Promocija nove knjige ‘Kazalište krize’ prof. Snježane Banović

Nikola Vučić
Autor 12.1.2014. u 17:39

Promocija nove knjige ‘Kazalište krize’ prof. Snježane Banović

U petak, 24. siječnja 2014. godine, u dvorani Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu s početkom u 19 sati bit će upriličena promocija nove knjige hrvatske kazališne redateljice, prof. Snježane Banović, u izdanju izdavačke kuće Durieux. Knjigu će uz autoricu predstavljati Slobodan Šnajder i urednik Nenad Popović, a odlomke iz knjige čitat će Anja Šovagović – Despot i Sreten Mokrović.

Tekstovi u ovoj knjizi analiziraju nacionalnu kazališnu politiku od 19. stoljeća do danas. Autorica ukazuje na trajnu krizu uzrokovanu kroničnim nedostatkom strategije njezina razvoja i kontekstom hrvatske kazališne produk-cije u odnosu na naše susjede i druge kazališne uzore iz prošlosti. Također, dio tekstova bavi se razvojem brojnih političkih sustava iz prošlosti te njihovim snažnim utjecajem na rad Hrvatskoga narodnog kazališta, na hrvatske festivale i pozicije ključnih ličnosti iz naše kazališne prošlosti i sadašnjosti. Obuhvaća i ostale kaza- lišne subjekte u nas, a donosi i nekoliko polemika vezanih za trenutačno vrlo važne ličnosti i nositelje funkcija koji su presudno utjecali, odnosno utječu na orijentaciju hrvatske kulturne i kazališne politike. Ovo je knjiga koja se nastavlja na maestralnu autoričinu monografiju Država i njezino kazalište te se u njoj podjednako artikuliraju njene znanstveno–istraživačke sposobnosti kao i živo sudjelovanje u javnosti te brojni kvalitetni prilozi u polemikama o sudbini hrvatskog kazališta danas. Knjiga je plod ozbiljnog istraživanja i dokument fundiranog stručnog angažmana. Kao takva, sasvim će sigurno pružiti nove smjernice i postaviti nova mjerila na ovom području – stoji u uredničkoj bilješci Nenada Popovića.

 Kazalište krize, nova knjiga Snježane Banović Kao što znamo, hrvatsko je kazalište rođeno bez prave očevine to jest bez teatarskih predaka u pravom smislu riječi te je kao takvo učinilo veliki iskorak kad se (po Gavelli) rodilo u “umjetno pripremljenom gajilištu” držeći u rukama zastave “borbe protiv tuđinštine”. Pritom je, vrlo ambiciozno, njegov organizacijski model bio određen odnosom prema bečkom Burghtheatru, osnovanom na temelju ideološke inicijative – voljom Josipa II., koji je, naslanjajući se na pruske primjere, htio osnovati njemački Nationaltheater s namjerom da stvori žarište oplemenjene teatarske umjetnosti u smislu prosvjetiteljskih ideja. Za razliku od bečkog kazališnog hrama, hrvatska su javna kazališta, osim u važnim iskoracima dvadesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, preuzela ukočenu fizionomiju posluha i svojevrsnoga autizma u odnosu na prostor i vrijeme oko sebe. Nije tu pomogla ni postmoderna kao globalni umjetnički stil koji je u Europi u posljednja dva i pol desetljeća njegovao auto-refleksivnost, samosvijest, relativizam i ironiju prema aktualnim i prošlim kulturnim praksama. Baš obratno, postmoderna koja je zatresla europske kulturne institucije nikada nije dotakla temeljne ustanove hrvatske kazališne kulture. Postmodernost je možda našla svoje mjesto u hrvatskom društvu, naročito kroz izražajnu fragmentaciju socijalnih klasa i enormni porast konzumerizma, ali njegova kultura zvana postmodernizam ostala je od strane javne i još više nacionalne kulture gotovo potpuno ignorirana.

Kazalište bez očevine – ulomak iz knjige Kazalište krize:

Kao što znamo, hrvatsko je kazalište rođeno bez prave očevine to jest bez teatarskih predaka u pravom smislu riječi te je kao takvo učinilo veliki iskorak kad se (po Gavelli) rodilo u “umjetno pripremljenom gajilištu” držeći u rukama zastave “borbe protiv tuđinštine”. Pritom je, vrlo ambiciozno, njegov organizacijski model bio određen odnosom prema bečkom Burghtheatru, osnovanom na temelju ideološke inicijative – voljom Josipa II., koji je, naslanjajući se na pruske primjere, htio osnovati njemački Nationaltheater s namjerom da stvori žarište oplemenjene teatarske umjetnosti u smislu prosvjetiteljskih ideja. Za razliku od bečkog kazališnog hrama, hrvatska su javna kazališta, osim u važnim iskoracima dvadesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, preuzela ukočenu fizionomiju posluha i svojevrsnoga autizma u odnosu na prostor i vrijeme oko sebe. Nije tu pomogla ni postmoderna kao globalni umjetnički stil koji je u Europi u posljednja dva i pol desetljeća njegovao auto-refleksivnost, samosvijest, relativizam i ironiju prema aktualnim i prošlim kulturnim praksama. Baš obratno, postmoderna koja je zatresla europske kulturne institucije nikada nije dotakla temeljne ustanove hrvatske kazališne kulture. Postmodernost je možda našla svoje mjesto u hrvatskom društvu, naročito kroz izražajnu fragmentaciju socijalnih klasa i enormni porast konzumerizma, ali njegova kultura zvana postmodernizam ostala je od strane javne i još više nacionalne kulture gotovo potpuno ignorirana. (S. B.)

N.V.
foto: Julio Frangen 

Nikola Vučić
Autor 12.1.2014. u 17:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija