Prizivanje traumatične prošlosti ljudima se ne dopada

Povezani članci

• Pismo Dine Mustafića direkciji “Susreti pozorišta/kazališta Brčko NEKA FESTIVAL OVE GODINE BUDE SMOTRA BEZ STRUČNE UMJETNIČKE EVALUACIJE
• Pavle Stanišić: Na kraju ulice
• Vesna Šunjić: Ove knjige su brana protiv zaborava
• MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana
• Tokarczuk ne smije biti alibi za Handkeov revizionizam
• I kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje

Vladimir Miladinović: “Sve kvazi državice nastale na ruševinama Jugoslavije danas ističu svoje herojske prošlosti, dok u isto vreme prikrivaju zločine koje su činile u nedavnoj prošlosti, i to je specifično za sva društva u nastajanju.”

Vladimir Miladinović autor je izložbe “Knindže – Vitezovi Srpske Krajine” koja se ovih dana održava u splitskom Domu mladih, a traje do 30. travnja. Preslikavajući istoimeni strip, koji je izlazio tijekom jeseni 1991. godine u izdanju beogradske “Politike”, uz vremenski ostvaruje i likovni odmak od originala kojim otvara prostor za propitivanje propagande moćnih aparata masovnih medija. “Kao duh iz prošlosti strip se pojavljuje reproduciran u 18 crteža te ukazuje na jednu neriješenu traumu koja pripada generaciji odrasloj u devedesetima”, pojasnio je kustos izložbe Tonči Kranjčević Batalić. Miladinović je rođen 1981. godine u Beogradu gdje je diplomirao na fakultetu Primijenjenih umjetnosti, a trenutno pohađa doktorski studij na Centru za interdisciplinarne studije, odsjeku za teoriju umjetnosti i medija na Sveučilištu umjetnosti. Dobitnik je nagrade 53. Oktobarskog salona, djeluje u okviru Radne grupe Četiri lica Omarske, član je i jedan od osnivača Inicijative za suvremenu umjetnost i teoriju te se uz umjetnički bavi i znanstvenim radom.U kratkom intervjuu za STav pojašnjava zašto propituje snažnu ulogu koju masovni mediji imaju u percepciji stvarnosti, njihovu moć u stvaranju kolektivnih sjećanja, te posljedicama s kojima se s kojima se suočavamo.

Kao tinejdžer čitao si “Knindže”. Kao i kod cijele tvoje generacije, strip je zasigurno utjecao na tvoje stvaranje sjećanja o vremenu i prostoru koje prikazuje. Kao umjetnik, u kojem trenutku i zašto si se odlučio vratiti arhivima i propitati snažnu ulogu koju mediji imaju u percepciji stvarnosti?

Zanimljivo je da su reference kolektivnog pamćenja na recentnu prošlost, uglavnom sakrivene od javnosti. Nakon što su u trenutku svoje aktuelnosti obavile zadatak, a to je kreiranje stava većine naspram nekih ključnih događaja u tom trenutku, one sada leže pohranjene u arhivima kojima često nemamo slobodan pristup. Za Srbiju je još specifično i to što je veliki deo bitne arhivske građe uništen nakon smene vlasti dvehiljaditih godina. Pošto u svom radu pokušavam da raspetljam tu perfidnost mehanizama tvorbe kolektivnog sećanja, ja odlazim u one arhive koji su mi dostupni i radim sa tim dostupnim materijalima. U jednom delu rada koji je sada predstavljen u Splitu, bavio sam se režimskom štampom iz perioda devedesetih godina i njenom ulogom u ratnim zbivanjima izvan teritorija Srbije. Strip Knindže – Vitezovi srpske krajine o kome je ovde reč, samo je jedan od mnoštva medijskih proizvoda čiji je cilj bio kreiranje mišljenje i stava kod građana, u ovom slučaju prema ratu u Hrvatskoj.

Likovno gledano, precrtavanje stripa jest svojevrsan kritički odmak od originala. Možemo ga gledati kao novo čitanje, čitanje koje ostavlja prostora promišljanju sadržaja i uvjeta u kojem je nastao, kako kod tebe kao autora tako i kod publike koja se suoči s preslikom stripa. U svakom od tih čitanja uključen je i pojedinac. U jednom slučaju on je sudionik stvaranja kolektivnog sjećanja po diktatu jednog sistema, u drugom, postavljanjem i samo jednostavnog pitanja “zašto”, on dovodi u pitanje isti sistem. Možeš li prokomentirati tu moć masovnih medija u stvaranju kolektivnih sjećanja, odgovornost pojedinca te ulogu umjetnosti danas u propitivanju i razumijevanju istih?

Masovni mediji svakako igraju ogromnu ulogu u kreiranju svesti i stvaranju nekog opšteg mišljenja kod većine, ali ta njihova moć nije autonomna, mediji su samo jedan od mnoštva državnih ideoloških aparata za sprovođenje određenih ideologija u delo. Pored masovnih tu su i drugi mediji, film, vizuelna kultura, umetnost itd. Ono što se tu može postaviti kao problem jeste naša uloga u percipiranju tih proizvoda i mogućnost da im se odupremo. Očigledno da je za tako nešto potreban izvestan vremenski odmak da bismo sa određene distance doveli u pitanje sve ono u čemu smo zapravo učestvovali. S druge strane, sve te kvazi državice nastale na ruševinama Jugoslavije danas ističu svoje herojske prošlosti, dok u isto vreme prikrivaju zločine koje su činile u nedavnoj prošlosti i to je specifično za sva društva u nastajanju. Umetnost je mesto koje pruža mogućnost da se u te procese kreiranja novih nacionalnih identiteta upiše i ponešto od mnoštva neherojskih prošlosti kojima naša društva danas obiluju.

Rad Knindže proizlazi iz zajedničke nam povijesti. Izlagao si ga u Kraljevu te sada u Splitu. Jesi li zamijetio razliku u reakciji publike i javnosti kada rad predstavljaš u prostorima u kojima je original nastao, te ovdje s druge strane ondašnjeg fronta?

Reakcija na rad je bila poprilično defanzivna u oba slučaja, ali ono što je bitno je da se stvara neka vrsta nelagode. Ljudi su skloni zaboravljanju pa im se prizivanje traumatične prošlosti baš i ne dopada. Interesantno je međutim da su reakcije u ova dva po mnogo čemu različita konteksta, bile slične. U oba slučaja se na rad posmatralo iz neke pozicije žrtve, pa su pitanja recimo u Kraljevu bila zašto sam radio samo Knindže zašto ne i Super Hrvoja, dok su se u Splitu građani bunili kod lokalnih medija zbog plakata s najavom za izložbu. Dakle, izgleda da se ljudi osećaju ugodno u svojim pozicijama koje im pružaju nekakav lažni osećaj sigurnosti pa im se bilo kakvo petljanje u te pozicije čini kao neka vrsta pretnje. Ono što je bila neka osnovna ideja ove intervencije jeste upravo pokušaj da se te pozicije dovedu u pitanje.

I.M. Stav