Povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava

Autor/ica 👤Marino Badurina 19.6.2020. u 09:42

Izdvajamo

Najviše što bi se u tom pogledu moglo reći jest da historiografija nije tu da služi miru, ali bi mir svakako trebao (po)služiti slobodnoj historiografiji, njenom neostrašćenom, smirenom, od svake predratne, ratne ili postratne psihoze oslobođenom razvoju. No to na ovim prostorima ujedno ostaje i maksimalistički, čini se nedostižni, zahtjev.

Povezani članci

photo creds Marija Piroški

Povodom Deklaracije o obrani povijesne znanosti

Historiografijama bi bilo krajnje vrijeme da se, makar privremeno, odmaknu od svih viktimizirajućih intonacija i interpretacija, da shvate da povijest nije samo žrtvoslovlje, a još manje – žrtvoslavlje. Da se dokinu pozicije (prividne) moralne superiornosti koje pojedinci i skupine uzurpiraju na račun njihovih povijesnih elegija i tužbalica, kako bi se najzad skrenulo s tog prijeđenog puta „od povijesti koju pišu pobjednici, do povijesti koju pišu žrtve“ (Tony Judt). Potrebna je, ne više ni vremenska distanca, već upravo – distanca ili predah od žrtve. Nije potrebno frazerski izjednačiti sve stradalnike, već po mogućnosti obustaviti sva rudarenja i eksploatiranja žrtava, kao repromaterijala i pogonskog goriva za razne manihejske vizije povijesti i poimanje „historije kao strašnog suda“ (Latinka Perović). Povjesničari ne smiju biti brokeri na burzi žrtava.

Deklaraciju „Obranimo povijest“, javno objavljenu 14. lipnja, među prvima sam podržao i potpisao. I sam sudionik regionalnog projekta, točnije triju ljetnih škola za mlade povjesničare, doktorande i studente „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma“ što su se održavale u razdoblju 2018-2020., kao i pratećih zbornika radova, njeno donošenje shvaćam kao izraz potrebe da se stane u obranu profesije koja je u našim društvima trajno izložena povećanim političkim pritiscima, kao vid strukovne solidarnosti, kao društvenu kritiku, ali i kao poziv na daljnje promišljanje.

Ova Deklaracija po svom duhu i slovu mnoge će neizbježno podsjetiti na raniju Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017., posebno u nekim elementima, poput onoga iz točke 6. koja kaže: „Povijest je nadnacionalna“. Iako je iz stručne perspektive to gotovo samorazumljivo (premda bi možda sretnija formulacija bila „povijest je i nacionalna i nadnacionalna“), u današnjem kontekstu opet lažnih politiziranih dihotomija, poput one na osi suverenizam―globalizam, takva terminologija automatski poprima vrijednosni, politički (pri)zvuk.

No prije nego što itko iznese bilo koji od apriorističkih stavova (i osuda) valjalo bi razumjeti i podsjetiti da su svojevremeno i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i Deklaracija o zajedničkom jeziku iz 2017. suštinski imale isto izvorište, pri čemu su se i jedna i druga, premda par excellence političke, branile svojom apolitičnošću (ova druga čak do nerazumne mjere), a u stvari nisu ni mogle biti drugo nego jedna vrsta (nužno političke) reakcije na ono što se osjećalo i razumjelo kao nasilje, bilo u pravcu jezičnog stapanja ili jezičnog razdvajanja. Srodna je, smatram, geneza i ove Deklaracije. Ona je reakcija na određeno stanje političko-ideološkog pritiska na jednu znanstvenu disciplinu koja vapi za autonomijom, ali pritiska u konkretnom prostoru i vremenu, u konkretnoj politeji. Doduše, ni ova Deklaracija, kao niti jedna druga, ne precizira baš sve vrste i podrijetla tih pritisaka, čak i ako se sastavljačima i potpisnicima to čini jasnim. No nju, dakle, treba čitati i razumjeti prije svega kontekstualno. Nikakvog efekta ona neće imati ako će je jedni poželjeti spaliti, drugi je samozadovoljno podržati, a treći je pak ignorirati. Valjalo bi joj, nasuprot tome, pristupiti vrlo ozbiljno i kritički, po mogućnosti je uzeti kao povod za širu stručnu i javnu raspravu.

Ono što je, rekao bih, njena osnovna mana, točnije kontradikcija, jest upravo pokušaj izmicanja „moralno-političkim“ kriterijima, ali i istovremeno (neizbježno?) vraćanje k njima. Ona, drugim riječima, nije, ili ovom trenutku ne može ni biti, dovoljno dosljedna i radikalna. Želi relativizirati jedne dihotomije (one nacionalne ili nacionalističke), dok ustraje u nekim drugim (npr. vječiti fašizam vs. antifašizam kao prezentni vrijednosni stavovi, a ne historicistički pojmovi), iako ono što bi našoj povijesnoj znanosti danas i u budućnosti trebalo, recimo to samo na primjeru suvremene hrvatske povijesti, jest upravo analitičko dekonstruiranje – onoga što se (s figom u džepu ili bez nje) često proglašava nacionalnim, državnim, ustavnim temeljima – i antifašizma i Domovinskog rata, kao složenih, višeznačnih, multikauzalnih, u krajnjoj liniji problematičnih događaja i fenomena, premda ni po čemu iznimnih tj. onih oko kojih bi historiografija, na valu svih ostalih društvenih procesa, trebala dodatno dizati i potencirati moralnu paniku. Upravo suprotno, umjesto da se priključuje raznim zgražanjima, mržnjama, usplahirenostima zadaća historiografije bi uvijek trebala biti da stvari na svoj način – iskulira. Da im pristupa sa smirenom ironijom, a ne s pjenom na ustima. Također, reći da je nešto čemu „temelj“ ili „dio čijeg identiteta“ ne bi trebalo značiti spašavanje i eskiviranje od (opet smirenog) problematiziranja istoga. No, umjesto toga, svjedoci smo da se stvari kompromiserski, a to opet znači politički, a ne naučno, svode na formule tipa: Domovinski rat dobar – Za dom spremni loš ili antifašizam ok – komunizam not ok itd. To svojevrsno mehaničko razdvajanje i „umivanje“ povijesnih događaja i procesa također se može podvesti pod vid povijesnog revizionizma. Zbog mira u kući (ili kućama) preko povijesti se prelazi parnim valjkom i zaravnjuje ju se (gleichschaltung).

No mnogi teško shvaćaju da ako se takav pristup i logika prihvate onda će također trajno logični i očekivani biti i argumenti poput onog nedavnog (Visokog prekršajnog suda) da je Za dom spremni prihvatljiv jer asocira (samo) na Domovinski rat. Taj pozdrav je dakle „opran“ Domovinskim ratom. No kada bi se krenulo od pretpostavke da ni sam Domovinski rat nije nikakav sveti, djevičansko čisti rat u kojem je današnja Hrvatska bezgrešno začeta (jer države inače tako ne nastaju), tek onda bi bilo moguće logičnije i dosljednije pristupiti i tom notornom pozdravu koji je samo jedan simptom, a ne, kako neki žele sugerirati, (nad)uzrok svih naših problema. Politika naravno može forsirati utemeljujuće nacionalne mitove, ali historiografija ima pravo i obavezu ne slijediti je.

K tome, već izanđale teze da danas ne bismo slobodno živjeli i disali da nije tih naših oslobodilačkih ratova (od NOB-a do Domovinskog rata, sve u stilu „ne bi ti sad tu mirno sjedio i zrak udisao da nije bilo nas…“), pa, da stvar zaoštrimo, čak i ona kako bismo svi bili tako nesretni, jadni i gobavi da živimo u svijetu u kojem su pobijedili fašizam, nacizam, velikosrpski hegemonizam također su u osnovi vrlo prezentističke i manipulativne. Služe više kao vid moralne ucjene u našem – „najboljem od svih svjetova“ – nego razumijevanju bilo čega. Uostalom, možemo samo ´ladno ustvrditi da u svakom drugom svijetu (ili svjetovima) nas ili ne bi bilo, pa bi nam ionako bilo blaženo svejedno, ili bismo po prilici (pre)živjeli kao oni Andrićevi Beograđani što su 1944. strepili pred partizanskim oslobodiocima, da bi ih fra Jovan-beg Andrić umirivao: „Ne brinite. S vremenom ili ćemo mi postati kao oni, ili oni kao mi, pa će sve opet biti kao što je i bilo.“ On sam će prvi oprimjeriti tu vrstu životne filozofije. Naposljetku, ne primjećujemo da su, uslijed ovako anglosaksoniziranog i amerikaniziranog weltanschauunga, naše savjesti pretjerano opterećene, niti da smo naročito gadljivi u odnosu prema povijestima SAD-a, Velike Britanije, pa uostalom ni Francuske, Belgije itd. koje sve u sebi imaju upisane velike, rasističke genocide zbog kojih se nikada nisu posuli pepelom u mjeri i na način na koji su Nijemci to učinili zbog holokausta. Ali tko je kriv Nijemcima što su se kasno ujedinili, kasno stupili na svjetsku pozornicu, poželjeli se „svog mjesta pod suncem“ pa zakasnili i na svoj prljavi posao koji su njihovi zapadni konkurenti davno odradili. Nije svejedno obavio ti Bartolomejsku noć 1572. ili Kristalnu noć 1938. Dakle, stvar je razumljiva. Naposljetku, jasno je, holokaust nije bio samo napad na Drugoga, on je bio i svojevrsni autoimuni napad europske civilizacije na samu sebe, kidanje vlastitog živog tkiva. Ipak, ako smo mi Europljani to kao takvo osvijestili, moramo također razumjeti da jedan Indijanac, Afroamerikanac, Alžirac, Kongoanac ili Armenac u tome neće pronaći pretjerane utjehe. Ne radi se tu ni o kakvoj relativizaciji, već je poanta da, bez obzira tepali joj mi da je ona liberalna, demokratska, antifašistička itd., u osnovi mi i dalje živimo u civilizaciji koja je (ostala) – licemjerna. Nikakve priče o dobru, manjem ili većem zlu ne lišavaju nas obaveze te vrste autorefleksije. Zato je i tzv. antifašizam danas osuđen da postaje sve rubniji koncept. On naprosto koristi mrtvi kapital (kao i kapital mrtvih) te time i sam ulazi u kontekst, u ovoj Deklaraciji spomenute, samoviktimizirajuće perverzije i naslade. Krajnje pojednostavljeno rečeno: antifašizam, funkcionalno i metodološki gledano, djeluje kao samo još jedan uteg na plećima povijesne znanosti, i zato ga (u historiografiji) ne treba pretjerano zazivati. U političkoj pak sferi, te invokacije u najboljem slučaju pomalo podsjećaju na nedavne apele za pranjem ruku u vrijeme epidemije, što su potrebni samo kao podsjetnik onima koji su već ranije zanemarili elementarnu osobnu higijenu. Ali pranje ruku ne liječi ni prehladu ni karcinom. Zato bi nam umjesto već antikvarnog „antifašizma“ puno potrebniji bio dosljedni i sveobuhvatni – antifetišizam!, odbacivanje svih totema.

Dio svih tih kontradikcija ova Deklaracija detektira, ali ih ne razrješava. Ponegdje ih čak i prigrljuje. U formulacijama poput onih u kojima se traži od ministarstava (kulture i obrazovanja) i općenito vlasti „da povijest ne pretvaraju u predmet koji služi isključivo formiranju nacionalnog identiteta i širenju mržnje“ ili da mediji preko parahistoriografije „ne koriste prošlost za raspirivanje antagonističkih politika“, zapravo s druge strane implicitno sugerira uloga historiografije u gradnji mira, pomirenja, tolerancije itd. Svjedočim doduše da se, kroz neke rubne rasprave u sklopu projekta, sudionici uglavnom i nisu složili s takvim utilitarnim pristupom. Dapače, neki od eminentnih povjesničara iskazivali su i stav: „Zašto bi nas historičare uopće trebalo biti briga pridonosimo li svojim radom ratu ili miru?“ Protuslovno je dakle da jedan teret želite zbaciti, da biste odmah preuzeli neki sljedeći, a to sa sobom nosi nove (ne)znanstvene imperative i ograničenja. Najviše što bi se u tom pogledu moglo reći jest da historiografija nije tu da služi miru, ali bi mir svakako trebao (po)služiti slobodnoj historiografiji, njenom neostrašćenom, smirenom, od svake predratne, ratne ili postratne psihoze oslobođenom razvoju. No to na ovim prostorima ujedno ostaje i maksimalistički, čini se nedostižni, zahtjev.

Posebno je poticajan pasus koji kaže: „Na samoviktimizaciji se pravi paranoidna povijesna svijest koja žrtvu oslobađa svih moralnih obzira i potiče želju za osvetom. Na samosažaljenju se homogenizira nacija, zbijaju se njeni redovi, potire se pluralnost, a pojedinci i društvene grupe uklapaju se u zamišljeni ´biološki´ ili ´duhovni´ kolektiv. Uloga žrtve okamenjuje nas u prošlosti i ne dozvoljava da krenemo naprijed.“ Uistinu, historiografijama bi bilo krajnje vrijeme da se, makar privremeno, odmaknu od svih viktimizirajućih intonacija i interpretacija, da shvate da povijest nije samo žrtvoslovlje, a još manje – žrtvoslavlje. Da se dokinu pozicije (prividne) moralne superiornosti koje pojedinci i skupine uzurpiraju na račun njihovih povijesnih elegija i tužbalica, kako bi se najzad skrenulo i s tog prijeđenog puta „od povijesti koju pišu pobjednici, do povijesti koju pišu žrtve“ (Tony Judt). Potrebna je, ne više ni vremenska distanca, već upravo – distanca ili predah od žrtve. Nije potrebno frazerski izjednačiti sve stradalnike, već po mogućnosti obustaviti sva rudarenja i eksploatiranja žrtava, kao repromaterijala i pogonskog goriva za razne manihejske vizije povijesti i za poimanje „historije kao strašnog suda“ (Latinka Perović). Niti je, kako je predstavljajući Deklaraciju kazao povjesničar Milivoj Bešlin, prihvatljiva situaciju u kojoj će sudovi pisati povijest, a povjesničari suditi. Povjesničari nisu suci, a ne bi smjeli biti ni svojevrsni brokeri na burzi žrtava.

Na to se nadovezuje i vrlo važna, zapravo ključna, tražbina od parlamenata, domaćih i europskih „da prestanu donositi zakone, rezolucije, preambule i druge akte kojima se nameće ´povijesna istina´ i podobna interpretacija prošlosti.“ Ipak, nije moguće ne primijetiti da sada ovdje jedna Deklaracija protestira protiv svih drugih deklaracija te time ona, premda formalno načelna, dakle ona koja ne zalazi u konkretne narative mada se o njima implicitno ipak očituje, dijelom prihvaća pravila igre onih od kojih se historiografija teži emancipirati. Je li i to nužni kompromis s konkretnom stvarnošću? Nadalje, svaka Deklaracija, pa će tako sigurno biti i s ovom, nužno rezultira diferencijacijama, neovisno samo o sadržaju nego i o kontekstu, podtekstu, sastavljačima itd. Naravno, te podjele na polju historiografije ionako već postoje, pa je vjerojatnije da će ona i ovdje, umjesto bilo kakve promjene, naprosto samo konstatirati postojeće stanje. No možda ipak, kao kod onih filmom obloženih tableta, bude i nekih odgođenih djelovanja, no koja će opet ovisiti prije svega o političkoj konstelaciji, manje o novim i svježim historiografskim vjetrovima. Zato svi povjesničari, i oni potpisani i oni nepotpisani, ne mogu svojoj struci učiniti veću uslugu od one da na primjerima vlastite dobre prakse pokažu kako povijest treba istraživati, interpretirati, pisati i razumje(va)ti.

Naravno, angažiranost je jedna od osnovnih osobina intelektualaca, ali valja uvijek paziti da se angažiranost ne prelije u svojevrsno puko dušobrižništvo i isprazno moraliziranje. Danas se već namnožilo i previše svojevrsnih „pit bull intelektualaca“ (ili intelektualnih policajaca) što samo vrebaju i zapjenjeno i instinktivno skaču na niz pojava umjesto da vrijeme i energiju ulože kako bi te pojave, ako su u stanju, malo bolje promislili i razumjeli. Uostalom do supstancijalnih spoznajnih pomaka najčešće i ne dolazi kroz beskrajne, nerijetko besplodne invektive, rasprave i dijaloge (kako kaže Borislav Pekić „Krilatica veka je: Hleba, igara i dijaloga!“), već prije kroz osamljenički rad i promišljanje, mirnoću, gotovo zakaluđerenost, da bi se tek potom mogao početi odvijati živi unutarnji dijalog.

I ovaj dokument imat će smisla samo ako i sam bude poticaj tome.