POVODI: NAŠE SMRTI U BOSNI

Fuad Đidić
Autor 30.1.2019. u 20:21

POVODI: NAŠE SMRTI U BOSNI

Ali, zašto su smrti u Bosni danas tako strašne. Smrti su strašne jer iz naših života je nestao oslanac. Oslonac na državu, na sistem, na institucije…Iz naših života kopni osjećaj sigurnosti i izvjesnosti u budućnost. Nestaju sve one međe koje određuju život ljudi u normalnim zemljama i normalnim društvima.

Pomen na sve one koji su nas činili ponosnim Grebo, Pjevač, Kindže, Safet, Jadranka, Kemo, Dule

Nigdje smrti nisu tako posebne kao u Bosni. I nigdje smrt ne dodiruje naše živote kao ovdje. I kada neko umre mi kažamo  – “Eto, ode i on…”

I ništa više ne dodajemo. Kao da se u tim riječima sadrži sve. Cijela filozofija života i umiranja…Čitam twitter poruke napisane u prvim trenucima šoka, odmah poslije smrti Zdravka Grebe. ”Otišao je i Grebo, odlaze najbolji ….zbogom prijatelju..” I poslije toga uslijedio je veliki muk. Praznina. Ništa. Nema više slova…Trebali su sati kasnije za neko sjećanje, dužu poruku.

Mi kao da smo u tom momentu izbrojali još jednu smrt. Konstatovali jednu neumitnost. Kao da smo se složili – idemo i mi. Prije ili kasnije. I nas će smrt dotaknuti. Sjećam se kako je Jadranka Stojaković poslije smrti Keme Montena napisala ovakvu poruku – Zbogom prijatelju, eto i mene ubrzo”.

Reklo bi se – strašno!!! Živo se još sjećam Jace koja je meni u Tokiju kazala, sada posve nenadmašne riječi, kada je tog marta, 2011. godine morala napustiti grad kojeg je već dostizala radijacija. Bilo je to odmah poslije katastrofe u Fukushimi. I evo tih riječi – ”Smrt dotiče samo ono što mi volimo…Ja moram zbog toga  napustiti ovu zemlju…”

Kako sjećanja struje kroz naše živote. Pamtim koliko riječi o godišnjici kada nas je napustio Kinđe. Neko je tim povodom ovako napisao “moramo učiti španski da bi znali koga smo imali”. Ili, pamtim još nedavnu godišnjicu smrti Duška Trifunovića…Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš….”, plakala je moja kolegica i ponavljala ove riječi govoreći u pola Toronta kako one daju identitet jednoj generaciji, čine njen ponos i smisao, domovinu.

To  ljudi pamte. Te ugaone kamenove vlastitih života. U našoj povijesti nigdje ne postoje službeni kalendari onih najdražih koji nas napuštaju. Mi ih znamo napamet. I te datume kada su nas napustili ne zaboravljamo. Zašto – jer, upravo to su jedini i jaki oslonci u našim životima. Riječi onih koje se sjećamo žive kao vododijelnice u našim životima.

Mi nismo narod poput Amerikanaca koji prihvataju da neće umrijeti. Niti smo narod poput nekih drugih Anglosaksonaca koji ne žele, ili, izbjegavaju razgovor o našoj smrtnosti, o našem neumitnom kraju. Kod njih je vijest o smrti na zadnjim, a kod nas na prvim stranicama novina. Kod nas smrt se obajavljuje riječima “Jesil’ čuo…” a kod njih riječima – “Kada će biti komemoracija…Naše komemoracije su tužne i sjetne, njihove komemoracije su ispunjene memorijama. Oni tada živo pričaju lijepe zgode, ili, šale iz života pokojnika. Oni nekako skrivaju, a mi pokazujemo bol. Oni znaju da ne slijede teška vremena, a mi znamo da iza smrti ljudi u koje smo stavili svoje nade, ili svoj nacionalni ponos, svoj osjećaj digniteta i kolektivne vrijednosti, dolaze mnogo teža vremena. Oni ne vjeruju u iskušenja, a mi čvrsto vjerujemo kako će naši životi biti gorko kušani bilo sa onima sa kojim dijelimo svoj nacionalni ili građanski prostor, bilo sa institucijama ili vlastima.

Kod nas su smrti  uvijek vijesnici drugačijih možda, i radikalno drugačijih života. Smrti kod nas mogu značiti nestanak cijelih zemalja, kolektiva, partija…Kod njih smrt znači samo jedno – čovjek je zatvorio oči i otišao mirno u prisustvu svojih najbližih…I život se potom, nastavlja u njegovom socijalnom i institucionalnom okviru i ispunjenosti. Dok izgovaraju kurtoazne riječi  – “naše misli i molitve su sa preminulim…” oni znaju da potom slijedi samo još jedan – novi dan.

Mi imamo Dan mrtvih. Mi imamo Dan šehida. Među nama postoji i, nas prožima svijest o smrti. Mi redovito posjećujemo groblja i mezare. I mi u trenucima tuge, kada se osamimo, razgovaramo sa mrtvima. Mi njima kažemo našu bol. Mi ne vidimo taj nepremostivi jaz života u smrti. Ljubavi i Smrti. Jer, slušamo šapat smrti koji uvijek, negdje duboko zapreten, struji u našim životima.

Ali, zašto su smrti u Bosni danas tako strašne.

Smrti su strašne jer iz naših života nestao je oslonac. Oslonac na državu, na sistem, na institucije. Iz naših života kopni osjećaj sigurnosti i izvjesnosti u budućnost. Nestaju sve one međe koje određuju život ljudi u normalnim zemljama i normalnim društvima. Nama je međutim, ostao samo još jedan oslonac. Reklo bi se onaj poslednji. To je oslonac na ljude, na zajednicu, humanizam čovjeka.

I zbog toga, kada nestaju Ljudi, nestaje ta posljednja brana sigurnosti nas živih. Nestaje izvjesnost i garancija budućnosti koju neki sretniji narodi uživaju. Da će Vlada brinuti o tebi, o tvojoj djeci, da će Drugi biti toliko ustrajni i dosljedni da  se brinu o tebi, u trenucim potrebe, o njima. Naša budućnost nije izgrađena na izvjesnosti rasta, progresa, života, socijalne skrbi. Mi sa svakom smrti moramo sakupiti hrabrost da nastavimo dalje.

I kako najbolji nestaju iz naših života tako, u našoj viziji života ostaje sve više praznine. Nestaje stabilnost zasnovane na Djelu, Karakteru, Dignitetu, Integritetu, Žrtvi, Patriotizmu…Utisak je da Sarajevo nikada ne može popuniti te praznine kada odlaze veliki …Grebo, Kindže, Pjevač, Safet, Hase, Jadranka, Monteno, Dule…sa svakom smrti mi naše živote doživljamo umanjenim za mogućnost jednog susreta, jednog uvjerenja, jedne sigurnosti.

Kako smo samo duboko potreseni tim gubitkom oslonca.

Evo šta je nekoć napisao sjajni Dino Mustafić ukazujući na život našeg velikog Nermina Tulića, maestra iz teatra.

“Tužno je gledati kako najveća umjetnička imena u mirovini budu zaboravljeni u svojim bolestima i nevolji. Ispratio sam mnoge u takvom stanju. Otišli su ogorčeni. To se nastavlja i danas, imam duboki sram što ništa ne mogu učiniti da promijenim taj odnos. Nemoć je strašan osjećaj! “

Nama je u vrijeme katastrofe ostao samo jedan oslonac samo jedan osjećaj moći. To je oslonac na humanizam čovjeka, snagu riječi onih koji žele a ne mogu ništa učiniti.

I evo dok završavam ovaj tekst o smrti u našoj Bosni čitam dramatičan poziv za pomoć Josipu Pejakoviću “20 kruna za čovjeka” koji je napisao Nermin Tulić praćen ovim teškim riječima “državo Bosno i Hercegovino, sram te i stid bilo”.

Zato nigdje kao u Bosni – strašno je voljeti sve one koje smrt može dodirnuti.

Fuad Đidić
Autor 30.1.2019. u 20:21