenka Smoje konačno – ukoričen!

tačno.net
Autor 29.9.2015. u 11:19

Posljednji veliki intervju Miljenka Smoje konačno – ukoričen!

Bilo je tu nekoliko dana batuda i zajebancije, nema tu velike istine, nije bija takav čovik: život ne treba shvaćati previše ozbiljno, a Smoje je zna šta govori. Tako je svoju knjigu, razgovor s bardom novinarstva ovih prostora, između ostalih (puno ozbiljnijih) tema tijekom intervjua, sažeo je Boris Dežulović

Svojevrsni “Deja Vu” odvijao se u kavani Bellevue – šest mjeseci ranije, gotovo identična ekipa također je bila na “bini”. U pitanju je bila promocija knjige (drugog izdanja, doduše), kao i u ponedjeljak, tema čisto splitska, a izdavač iz Rijeke, sve je isto osim lokacije…

Koncem ožujka je međutim predstavljeno drugo izdanje knjige “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”, dok je u punoj kavani Bellevue, na figurativnim razvalinama stečaja Laurusa, održana promocija knjige “Razgovori sa Smojom”. Za počasnim mjestom kavane, inače jedne od omiljenih “štacija” splitskog pisca i legende novinarstva, našli su se autor knjige Boris Dežulović, Viktor Ivančić (nije ih potrebno posebno predstavljati), šjor Feđa Klarić, fotoreporter i dugogodišnji “kompanjon” Miljenka Smoje na nebrojenim putovanjima i zadacima, ali i “onako”, Dragan Ogurlić, direktor izdavačke kuće Adamić iz Rijeke te moderator Dragan Markovina. Kao i prije šest mjeseci, dobre “batude” i izjave kao stvorene za naslove, pune šušta i gušta, frcale su na sve strane…

12010790_1471720429804224_5056647733896987756_o

Kako je uopće došlo do ideje o izdavanju knjige, pojasnio je Ogurlić. Upravo na toj splitskoj promociji drugog izdanja “Smijeha slobode”, odgovarajući na pitanja iz publike, Boris Dežulović je onako usput spomenuo, između dva zareza, kako je za Feral radio veliki, testamentarni intervju sa Smojom.

– Odmah mi je “zazvonilo”, nazvao sam ubrzo Predraga i Borisa i realizirali smo ovu knjigu u kojoj je dao puno odgovora o Smojinom stavu prema novinarstvu, Splitu, novoj vlasti i pisanju za Feral gdje je mogao pisati što je htio. Neke od 70 fotografija Feđe Klarića u ovoj knjizi nikad nisu bile objavljene… – kazao je direktor Adamića, samo da bi ga koju minutu kasnije, tipičnim splitskim humorom, “ispravili” Dežulović i Lucić.

– Naletija je Ogi na “baketinu”, namjerno sam to “usput” spomenija…

– Sramotno mali dio Smojinih tekstova je ukoričen, a zaslužuje da bude. Možda je tu negdje Ogurlić… – bivši Feralov tandem još uvijek nije za otpisati.

Tako se i nastavilo, red ozbiljne priče, red zajebancije.

– Nema tu velike istine, nije Smoje bija takav čovik. Život ne triba shvaćati previše ozbiljno, to je njegova poanta razgovora u tih nekoliko dana 1995. godine na Braču. A Smoje zna šta govori. Ponudio je skraćenu verziju intervjua koji je izlazio u 14 nastavaka Ferala autor knjige Boris Dežulović.

Sve mu je Smoje u tih par dana rekao, od epizode s antibirokratskom revolucijom do zadnjeg seksa, kaže Dežulović, to je kronika Hrvatske 20. stoljeća, sa svim zabludama Miljenka Smoje.

– Mislim da bi Smoje bija zadovoljniji onakvim, poluilegalnim sprovodom s par desetaka prijatelja i agenata nego paradom patetike i licemjerja onih istih ljudi koji su ga istjerali iz Slobodne Dalmacije, odavde i iz Adriane,… Kao što mu nije odgovaralo ono tapšanje, tako ga je uništila i situacija u kojoj su ga se odrekli. A on je bija samo čovik s makinjetom. Moram reći i kako je sam Smoje govorija da mi iz Ferala i on nismo bili toliko povezani, naš način nije bija i njegov način, ali nismo morali raditi iste stvari da bi se poštivali i da bi, nakon što je “izbačen” iz Slobodne, došlo do Smojinog pisanja za Feral Tribune – rekao je Lucić, nadovezujući se na Dežulovićevu opasku kako je Split takav, ne poštuje autoritete i ne sviđaju mu se uspješni, što je jedan od malo razloga zašto voli Split.

– Kukoš je škrti dvometraš, Ivanišević je debil, to je takav mentalitet. Samo što je Smoje bija zgažen na puno grublji, nimalo šarmantan ni mediteranski način. Posta je orjunaš, jugoslovenčina, četnik,… Cila Hrvatska je 1991. i 1992. godine bila mala provincijska sredina koja se ponašala po načelu krda, a znamo kako u krdu prolaze crne ovce. A Smoje je bio portretist tog krda, sa simpatijama prema krdu kao malo koji autor koji je pisao o malom čovjeku koji postane sitan. Njega je takav odnos njegovih donedavnih prijatelja i poznanika ljudski pogodio, teško pogodio – neke su od Dežulovićevih impresija.

– Imao sam izuzetnu privilegiju učiti novinarstvo i život uz Smoju. Bio je veliki farabut, pozvan je na jahtu Luciana Benettona u Milni, otišao je tamo s majicom i natpisom preko prsiju – Lacoste! Bio je jedini novinar u Slobodnoj koji nije imao svoj stol, znalo je proći po godinu ili dvije da ne bi svratio u redakciju, a kako tada nije bilo mailova ni mobitela, po tekstove smo išli kuriri, vozači ili ja, ali uvijek iza 11 jer bi do tada “tuka” na makinjetu… – samo je dio šjor Feđinih priča iz svakodnevnih susreta sa Smojom.

Zanimljivo je bilo na samom kraju (moderator je pinkicu odužio cijelu priču, takav je bio dojam većine prisutnih), pitao je Markovina autora knjige kako to da je Smoje pisao o Hajduku, kad bi po logici stvari trebao biti Splitovac?!

– Navijanje nije stvar svjesnog izbora. Po izboru bi ja bija navijač Splita, ali kad sam od malih nogu navijač Hajduka, jednostavno nema druge. I kad gledam nekidan utakmicu, upadam u jednu shizofrenu situaciju. A Smoje… Pa, Stari plac mu je valjda bija bliži, a i Split je bija radnički klub.

5609a72b3bb0d9e0148b46b1

dalmacijanews.hr

tačno.net
Autor 29.9.2015. u 11:19