Preobraženja Gudelja u Podosoju

Izdvajamo

• “Mitsko Podosoje”, međutim, Gudelja ne pušta daleko u svijet, i ljubomorno ga voli sačuvati za sebe: na podosojskome guvnu ističe se pjesnikova zavičajnost, religijski ga se čita -  kao molitelja i kao “glas Boga u objavi”, kako je kazao Gudeljev prijatelje i podosojski fratar – pa okupljanje u tom malom selu, koje skoro da je odumrlo, počinje odisati samosviješću što ima takvog pjesnika, jer i samo odbija odumrijeti: grade se nove kuće, čak se i neki mladi ljudi vraćaju, pa mještani s ponosom kažu kako “Podosoje od sebe ne odustaje, kao ni Petar
• kao ni mi”.

Povezani članci

• Zaboravljene knjige
• Predstavljanje „Bosanskog atlasa ratnih zločina ’92 – ’95” u Zagrebu
• Sjećanje na genija: Mostar kojem je do Mostara stalo neće zaboraviti prijatelja Predraga Lucića
• Angelina Jolie dodijeljena zlatna značka Univerziteta u Sarajevu
• TORABI
• Esad Bajtal: RELIGIJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U BiH

Foto: B.P.

Petar Gudelj i Antun Branko Šimić rođeni su u istome, imotskom, polju; jedan u Drinovcima kod Gruda, drugi u Podosoju kod Zmijavaca, zaseocima koje dijeli državna granica, ali tvore jedinstven, mističan, tajnovit i ljekovito zelen zavičaj, profinjen i grub istodobno. ‘Preobraženja’ Antuna Branka Šimića bila su još nepročitana zbirka, tek trinaest godina stara, a sam pjesnik tek osam godina mrtav, kada se, 1933., rodio Petar Gudelj. Gotovo devet desetljeća kasnije, poslije dva rata i četiri države, Šimićeva kratka Preobraženja – onih “nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi” koje je ovjekovječio u ‘Hercegovini’ – razrasla su se u raskošan svemir Gudeljeva pjesništva i pjesničke proze, s više od trideset objavljenih knjiga, i mjestom u hrvatskome književnom kanonu koje je cijeloga života žudio, bliskom, među ostalima, Šimiću, onoliko koliko su Drinovci nadomak Podosoju.

A da je u tom Podosoju “probodeno središte svijeta”, kako je u četvrtak navečer, na trećem po redu “Mitskom Podosoju”, u magičnome ambijentu guvna konobe Karaja, rekao Gudeljev izdavač i vlasnik Školske knjige Ante Žužul – s tim bi se pjesnik zasigurno složio. “Mitsko Podosoje” pjesničko je okupljanje Gudelju u čast, u njegovu rodnom selu, koje organizira Cvit u kamenu, runovićka udruga žena “za promicanje”, kako kažu, “kvalitete života žena u svim područjima: posao, kultura, zdravlje i slobodno vrijeme.” Održava se u magičnoj podosojskoj noći, na starome zaraslom guvnu od kamenova, u ambijentu drva, vatre i kamena koji s mnogo senzibiliteta njeguje konoba Karaja, i čiji domaćini za “Mitsko Podosoje” svoje lijepo mirno mjesto, terase i zogove, osvijetle bojama iz snova.

Pa se čitaju Gudeljeve pjesme. U četvrtak su ih čitali Vedran Mlikota i Siniša Ružić; blokflautu je svirala Merjema Reuter. Na prvome “Mitskom Podosoju”, prije tri godine, bio je i Gudelj; ove godine iz svog zagrebačkog doma nije došao, uz objašnjenje: “Možeš li se ikako sjetiti kako je to, imati 90 godina?” Devedeset točno navršit će sljedeće godine; organizatori se nadaju da će ih obilježiti na četvrtome “Mitskom Podosoju”, kod crkve Svetoga Nikole, u kojoj, čulo se, želi da počiva.

Foto: B.P.

Slučaj Petra Gudelja vjerojatno najbolje svjedoči o palanaštvu ovdašnjih “nacionalnih kultura”: od pedesetih do 1990. živio je u Beogradu; od toga, gotovo dvadeset godina samo od književnosti i pisanja, ali ga je hrvatska književna recepcija svo to vrijeme, tko zna zašto, sustavno ignorirala, dok je u Srbiji mnogo objavljivao, ali nikad nije pripušten u kanon srpske književnosti, jer je, eto, Hrvat. Nakon što je 1990. došao u Hrvatsku, godine su trebale da prokrči put do književnog priznanja, ali kad je napokon stiglo, ono se čak može učiniti neumjerenim: ima onih koji Petra Gudelja smatraju “najvećim živućim hrvatskim pjesnikom”.

Kako bilo, poezija je njegova obimna, višeznačna i politematska, i može se čitati na mnogo načina: kao zavičajna, što nesumnjivo na prvome mjestu jest, nerijetko i konzervativno-eskapistička, ali, u današnjem svijetu podivljale i maligne urbanizacije, i kao govor koji od zaborava spašava svijet kakav je postojao prije nego što ga je raščarala znanost, sa svojim neumoljivim eksperimentima, dokazima i matematičkom preciznošću; mogli bismo reći da Gudeljeva poezija rekreira davno zaboravljeni osjećaj kako čovjek nije, ne može i ne smije biti, najmoćnije i najvažnije biće univerzuma – jer kad postane, a postao je, i kraj mu se bliži.

“Mitsko Podosoje”, međutim, Gudelja ne pušta daleko u svijet, i ljubomorno ga voli sačuvati za sebe: na podosojskome guvnu ističe se pjesnikova zavičajnost, religijski ga se čita –  kao molitelja i kao “glas Boga u objavi”, kako je kazao Gudeljev prijatelje i podosojski fratar – pa okupljanje u tom malom selu, koje skoro da je odumrlo, počinje odisati samosviješću što ima takvog pjesnika, jer i samo odbija odumrijeti: grade se nove kuće, čak se i neki mladi ljudi vraćaju, pa mještani s ponosom kažu kako “Podosoje od sebe ne odustaje, kao ni Petar; kao ni mi”.

Dirljivo je to, lijepo i ohrabrujuće, i ne tek površno sentimentalno: “Mitsko Podosoje” moglo bi, na stanovit način, pokazivati jedan od puteva kojim se može krenuti, želimo li se snaći u svijetu u kojemu staroga više nema, a tako nam je nasušno potrebno, i u kojemu smo zatrpani novim, a sve nam ga manje i manje treba. A Gudelj? Ne treba za njega brinuti: zvonjava njegovih riječi, teških od iskustva, odavna je u zboru pjesnika sredozemne melankolije, pjevača i pjevačica “malenih mjesta srca moga”, što su se zbila na tom komadićku zemlje i mora, od Nazorovih Postira na Braču, preko Kaštelanovih Kučića, Milićevićeva Zvečanja, Pupačićeva Slimena, Tinova Imotskog i Vrgorca, Šimićevih Drinovaca, do Ljubuškog Stojića i Dijane Burazer.