ENG
Preživjeli smo zlo, ali je i ono preživjelo
Autor/ica 👤Halil Džananović
Povezani članci
Kao da sam, iščitavajući Đozićevu zbirku, postao bogatiji ili tek oprezniji, ali, svejedno, imam osjećaj da nam pisac poručuje: Ne potapajte mržnju u mastilo, ne prosipajte tintu po bezgrešnoj bjelini, znate li kakva se fleka širi i kao spužva upija zvijezdu po zvijezdu, gušeći univerzalni san o postojanju.
Piše: Halil Džananović
U ‘zrelom životnom dobu’ s bogatim potencijalom vlastita iskustva, kozmopolitske provenijencije, javlja nam se, s prvom zbirkom kratkih priča ‘Mogu još i hoću ali neću’ Nihad Đozić… Prva zbirka je, bilo da je proza ili poezija, kao što znamo, najava novog pisca ili i najava i odjava. U slučaju Đozića preovladava prva opcija. Dakle, radi se o izuzetnom talentu i novom načinu pripovijedanja, novoj osjećajnosti ‘egzilske’ misaone poetike.
Literatura u kojoj Đozić, recimo, poput Dževada Karahasana, ne traži slavu, već sagovornika, ne istomišljenika, već kritički sposobnog čitatelja, ne rulju opijenu nestvarnom te vješto nametnutom mitologijom već individuu slobodnu od svih ljudskih zabluda, koje (ne)ljudi u ratovima sprovode, u primirjima tajno upražnjavaju, samo na druge načine. Kreativnim svjetlom, reklo bi se, na mrak oko i iz nas samih.
”Razapet” između potrebe ili unutarnjeg nagona za stvaranjem i opterećujućeg prtljaga prošlosti o kojoj je toliko toga, i na takav način, napisano da prosto udara na pamćenje autor ove knjige se, prije svega, opredijelio za autentičnost doživljaja. Očito, neopterećen sredstvima i načinom izraza, ipak se odlikuju nečim potpuno novim, orginalnim, vrijednim čitanja, kritike, pa i nagrada.
U njegovoj prozi se, naročito u nekim antologijski jakim pričama, osjeća značajan poetski preokret bh. stvaralaštva u tzv bh. dijaspori ili egzilu. Mada smo mi po tezi Dževada Karahasana već svojim rođenjem u nekoj vrsti egzila… Neopterećen idenditetom i uvijek upitnom nacionalnom prenaglašćenošću odlično se uklapa u moderne tokove europske umjetnosti.
Đozićev stil pisanja nudi osvježavajući eliksir u bh. književnosti koja u postratnom periodu svojom hiperprodukcijom sumnjivog kvaliteta, na neki način, vrijeđa samu sebe.
Poruka je nedvosmislena: Preživjeli smo zlo, ali je i ono (valjda zahvaljujući nama) preživjelo. Naprimjer, po meni, u najboljoj ikad pročitanoj (anti)ratnoj priči: ”Anatol Frans,” koja je ispričana na takav način da je prosto nemoguće da ikog iziritira. (Anti)ratna priča u kojoj dominira zvuk, ali onaj zastrašujući poslije kog tišina postaje još užasnija i neizvjesnija od ratnih zvukova kao predhodnice mržnje i smrti.
Ako bi ovu zbirku suprostavili naspram aktuelene zbilje bh. umjetnosti onda mi se čini da je to ponajbolje, već davno, kazao Oscar Wilde: ”Apsurdno je donositi pravila što bi netko trebao pročitati ili ne. Više od pola suvremene kulture ovisi o tome što ne bismo trebali pročitati.”
Jer svi oni elementi od kojih boluje postratna bh. književnost (nastala u matici ili dijaspori) su u ovoj Đozićevoj poetici eliminisani, kao što je, naprimjer: prezir drugosti, imidž žrtve, manjkavost ili upitnost talenta, nasilan izlazak iz anonimnosti.
U svom pripovijedačkom postupku autor se veoma uspješno služi unošenjem sopstvenih filozofskih teza koje su, na neki način, oplemenile ili oplodile ionako raskošno literarno polje u kom se suvereno kreće jer se u njegovim pričama uspješno prožimaju i zbilja i fikcija.
Takođe, ne mogu da prešutim da mu se, u nekim ostvarenjima, uspješno prepliće kombinacija autobiografske proze i eseja. ‘Ljudi brže stare od svoje prošlosti’, priča: ‘Fontana Di Trevi’.
Visoki dometi u neizjednačavanju likova koji veoma uvjerljivo promiču kroz njegove priče jer sve što nam Đozić nudi ima neku nestvarnu ljepotu u aktuelnoj rugobi besmisla u kom svi mi, svjesno il ne, skrnavimo vlastite rane. Ne generalizuje ni jednu temu već ostaje dosledan sebi i umjetnosti koja podrazumjeva višeslojnost kakv je uostalom i njegov stvaralački domet u štivu koje nam nudi. Čitajući Đozićeve priče povremeno nam se učini kao da se iz njih javi ona čuvena Camusova maksima:
– ‘Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.’
Ako je bit filozofije života čuđenje nad tom i takvom nerastumačenom pojavom onda je i Đozić više nego orginalan jer se veoma uspješno, počesto između redova, čudi sebi, nama, čovječanstvu dok se suvereno kreće ‘iščašenim’ vremenom u kom nadmoćno vladaju globalne slike i, nažalost, virtualna stvarnosti.“
Kod Đozića je prepoznatljiva današnja geopolitička slika prostora na kom se historija vječito poigrava sama sa sobom, zahvaljujući našoj indifirentnosti u kojoj u nedostatku vizije koristimo svako svoj brlog primitivnih mitologija.
Ali, on, Đozić ne laže ni sebe niti pak dozvoljava svojim literarnim junacima da lažu tako da je obezbjeđen od strane ‘viših sila’ da mu ne pomute skener i izvitopere angažovano pero. Đozić je, najkraće rečeno, korak naprijed u posve zamućenoj slici postratne kulture ‘naših prostora.’
Probleme koje on tretira u svojim pričama su samo sredstvo, a cilj je demistifikovati njihov uzrok. Svaka priča u ovoj zbirci tretira zasebnu temu, ali ono što ih, na neki način, povezuje je već davno definisano. Kao, naprimjer, Dekartove osnovne strasti – čuđenje, želja, ljubav, mržnja, radost i žalost, iz kojih Đozić uspješno oblikuje svoju pripovijedačku poetiku.
Đozić, takođe, veoma uspješno zadire u tabu teme i u bilo koju vrstu nasilja tako da u nekim pričama djeluje kao ubjedljiv zaštitnik moralnog kodeksa koji nam se negdje već poodavno zagubio.
Takođe, ova knjiga, na neki način, prati odrastanje naratora-pisca, sazrijevanje, traganje, samospoznaju… Vremenski, sve što bude starija ova zbirka će sve više vrijediti. Dovoljno je napomenuti da, recimo, u nekoj budućnosti rekonstrukcijom samo jedne priče: Pas i njegov najbolji prijatelj, dobit će se najuvjerljivija slika kakvi smo bili te što smo sve pogubili, odnosno kakav trag smo ostavili.
Neki čitaoci će možda u pričama ljubavne tematike primjetiti prisustvo erosa? ‘Nijedna umjetnost pa ni književnost ne može postojati bez erosa (u najširem smislu te riječi). No, odnos između književnosti i erotike kroz povijest je bio veoma različit: od perioda cenzure i autocenzure do posvemašnjeg liberalizma… Muharem Bazdulj, u tekstu: Dugo osvajanje slobode. BH Dani, 2001.)
Po ovom pitanju se takođe orginalno izjasnio Saša Stojanović, pisac i urednik kulturnog časopisa za Balkan Think: ‘Kao što je ljepota u oku promatrača, tako mislim da je pitanje Erosa ili Pornosa također u očima, odnosno u glavi čitača.’
Uostalom, pisac je sam sebi postavio najviše standarde koji se mogu postići u sferi književnosti, u uvodu u priču ‘Prvomajski uranak u podne’.
Suprostavljanje svijeta kakav jest i onog kakav bi mogao biti, jer, kako nekoć rekoh, a to i Đozić, između ostalog, potvrđuje: ljudi odavno nisu ono što jesu. Povratak bi nas bez sumnje osvježio, jedan od putokaza je i ova knjiga.
Kao da sam, iščitavajući Đozićevu zbirku, postao bogatiji ili tek oprezniji, ali, svejedno, imam osjećaj da nam pisac poručuje: Ne potapajte mržnju u mastilo, ne prosipajte tintu po bezgrešnoj bjelini, znate li kakva se fleka širi i kao spužva upija zvijezdu po zvijezdu, gušeći univerzalni san o postojanju.
Nihadova poetiku će vas prebacivati s obale na obalu i ponuditi saznanja da obale zapravo i nema. Uspješnu plovidbu i prijatan osjećaj uz liriku koju najiskrenije preporučujem.
Autor/ica 👤Halil Džananović
