POSTMODERNO, ANGAŽIRANO, MOSTARSKI…

tačno.net
Autor 21.2.2015. u 11:46

POSTMODERNO, ANGAŽIRANO, MOSTARSKI…

 

Autorski projekat (tekst i režija) Dragana Komadine „Ajmo na fuka“

koprodukcija Narodno pozorište Mostar i HNK Mostar

 Piše: Gradimir Gojer

Objektivno gledajući, medijski i u svakom pogledu, pretjerano je inzistirano ovih dana na društvenom pa i političkom aspektu zajedničkog, koprodukcijskog projekta dvaju mostarskih kazališta!?!

Naravno, nitko pametan, o političkoj mudrosti ovoga trenutka da i ne govorim, ne može zanijekati da je činjenica da jednu duodramu supotpisuju dvije kazališne kuće!

Ipak, bez obzira na tvrdnje autora ovog projekta Dragana Komadine i zvaničnika mostarskih teatara mene je ove hladne mostarske noći, u dvorani Narodnog pozorišta Mostar, prikraćenoj (???) za bilo kakvo grijanje, najviše grijao autorski koncept Dragana Komadine.

Mladi je dramaturg, od nedavno i novopečeni redatelj, odlučio na pozornici progovoriti o svemu onom o čemu se u Mostaru, o Mostaru i mostarskim prilikama, uglavnom šapuće!?! Surovi ožiljci rata, koji je Mostar devastirao prije svega u pogledu ljudskih resursa, intelektualnih potencijala; koji je napravio u gradu – dženetskoj bašči neviđeni kulturocid i urbicid, imaju odraza, nažalost i danas (!!!) na suvremene žitelje grada na Neretvi.

Politički umjetno podijeljen grad teško odoljeva upornim novim dozama nacionalističke logike, koja mostarski mir (?!?) održava ravnotežom strahova, a u zraku se i dalje osjeća totalna nevjerica i gajeno nepovjerenje među ljudima, pa  artistički progovor o toj surovoj stvarnosti, mostarskoj, ima i te kako dubokog rezona.

Trebalo je proći puno godina poslije okončanja krvavih sukoba u Mostaru, pa da jedan stvaralac autorski progovori o brojnim neuralgijama rata, poraća i po mnogo čemu varljivog mira (???).

Mladi Dragan Komadina je smogao hrabrosti da napravi predstavu temeljem vlastitih ideja, ali i koegzistentnog razgovora na sceni sa dvojicom aktera predstave: Robertom Peharom i Sašom Oručevićem. Dva apsolutno talentirana glumca ponovo su dokazala staru tezu, koju teatralci uvijek potežu kad treba govoriti o biti teatra, da je za dobro kazalište potrebno par dasaka i dva dobra glumca!

Komadina se odlučio za kombinaciju postmodernističnog minimalizma u likovno-estetskom građenju predstave i glume koja u biti ne bježi od realističnosti, ali dobrano paktira sa modernitetima poput farse, a u pojedinim trenucima čak i slepstika.

Tišina sa kojom počinje i završava predstava Dragana Komadine najstravičniji je eho mostarskih dana i noći. Dva čovjeka na pozornici, bojovnik HVOa i pripadnik Armije Republike BiH vode dijalošku parabolu punu ironije, nerijetko oplemenjenu dobrim dozama autoironije…

Tako će Komadina u pojedinim trenucima predstave autoironizirajući svoj i posao dvojice odličnih aktera govoriti polismislenom misaonošću koja negira sve i svakoga, a koja je dio mostarskog nadmetanja u duhu i one poznate logike koja proizilazi iz predratne sintagme: „…Ma tko je taj sinemaskop? Pa Velež će mu uvaliti trojku…“

Poigravajući se na pozornici logikom mostarskog duha, ironizirajući i autoironizirajući današnje življenje i pritajenost sukobljavanja po nacionalnoj crti u Mostaru Komadina i njegovi glumci nerijetko će posezati za biserjem mostarske duhovitosti, ali neće prezati, poradi bolje (???) komunikacije sa gledateljstvom i za prostaklucima, za koje nisam siguran da im u jednoj dostojanstveno postmodernističnoj fakturi ima mjesta?

Komadina i želi i hoće, a to je i izrijekom potvrdio u svojim istupima prije premijere, graditi mostove u Mostaru, a ne rušiti ih, odnosno stvarati nove nacionalističke barijere…

Međutim, to baš nije lako ni jednostavno, pogotovo ne kada se sa pozornice govori jezikom postmodernizma i neskrivene ironije… Povijesno gledano kazalište je, osobito u doba Piskatora ili Mejerholjda bilo pretvoreno u arenu izravnosti, udranosti replika, koje su sa pozornice palile mase…

Ovo postmoderno kazalište Dragana Komadine vjeruje više u trijumf mostarskog duha, a izravnost rabi samo u trenucima stvarne scenske neophodnosti. Iznimno dobro funkciniraju dijalozi dvojice ljutih protivnika iz rata, i to na tri estetske razine. Na razini ovodobnog produženog poraća, na razini razgovora na nebesima, gdje mrtvi bojovnici nastavljaju bitke iz zemaljske stvarnosti i na razini gotovo metafizičke želje da se živi ljudskije, šire, u biti: mostrarskije! Sjajni prizori, kadencionirano dozirani u ritamskom smislu sa razgovorom oko nedostajuće kave/kafe/kahve, scene koje imponiraju su svakako i one koje su upravo oko ovih tema građene na rijetko tankoćutnoj komornosti izričaja!

Smisao za nijansu, pogotovo onu ironijsku ispoljili su u finoj mjeri i Pehar i Oručević, pokazujući uzorno školovanje, a u najuspjelijim djelovima predstave i neskriveni mostarski šarm!

U formalnom smislu Komadinin minimalizam funkcionira u likovnom smislu na dvije razine: na razini vodoravnosti, sa finim simbolima zemlje, pijeska i tek jedne lopate (!?!), a u smislu scenskih okomica Komadina varira četiri motiva: imaginarij jedne podijeljene ulice razrušenog grada; poznati motiv Carinskog mosta; neke povijesne fotografije, date u ironičkom ključu, fotografije suvremenog internetskog slogana i konačno zrnaste strukture potpuno apokaliptičkih prizora…

Ritam predstave dat je velikim dijelom filmskim logiciranjem; fragmentiranom dramaturgijom dominira kratka replika, sa ubojitom završnom uskličnošću!

Završetak predstave obilježen je asocijacijama na nogomet, od domaćih navijača (Ultrasa i Rođenih) do međunarodnog plana, opet sukobljenih (!!!) strana Argentina – Brazil, pokazao je fino persifliranje ozbiljnih i teških tema, kroz ples (asocijacije na salsu !)…

Predstava koju sam gledao u ledenoj dvorani Narodnog pozorišta Mostar bila je u estetskom smislu intrigirajuća. U političkom smilu ona nije donijela ništa novo, bivajući iz prizora u prizor prilično dosadan preslik grozomorne mostarske zbilje. Ne znam kako je bilo sutradan na Maloj sceni HNK u Mostaru???

Ipak, poslije predstave chick-Lit, prvog projekta koji nije formalizirao saradnju dviju kazališnih kuća u Mostaru, ali u kojem su igrali i glumci Narodnog pozorišta Mostar u projektu HNK Mostar, ova duo dramska produkcija sa vrlo zahjevnom estetskom rafniranošću pokušava potstaknuti drugačiju klimu u Mostaru… I to na tri razine: na razini teatarske produkcije, koja u ovim financijskim nevremenima itekako imponira; na razini pokušaja gradnje (bar!) estetskih mostova između obala podijeljenog grada i konačno na razini gotovo metafizičke provokacije uspavane mostarske duhovnosti, koja mnogo duguje humoru!

Predstava Dragana Komadine nije pretenciozna, ali je u estetskom smislu itetkako zahtijevna. Zato je njen rezultat potrebno promatrati na više razina: onoj primarno estetskoj, onoj politički angažiranoj i onoj lokal-patriotskoj, mostarskoj, koja je i najzahtjevnija, jer „…nitko u svom selu nije prorokom…“

Dobro bi bilo da se nastave napori zajedničkih produkcija u Mostaru, kao jedan od putova ozdravljenja ukupnog kulturnog, a potom i šire društvenog tkiva nekada uzornog kulturnog centra ne samo u ex-jugoslavenskim već balkanskim dimenzijama promatranja stvari!

Sverazarajuća tišina koja se, režirano, pojavi u preciznim ritmovima Komadinine predstave dugo mi neće dati snu na oči.

tačno.net
Autor 21.2.2015. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija