Preminuo akademik Tonko Maroević: otišao je velikan kulture, istaknuti književnik, povjesničar umjetnosti i publicist

PSD, ROMINA PERITZ/JUTARNJI LIST
Autor 11.8.2020. u 22:56

Preminuo akademik Tonko Maroević: otišao je velikan kulture, istaknuti književnik, povjesničar umjetnosti i publicist

Tonko Maroević – foto: INSTITUT ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist Tonko Maroević danas poslijepodne iznenada je u 78. godini preminuo u svom domu u Starom Gradu na otoku Hvaru. Iako u umirovljeničkim danima, stalno je sudjelovao u brojnim književnim događanjima, još sinoć predstavljao jednu knjigu u Starom Gradu.

Njegovim odlaskom hrvatska kultura gubi jedno od najznačajnijih pera koje je više od pola stoljeća ispisivalo brojne zapažene i nadahnute tekstove o našoj književnosti i umjetnosti.

Akademik Maroević rođen je u Splitu 22. listopada 1941. godine. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom “Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas” (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom “Napisane slike”), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.

Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002.

Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986.; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989.; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998.; Pohvala pokudi, 1998.; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008.; Skladište mješte sklada, 2010.).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971.-95. Uskličnici (1996.) i 1996.-2019. Svjetlaci (2019.) te antologije katalonskog pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.).

Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama, prevodio s nekoliko jezika, a izabrane pjesme objavio je 2009. (Drvlje i kamenje). Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

U velikom intervjuu koji je prije dvije godine dao Jutarnjem listu rekao je kako Tina Ujevića smatra najvećim hrvatskim pjesnikom. U Držiću, smatrao je, imamo jednog od najboljih europskih dramatičara, a za Vesnu Parun je kazao da je “velika, velika” te da sumnja da i francuska i talijanska književnost imaju takvu pojavu.

– Sve me zanima. Znatiželjan sam, čitanje me nije zasitilo, uvijek nađem bogatstvo, slojevitost ako nemam ništa drugo, da se našalim, uzet ću Ariosta… Sigurno sam čovjek koji više pripada 16. stoljeću nego 21. Normalno sam čitao Hektorovića od svoje desete godine. Dosad sam ga pročitao barem deset puta…

Više sam kritičar nego pjesnik, čovjek mora imati neko osjećanje mjere. No ne prezirem vlastiti izraz. Puno sam pisao o drugima, to troši. Nešto imaginacije ode u pisanje kritičkih tekstova, nemojmo se šaliti… To su dosjetke koje posudiš drugima. Ne tužim se. Jako cijenim poeziju, osobito tuđu, pa još na stranom jeziku, i na slojevitosti vlastitog jezika – rekao je tad.

Prije dvije godine dao je i veliki intervju za Slobodnu Dalmaciju, istaknuvši kako je čitanje barem jednako važno kao i pisanje.

– Upravo se ljutim da ljudi premalo čitaju. Da čitaju, mogli bi sebe malo odmjeriti i ne misliti da su pali kao geniji. Ne želim nikoga ironizirati, svatko piše iz svoje nevolje, ako hoćemo i uskraćenosti. Sigurno postoji dekompenzativna funkcija pisanja. U najmanju ruku ostaviti trag. Mislim da je pisanje i jedan oblik svijesti.

Ukazao je i da se danas knjige lakše objavljuju, ali je dovedena u pitanje hijerarhija vrijednosti.

– Danas godišnje izlazi 50–60 romana. U mojoj mladosti su izlazila dva, tri. Svaki je bio epoha. Danas je lakše objaviti, opća pismenost se proširila, a onih stotinjak ljudi koji su objavljivali šezdesetih godina strože se odnosilo prema pisanju. Danas ljudi pišu gotovo ono što govore. Ima tu neposrednosti, ali za mene je pisanje druga stvar. Danas je puno veća kvantiteta, ali time je čak dovedena u pitanje hijerarhija vrijednosti. Gotovo da više nema mjesta za vrhove. Čak i dobro napisana knjiga darovitih ljudi, kakvih imamo, ni izdaleka ne postiže ono značenje kao kad je izišao “Kiklop” ili “Mirisi, zlato i tamjan”, “Ruke”, “Divota prašine”… – istaknuo je akademik Maroević u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

A na pitanje ima li kakvih strahova, odgovorio je: “Da se izgubim… Alzheimera se čovjek boji najviše. Da se bojim smrti, bilo bi smiješno. Umiranja se čovjek boji, ali smrti… Mogu se bojati da nisam obavio obveze prema bližnjima…”.

Slobodna Dalmacija

PSD, ROMINA PERITZ/JUTARNJI LIST
Autor 11.8.2020. u 22:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija