PREDSTAVA: MALI MI JE OVAJ GROB

tačno.net
Autor 3.12.2014. u 12:32

PREDSTAVA: MALI MI JE OVAJ GROB

Redatelj: Dino Mustafić

Povodom sto godina od  početka Prvog svjetskog rata Schauspielhaus u Beču je naručio dramu Biljanu Srbljanović na temu Velikog rata. Tako je ona odlučila ispisati teški, hermetički i zahtjevni dramski tekst, imanentan samo ovoj snažnoj autorici. Poruke koje se iščitavaju uvijek isprepliću odnose povijesti i sadašnjosti koje posljedice ti kompleksni odnosi ostavljaju u budućnosti. Najviše propitujući njene simbole i pogled na heroje gdje dominira pitanje, tko je bio Gavrilo Princip, heroj ili zločinac? Autorica nas stavlja u nezavidan položaj jer traži od publike poznavanje političkih situacija od raspada Jugoslavije u Srbiji.

Piše: Danijela Stanojević

Autorica korespondira s gledateljima svih dobnih skupina jer oni koji nemaju informaciju o političkim zbivanjima, imaju priliku educirati se. Redatelj Dino Mustafić u zadatak je uzeo dešifriranje mogućih problema na slijedeći način. Kao majstor simbolike i kritičkog direktnog osvrta na političke prilike u bivšoj Jugoslaviji, krenuo je od temelja.

Scenografija je hladna okrutna mesnica, mjesto gdje se skladište leševi životinja, u kojoj igraju „neki likovi“ (da se poslužim slengom) koji u svojoj emotivnoj rastrojenosti, balkanizmom, balkanskim načinom i razgovorom, utječu na međusobne odluke. Tako je prikazana situacija prije početka Prvog svjetskog rata, kako bi rekao Krleža „kao Jambrek pred sužanjskim ropstvom“ naročito se to ističe u sceni kada se svi „naduvaju“ i smiju tome kako je pola garnizona ubijeno hvatajući mečiće koje Franjo Ferdinand rado gleda dok čeka da se nastavi protokol. Potresna slika raslojenog društva.

Svi elementi predstave su kroz simboliku rasutih simbola, poput puzli, sastavljeni do kraja u jednu tragičnu priču sudbina pojedinaca. Tog jadnog krhkog bića koje nosi ideal zanesenosti u neku ideju. Njihova tijela, životi, su to meso koje komadaju mediji, javnost, političari. To je sjajna redateljska slika koja uz pratnju glazbe, gotovo pa Bečku, prikazuje to komadanje i piljenje gdje se kroz operne napjeve više ili manje citiraju crtice iz novina i ta „škandalozna“ zgroženost komentara običnih građana koji opet nešto nevezano govore a vezano za atentatora Gavrila Principa.

Simbol opere ovdje daje ciničan komentar, redateljevu kritiku elitizma, koji kroz takav žanr kao što je opera u kazališnom smislu na čitavu stvar gleda s visoka. To je mjesto rezervirano za određene krugove. Umjetnost za konzervativne građane koji imaju mišljenje iznad svega i da mogu to na taj način opisivati. Najveći problem je crkve koja nema nikakvu svjetovnu ulogu, već i oni pjevaju te operne arije koje su pompozne i besmislene.

Izmjena scena na bolničkim krevetima daje jedan privid filmskih izmjena kadrova dočarava intimni trenutak koji govori o ulasku u intimu mladića. Njihovog drugarstva, dok leže Neđo (Marko Janketić) pljuje sam po sebi, tako mu kaže Gavrilo Princip. I ta je scena toliko simbolična i evocira mnoge asocijacije da sam ju komparirala s poznatom scenom iz filma „Rane“ koji je prikazivan u Zagrebu u Kinoteci početkom devedesetih, kada je nacionalizam bio toliko detaljan da se taj srpski film, prepun slenga, prevodio na hrvatski jezik.

Pukovnik(oficir Crne ruke) koji onako bijedno hoda po svojem grobu i unutar bolesničkog kreveta još je jedna od simbolika bolesne postavke društva. On u jednom trenutku kaže „mali mi je ovaj grob“, te u paničnom krahu zapovijeda da ga se shvati jer on je „dobar u duši“. Još jedna od tih bolesnih slika društva i pobrkanih pojmova, neugodnosti i jeze koja prožima gledatelja jer svi imamo predodžbu kako bi vojska trebala biti snažna odlučna i zdrava. Ovdje je suprotno, ovdje se pokazuje kukavičluk kroz tako skučeni manevar i svađu glumca (Svetozara Cvetkovića) samim sa sobom. Bezumno pušenje cigareta na straži – kojoj straži? Nema straže to je samo nervoza pred streljane, ovog bijednika kojeg se svi s olakšanjem oslobađamo. Drama pravi jasnu razliku između jednih i drugih, velikosrba i mladih zanesenjaka. Svetozar Cvetković igra Apisa kao ljigavog manipulatora koji lako iskorištava djecu za svoje mračne ciljeve. Gavrilo Princip ne kaje se što je učinio, on je ubojica, ali je i žrtva. E pa ja to neću, kaže Čubrinović a Princip se slaže: neću ni ja. “Ali bih htio uraditi nešto veliko. Nešto onako herojsko. Da smaknem makar jednog”, kaže Čubrinović. Kad bi samo imao pištolj…

U globalu gledajući cijela predstava je jedna čista psihoanaliza društva,  i nas gledatelja ovisno kojeg smo godišta i iz koje smo etape Jugoslavije ili post Jugoslavije, te koje društvene kodove nosimo. Zato smatram da je scenografija ogoljena i minimalizirana poopćena kao simbol i prepoznatljiva svima u Europi jer svima nama mesnica znači isto – butchery – mjesto za pokolj velikog broja ljudi kao što je to izgovoreno na kraju tri milijuna i šesto tisuća ljudi.

Kroz određene glumačke odnose, te sitne situacije koje su čak u publici izazivale smijeh dovodile su nas do olakšanja jer situacija prikazana na sceni dovodi nas u mnoge dileme, ali najviše u propitivanje vrijednosti čovjeka. Izvedbena umjetnost jaka je podjednako kod cijelog ansambla, ali određene društvene kodove ipak najbolje čita Sveozar Cvetković. Objedinjujući sve ono što je Dino Mustafić želio reći. Mladi glumci stoga razumiju ideju zanesenosti, ali širu sliku slabo poznaju što im uvelike pomaže da što vjernije predoče tu dječačku naivnost koja je najbolje iskoristiva u ratnim prilikama.

Nesumnjivo ovo je još jedan od snažnih tekstova Biljane Srbljanović koji provocira i potiče na diskusije, negodovanja jer zahtjeva razumijevanje situacije a kad ju razumijete onda vas udara. Neke u glavu, a neke ispod pasa.

Čitava predstava nosi umjetničku vrijednost jer je poručila mnogo toga. Uz politički pogled na ideju Jugoslavenstva kao što to Krležin „Kristoforo Kolumbo“ gleda u novi svijet gdje je sloboda konačna i neograničena, tako je i Gavrilo Princip taj idealist, koji je mislio na djevojku za koju nije znao da je poginula. Predstava je provokativna, emotivna, zanimljiva u izvedbenoj umjetnosti, ali interaktivna od onog trenutka kad nas kroz čitanje teksta i sudjelovanje u slobodi mišljenja redatelj direktno uključi u rješavanje problema.

Zadovoljila je sve umjetničke elemente i kao takva je funkcionalna u prenošenju poruke. Za mene je to da ni zbog ideje nije vrijedno ginuti, a tako ni radi ljubavi. Ta dva motiva sam iščitala kao najrealnija u tom košmaru raskomadanog mesa i govora koji je nekad bio smislen, a nekada meni vrlo dalek i stran baš kao i ova balkanska mesnica.

Predstava će se u Zagrebu ponovo prikazivati na „Gavellinim večerima“ 20. prosinca u 19.30h.

tačno.net
Autor 3.12.2014. u 12:32