Promocija knjige Gorana Sarića: Ruka iz krasnog Niotkud

Ruka iz krasnog Niotkud

Dva i po mjeseca kako je otišla,
a sve češće mislim na majku.
Sve češće neki mrak,
odasvud,
na me navali.
Nema više,
i baš nema,
onih telefonskih,
nedjeljom,
kao ukradenih
od Brodskoga.

Dok,
nekidan,
najednom,
ne dobih mail
iz zavičaja.

“Legla ti,
vele, iz banke,
na račun njezina zadnja penzija.
Deblokirano!”

Dugo smo,
i baš svuda po stanu,
kad dubokim usnula je snom,
tražili njenu šifru,
sve sa karticom.
Niđe!
Kao da je, i od sebe, predobro bješe sakrila.
K’o da je čujem: “Zaklela bih se da sam je
tamo,
eno baš tamo,
još juče turila!”

A sad,
kad na sve bez nje nekako svićem,
odlučila da nam pomogne.
Odozgo ili odozdo,
– iz krasnog Niotkud! –
da nas,
sijede siročiće,
malo,
tek mrvu praha nebeskog,
“uzbrdo
pogura”.