Princip četrnaeste

tačno.net
Autor 28.2.2013. u 09:29

Princip četrnaeste

U toku prošle 2012. godine, pojavile su se tri nove izuzetno zanimljive knjige o Ivi Andriću. Dve je objavio Službeni glasnik: knjigu Angažovani Andrić 19441954 napisali su Ratko Peković i Slobodan Kljakić, dok je Dušan Glišović autor knjige Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 19391941. Naposletku, Akademska knjiga objavila je delo Žanete Đukić-Perišić pod naslovom Pisac i priča s podnaslovom “Stvaralačka biografija Ive Andrića”. Svaka od njih je na svoj način značajna i vredna, no ako ih čitamo jednu za drugom približiće nam posebno snažno, nekom začudnom sinergijom, jednog Andrića kog ranije nismo znali

Muharem Bazdulj

Jedna od često – da ne kažem najčešće – citiranih Andrićevih rečenica jest ona iz Znakova pored puta: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo.” (Upravo ovu rečenicu uzima i Žaneta Đukić-Perišić za moto prvog poglavlja svoje knjige Pisac i priča.) Mogli bismo reći da Andrićeva posthumna sudbina, a na fonu ove rečenice, ilustruje i dokazuje mudrost poslovice o potrebi opreza kad nešto želimo, jer nam se to što želimo može i ostvariti. Ako je u ovdašnjoj javnosti, barem u njenoj glavnoj struji, za Andrićevog života, a naročito poslije nobelovske kanonizacije, i bilo zazora oko ispitivanja šta je Andrić bio, taj se zazor poslije njegove smrti potpuno izgubio. Silne su žurnalističke, publicističke i parapublicističke stranice ispisane o Ivi Andriću, a da se Andrić nakon njihovog čitanja često znao učiniti tajnovitijim nego ranije. Ipak, čini se da dolazi vrijeme za ozbiljnije i dublje sinteze o ovom umetniku i njegovom (životu i) delu.

DEVET MILIJARDI: Tri knjige o Andriću objavljene tokom 2012. godine: Angažovani Andrić 19441954 Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića, Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 19391941 Dušana Glišovića te Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića Žanete Đukić-Perišić ozbiljno doprinose svakom istraživanju i toga šta je Andrić bio i toga šta je pisao. Knjige su, naravno, u mnogo čemu različite. Već i iz naslova Pekovićeve i Kljakićeve knjige s jedne i Glišovićeve s druge strane vidi se da se one koncentrišu na različite periode u Andrićevom životu. U tom smislu su indikativni i podnaslovi ovih dviju knjiga. Podnaslov Angažovanog Andrića glasi ovako: “Društveni rad, govori, predavanja, članci, putopisi, reportaže…”, dok Glišović svojoj knjizi daje sljedeći podnaslov: “Prilog proučavanju jugoslovenskih i srpskih političkih i kulturnih odnosa sa Nemačkom, Austro-Ugarskom i Austrijom”. (Ovdje valja pomenuti i da je kod Glišovića zapravo riječ o samo prvom tomu, iako knjiga ima blizu devet stotina stranica.) Knjiga Žanete Đukić-Perišić jest, kako i ona podnaslovom pojašnjava, “stvaralačka biografija Ive Andrića” te se ona koncentriše na cijeli Andrićev život baveći se, između ostalog, i periodima o kojima opširnije govore Glišović odnosno Peković i Kljakić. U Piscu i priči autorica, između ostalog, referira na obe ove knjige, kao i na mnoštvo drugih radova o Andriću. Pozivajući se na Bibliografiju Ive Andrića iz 2011. godine, Đukić-Perišić informiše čitaoca da je u njoj 15.631 bibliografska jedinica, a da se oko jedanaest hiljada njih odnosi na literaturu o Andriću. Jedanaest hiljada članaka, tekstova, eseja, knjiga o jednom piscu! Ima Artur Klark onu sjajnu priču koju je volio Žan Bodrijar, a koja se zove Devet milijardi Božijih imena. U njoj neki tibetanski redovnici kupuju kompjuter da bi lakše i brže ispisali devet milijardi Božijih imena, jer kad se devet milijardi Božijih imena ispiše nastupiće smak svijeta. Zapadnjaci-inžinjeri se sprdaju s njihovom vjerom, no priča, naravno, završava time što zvijezde počinju da se gase. Ima u toj priči, čini mi se, i podtekst koji varira onu famoznu frazu o šumi od koje se ne vidi drvo. Devet milijardi može biti i metafora velikog broja, onog koji je u stanju da iscrpi svaku temu, pa i veliku, pa i najveću, pa i Boga. Ako to parafraziramo u kontekstu Ive Andrića, možemo postaviti pitanje: Može li se o njemu, poslije jedanaest hiljada bibliografskih jedinica, uopšte još kazati nešto novo i otkrivalačko. Ove tri knjige, svaka na svoj način, ubjedljivo demonstriraju da može.

KRALJEVE VOJSKE: Ključni period u Andrićevom životu, ključni period – rekao bi neko – u svačijem životu, bile su te takozvane formativne godine, pozne tinejdžerske i rane dvadesete, godine pred kraj gimnazijskog i s početka fakultetskog obrazovanja. U Andrićevom slučaju, te su se godine preklopile sa istorijski prelomnim godinama uoči Prvog svjetskog rata. Pisano je već da je cijela Na Drini ćuprija nastala od jednog fragmenta o višegradskim đacima koji ljetnji raspust provode u zavičaju i krate duge noći u razgovorima na mostu. Žaneta Đukić-Perišić podsjeća nas, naravno, i na to, ali se vraća i na navedeni period u Andrićevom životu. I ona i Glišović bave se Andrićevom ulogom u Mladoj Bosni i razmatraju njegovo hapšenje nakon Sarajevskog atentata. 28. juna 1914. godine. Andrić je tog dana bio u Krakovu, a ni u prethodnim mjesecima i godinama nije ga zapravo bilo u Sarajevu. On nije neposredno učestvovao u pripremama za atentat i po svoj prilici nije ni znao da se atentat sprema. Povod za njegovo hapšenje bila je, izgleda, Prva proljetna pjesma objavljena u časopisu “Vihor”, u njegovom drugom broju za 1914. godinu. Pjesma se, dakle, zvala Prva proljetna pjesma, ali je i sam Andrić – u nekim kasnijem dokumentima – prekrštava i pamti zapravo po stihu koji se kroz pjesmu refrenski ponavlja Kad će doći Kraljeve vojske? U ratnoj groznici, habsburške vlasti i policija u pjesmu su učitali radosno iščekivanje srpske vojske prepoznavši u Kralju aktuelnog srpskog kralja. Ne sporeći analizu policijskih tumača poezije (uostalom, i sam je Andrić, kad je Kraljevina Jugoslavija uspostavljena, u molbi Skupštinskom odboru za priznanje nacionalnog rada kontekstualizovao svoju pjesmu u okvir vremena neposredno iza balkanskih ratova te post festum i sam dao za pravo policijskom čitanju vlastite poezije), pomenuta pjesma se može čitati i kao neka vrsta protivpjesme slavnom Kavafijevom Iščekivanju varvara, pjesme koja je napisana 1904. godine, punu deceniju prije Andrićeve Prve proljetne, no Andrić za Kavafijevu pjesmu u to doba nije mogao znati. Kod Kavafija se čekaju varvari sa strahom i sa rezignacijom, da bi se naposljetku, kad varvari ne dođu, pojavilo razočarenje jer su i varvari bili neko rješenje. Kod Andrića, čekaju su Kraljeve vojske, čekaju se sa čežnjom i nadom, čekaju se kao rješenje, ne neko, nego pravo rješenje, the rješenje, čekaju se, ali pjesma završava, a njih još nema. Neće se, dakle, pojaviti do kraja pjesme. Na istu melodiju pjevaju Kavafi i Andrić, samo s različitom intonacijom. Možda je do godina, njihovih: Kavafi dok pjeva ima više od četrdeset godina, a Andrić jedva dvadeset. Možda je do svijeta i do jezika: Kavafijev grčki svijet već je vidio svoje glory days, Andrićev jugoslovenski svoje je tek čekao.

JEDINI ČOVEK: Kad mu je poslije Prvog svjetskog rata priznat nacionalni rad i kad se nakon kratkog službovanja u Ministarstvu vera (u takozvanom katoličkom odeljenju) kod svog nekadašnjeg gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, zaposlio u Ministarstvu inostranih dela, kao diplomata, Andrić među tadašnjim jugoslovenskim piscima nije bio izuzetak. U diplomatiji su, između ostalih, radili i Milan Rakić i Jovan Dučić i Branko Lazarević i Rastko Petrović i Sibe Miličić i Miloš Crnjanski. U Kraljevini Jugoslaviji je, na neki način, diplomatija služila i kao zgodna književna sinekura, naročito ako bi pisci ostali na relativno niskom položaju unutar diplomatske hijerarhije. Pojednostavljeno govoreći, bio je to posao sa ne previše obaveza, a sa dovoljno vremena za pisanje. Ipak, Andrić je u tom smislu bio izuzetak jer je u diplomatiji sjajno napredovao te je 1939. godine postavljen za “opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika” Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Devetnaestog aprila te godine, Andrića je u audijenciju, prilikom predaje akreditiva primio Adolf Hitler. Komentarišući taj susret, Dušan Glišović piše: “Iako je Hitler svojim odlukama krojio istoriju i sudbinu miliona ljudi, a Andrić bio samo izvršilac odluka svoje vlade, oni su svojim funkcijama bili delovi istorijskog toka u kome je, prema hirovitoj logici istorije, najverovatnije ono što se najmanje može pretpostaviti. Tada niko od njih dvojice nije mogao da pretpostavi kako će odlični jugoslovensko-nemački odnosi završiti, na kakav ponižavajući način okončati Andrićeva diplomatska misija u Berlinu, niti da će neprikosnoveni nemački vođa skončati u bunkeru upravo ispod prostorija u kojima je primio Andrića. Pucanj Principa u nadvojvodu Ferdinanda 28. juna 1914. označen je povod za početak Prvog svetskog rata, čiji su nerešeni sporovi zaraćenih strana doveli do izbijanja njegovog nastavka, Drugog svetskog rata, koji je okončan Hitlerovim pucnjem 30. aprila 1945. sebi u glavu. Andrić je bio jedini čovek koji je lično upoznao obojicu.” Ima nečeg moćnog, nečeg otkrivalačkog u posljednjoj citiranoj rečenici. Glišović od nje ne pravi statement, ne piše je kurzivom, ne završava je uskličnikom, ali je to rečenica od koje se čovjek smrzne. Andrić je bio jedini čovjek, jedini na svijetu i u istoriji, koji je lično poznavao i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. Ta rečenica, jedna jedina, jedinstvena kao život jedinog čovjeka koji je upoznao i Principa i Hitlera, stvara filter kroz koji se Andrić može gledati na posve novi način. Njegova zatvorenost i samozatajnost, taj bijeg od “strašne reči ja” poslije Ex ponta, sve te toliko puta varirane fraze o tome kako je sve u djelu, ukažu se kao bijeg i kao skrivanje. Kod Andrića su, naime, koliko i kod Kiša, izmiješani život i literatura.

PREŽALJENA MLADOST: Puno je toga u Andrićevom životu što vrijedi gledati kroz taj filter. Njegov odnos sa Karlom Šmitom o kojem Glišović piše i istraživački i sugestivno, Šmitovo oduševljenje Andrićem, dokumentovano i u pismu ženi Ernesta Jingera, pa Biblija koju mu je poklonio, s posvetom, ali bez potpisa, to je sve Andrićev život, literarniji od literature. Pa podatak da je prvi muž Milice Babić, kasnije Andrićeve žene, Nenad Jovanović bio unuk Miška Jovanovića, jednog od zavjerenika koji je poslije Sarajevskog atentata osuđen na smrt. Jovanović je u februaru 1915. godine pogubljen zajedno sa Veljkom Čubrilovićem i Danilom Ilićem, o kojem je Andrić pisao. Miško Jovanović i počiva zajedno s Principom i Ilićem; na grobnici Vidovdanskih heroja u Sarajevu, njegovo ime je u sredini centralne kolone, na čijem vrhu je Princip, a dnu Bogdan Žerajić. Pa podatak relativno malo poznat, a o kojem opširno pišu Peković i Kljakić, da je u posljednjem broju Đilasove “Nove misli”, onom koji je zabranjen zbog Anatomije jednog morala, onom s kojim je službeno započela jedina prava disidentska priča u socijalističkoj Jugoslaviji i jedna od slavnijih takvih priča uopšte, po prvi put objavljen jedan odlomak, i to opširan, iz Andrićeve Proklete avlije. Sve su to primjeri za Andrićevu jedinstvenost. Direktni i nedvosmisleni Andrićevi iskazi o onom šta je za njega značilo mladobosanstvo nisu prečesti te jedan od njih, koji navode i Dušan Glišović i Žaneta Đukić-Perišić vrijedi široko citirati. U novembru 1934. godine, dok je u intervalu između dviju diplomatskih misija, živio u beogradskom hotelu “Ekscelsior” Andrić je dao intervju za časopis “Ideje”. Intervju je objavljen pod naslovom Ponekad se pitam da li je to neka vrsta mistične kazne za nas koji smo preživeli?, a u njemu je i ovaj fragment: “Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina.”

ONO NAŠE: Ono što nastane poslije svakog prevrata, poslije svake revolucije, njenim preživjelim prvoborcima izgleda kao neka vrsta mistične kazne. Znao je to Andrić od početka, pokazuje to i Priča iz Japana objavljena u Nemirima, priča koja je – kako bi rekao Vladimir Dedijer – duhovni testament mladobosanaca. A ipak, mada pjesnici jesu, za razliku od svih drugih ljudi, vjerni samo u nevolji i mada poslije pobjede ne uživaju u njenim plodovima nego idu da potraže ima li gdjegod koja težnja što nije izvojevana, i mada su pjesnici i urotnici svoju mladost unaprijed prežalili, nešto iz te pjesničke i urotničke mladosti ostane zauvijek, kao talog i kao suština. Na to Andrić misli kad kaže ONO NAŠE IZ 1914. GODINE. I važno je kad kaže da će se za njega, i ne samo za njega, svijet zauvijek dijeliti po tome “na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine”. I mada je navedeni intervju dao časopisu “Ideje”, časopisu desničarskom hoću reći, u citiranim rečenicama je sukus Andrićeve lojalnosti socijalističkoj Jugoslaviji, pa nije zapravo slučajno da je u SFRJ Andrić postao ono što je u Kraljevini Jugoslaviji bio Meštrović, globalno najreprezentativniji predstavnik jugoslovenske zajedničke kulture. (Ima to veze sa onim što je Andriću u jednom pismu poručio Crnjanski još 1937. godine: “Ja, bez ironije, iskreno verujem da ste Vi jedini među nama ni Srbin ni Hrvat, nego oboje”.) Ima toga i u Andrićevoj književnosti, u Smrti u Sinanovoj tekiji, recimo, ima tragova te ideje da se ključne stvari u životu (a valjda i u istoriji) dešavaju u jednom trenutku, a da se sve prije i sve poslije mjeri po tome gdje si i šta si bio u tom trenutku, na čijoj si strani bio. Ivo Andrić je znao kad je njegovom naraštaju pao taj trenutak i on se cijelog života ravnao po principu (hiljadudevetsto)četrnaeste. Veličina nekog naraštaja, neke generacije, a ne samo pojedinca, mjeri se i po sposobnosti da se prepozna taj trenutak, jedini koji je važan. I tu je možda tragedija sadašnjosti, danas, dok nas valjda tek tristotinjak dana dijeli od jedne nove četrnaeste, to što danas nema ni principa po kojem se svijet dijeli, niti ima strasti u zaklinjanju. Jedino čega u izobilju ima su horde telala i činovnika spremnih da se bez zaklanjanja iza pjesničkih sloboda i bilo kakve metaforike ufaju u prizivanje dolaska okupatorskih vojski, NATO-vih ili bilo čijih drugih.

 Vreme.rs

tačno.net
Autor 28.2.2013. u 09:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija