Promocija knjige “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića u Mostaru
Povezani članci
- Pjesma o muzama
- Ostavi trag u njihova sjećanja
- Predrag Kojović: Deklaracija o Hrvatima u BiH prepreka je dobrosusjedskim odnosima
- Devet naredbi Kriznog štaba FBiH: Zatvorite škole, ne idite u inozemstvo i poštujte izolaciju
- Sramota: Sud u Mostaru Pozniću i Ančiću za ubistvo 13 pripadnika Armije BiH dao po godinu dana zatvora
- Vjekoslav Perica: EMIGRACIJA IZ DRUGE GALAKSIJE
Izdavačka kuća Dobra knjiga i OKC Abrašević Mostar organiziraju promociju romana Treće lice jednine Nedžada Maksumića. Promocija će se održati 11.5.2018. (petak) u Velikoj sali OKC Abrašević u 20 sati. O knjizi će uz autora govoriti Mile Stojić i Hadžem Hajdarević. Moderator će biti Elvedin Nezirović. Odlomke iz romana govoriti će Diana Ondelj Maksumić.
Iz pogovora knjizi “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića:
‘Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan…A to što bi poneki čitatelj markacijske epizode jugoslavenske prošlosti možda izabrao i „evidentirao“ po drugačijem ključu, što bi se njegov lični mozaik prohujaloga doba na ovaj ili onaj način razlikovao od piščeva, potpuno je nevažno, barem od momenta kada „historijska istina“ postaje literatura. U slučaju Nedžada Maksumića, literatura visokih dometa.’