Promocija izdanja Književne radionice Rašić u Zvonu

Povezani članci

• GRAND-PRIX 55. MESS-a ZA MEKSIČKU PREDSTAVU “SVE ŠTO TREBA JEDNOJ SJAJNOJ GLUMICI JE SJAJNA DRAMA I ŽELJA ZA USPJEHOM“
• Kolinda, nacija, emancipacija
• Danas konačna odluka o vizama za zapadni Balkan
• MANEKEN MONOFAKTURE
• Zdravstvo u raljama politike
• Tuga u Silajdžićevoj stranci: Amer Jerlagić smijenjen sa mjesta direktora Elektroprivrede

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti  Zvono u petak, 18. decemra, organizuje promociju dvije knjige u izdanju Književne radionice Rašić. Riječ je o zbirci pjesama Bojana Marjanovića “Politika, pornografija, poezija” i zbirci kolumni Marka Tomaša “Kolodvor i paranoja”.

Promocija knjiga je u 21:00 u Zvonu, Obala Maka Dizdara 10, a predstavnici/e medija moći će sa autorima razgovarati istog dana u 17:00.

O knjigama:

„Politika, pornografija, poezija“ prva je knjiga pjesama Bojana Marjanovića. Knjiga se ove jeseni pojavila u izdanju Književne radionice Rašić.

O Bojanovoj knjizi Predrag Lucić je napisao: „U Marjanovićevom suočavanju sa samim sobom i sa svijetom u sebi i oko sebe nema ničega izvještačenog ni patetičnog. Nije on od onih pisaca koji lebde iznad vanjskog svijeta niti od onih koji se skrivaju ispod artefakata kojima su nakrcali svoj unutrašnji svijet. Njegova autoironija je takva da čovjeka koji piše, pa tako i onoga koji čita, stavlja na mjesto s kojega se ne priviđa boljim nego s kojega se bolje vidi“.
Faruk Šehić je napisao i da je ova knjiga „svojevrstan pokušaj da se od intimnog svijeta, koji je tako krhak, podložan nestajanju, stvori neuništiva busija, dvorac u kojem će se moći odolijevati tonama gluposti i zla kojima smo neprekidno zalijevani od početka devedesetih pa sve do danas, a ni «svijetla budućnost» se ne čini baš svijetlom. To je knjiga u kojoj je emocija posljednje oružje, posljednja linija odbrane. Otud je samoća glavni junak ove knjige.“

Bojan Marjanović, rođen je u Užicu. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Objavio knjigu poezije „Politika, Pornografija, Poezija“ (Književna radionica Rašić, 2015). Dobitnik je NIN-ove stipendije za roman u nastajanju za 2015. godinu, kao i nagrade Laza Lazarević za neobjavljenu pripovjetku za 2013. godinu. Priče, pjesme i eseje objavljivao u periodici.

Živi u Beogradu gdje radi kao novinar u magazinu „Liceulice“, a novinske tekstove i književnu kritiku objavljuje u medijima širom regije.

“Kolodvor i paranoja” je zbirka je kolumni koje je Marko Tomaš prethodnih par godina objavljivao u sarajevskom Urban Magazinu te na zagrebačkom portalu lupiga.com.

Kolodvor i paranoja Marka Tomaša

”Mali je ovo svijet za velike snove. Sasvim je u redu biti stolica ili cvrčak”, piše u jednoj od kolumni Marko Tomaš. U tom malom svijetu, a posebno na kolumnističkom južnoslavenskom nebu posljednjih trideset godina egzistiraju isti autori. Barem iz registra onih kojima se vjeruje. Pojave koje plešu jedno ljeto, u službi određene ideologije, najčešće zaboravimo.
Novim glasovima koji posjeduju potencijal za sticanje povjerenja, rijetko se pruža prilika.
Vjerovatno živeći život koji više podsjeća na eksperiment, ljudi nastoje da ih izbjegnu onda kad mogu.
Tamo gdje se eksperimentisalo, a ne birali oni provjereni, koji sad pišu po četiri kolumne sedmično, dolazilo se do različitih rezultata. Dominantni su oni koji podrazumijevaju kolumniste/ice u pokušaju, pisanije bez društvenog angažmana i odgovornosti, ispovjedne monologe koji možda zanimaju najuže  članove njihovih porodica.
Ili pokušaj autora/ica da svijetu predoče sliku vlastitog života bolju od one kakva u realnosti jeste. Zar tome ne bi trebao da služi Facebook?

Oslobođen viška potrebe da se dopadne ili dodvori, pisac Marko Tomaš piše onako ili i bolje, kako smo navikli da se kolumne pišu.
Neobično zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da kolumne pod nazivom ”Kolodvor Marka Tomaša” mogu prva pročitati, zahvaljujući tome što se objavljuju u Urban magazinu.
Uz njih, koje su dio knjige ”Kolodvor i paranoja”, Marko Tomaš za Urban magazin piše i kolumnu ”Pravila igre”. To su i rijetki tekstovi posvećeni sportu koje sa zadovoljstvom pročitam.
Njegovo pisanje oslobođeno je namjere saopštavanja velikih istina, razotkrivanja problema čovječanstva i nuđenja rješenja za njih. Ali upravo rasterećen pretencioznosti, i u životu i u tekstu, na kraju to uspije.
Ima u svemu i nešto od generacijskog prepoznavanja, življenja života između onoga što su bila naša i očekivanja naših roditelja. Najčešće ne ispunimo ni jedno. Ali i to je dio posljedica života kao eksperimenta.
Pa tako Marko, kad mu predložim da napiše putopisnu kolumnu jer ima promociju u vojvođanskoj ravnici u kojoj je proveo dio odrastanja, pošalje ”Putopis kroz živčani slom”. I u njemu, između ostalog piše: ”Živčani slom se doživi na osnovu činjenica da ne živiš po mjeri koju su ti namijenili, da nisi postao šampion, da nisi vidio New York, da ne znaš upravljati avionom, da si se oženio zato što si napravio dijete i da mrziš svoju ženu jer je pristala na to.”

Marko se od mostarske melenholije često sklanja u nesigurne zone putovanja, pa tako po različitim kolodvorima crpi inspiraciju za istoimenu rubriku, bojeći savremenim nomadstvom vlastiti život i stranice koje ispisuje. U posljednjoj kolumni za Urban magazin piše: ”Obožavam jednu stvar, kada posjećujem svoje prijatelje, uvijek započnem čitati neku knjigu iz njihove biblioteke. Te knjige nikad ne dovršim, čitam pred spavanje, svega po nekoliko stranica, i vraćam im se kad god dođem u goste kod istih ljudi. Ponekad mislim da sebi tako želim stvoriti iluziju doma i kada sam u gostima.”

Bilo da piše o fragmentu iz vlastite mostarske svakodnevnice ili omiljenom Jazz izvođaču, kolodvorski zapisi Marka Tomaša donose i dio ukupne atmosfere u kojoj stvara te stav o njoj, oslobođen moraliziranja i potrebe za dijeljenjem lekcija. Taj autorski pristup je ‘o sebi, pri sebi’ što bi naš narod rekao, bez pokušaja polemiziranja sa zamišljenim neistomišljenikom.

Na hrvatskom portalu www.lupiga.com, Marko Tomaš objavljuje kolumnu pod nazivom ”Paranoja Marka Tomaša”.
Jedan od preduslova da kolumne sa web prostora i novinski stranica nastave svoj kvalitetan ukoričeni život jeste njihova literarna vrijednost i odmak od dnevno potrošnih tema.
Iako bi portal možda nekome bio zahvalniji prostor za obračune s  neistomišljenicima, Marko i tamo ispisuje literaturu jezikom dobrog pjesnika.
Pa ćemo umjesto gospodara tranzicije i gospodara naših života u ”Paranoji” pronaći djevojke koje vožnjom vespe stvaraju vjetar, autora koji istovremeno želi da mu svi ljudi budu prijatelji ali i da ti isti ljudi nestanu sa lica zemlje ili domovinu koja ima dlakave grudi.

Gdje god i šta god da piše, uvijek je to isti Marko, dječak zabrinut nad gubljenjem značaja nogometnog kluba koji mu je obilježio odrastanje, začuđen na koncertu ocvalih jugoslovenskih rokera koji to nikada nisu bili i koji simbolizuju sve zbog čega se država i raspala ili pjesnik koji kad napiše ”Jebi se Nina” ispiše i neke od najljepših stranica savremene ljubavne poezije.