PULJIĆEVO POETSKO SLIKARSTVO I SLIKARSKA POEZIJA ili o umjetnosti autora Vinske mušice

Gradimir Gojer
Autor 7.1.2018. u 12:20

Izdvajamo

  • Pjesnik u slikaru i slikar u pjesniku progovaraju na slici Dvije gracije snagom Puljićeve duboko zapretane prostodušnosti i jedinstvenog, gotovo panovsko himničnog shvatanja svijeta i života na zemlji, uopće...

Povezani članci

PULJIĆEVO POETSKO SLIKARSTVO I SLIKARSKA POEZIJA ili o umjetnosti autora Vinske mušice

Foto: vecernji.ba

Od kada na ovom svijetu nema plemenitog slikara i pjesnika Vlade Puljića svaki moj odlazak u rodni Mostar odjekuje u meni tupošću praznine, nedostatkom jedinstvenog puljićevskog vrela humornosti, koja je gotovo u pravilu uvijek bila obavijena slojevima ironijskog, najčešće i autoironijskoga stava prema životu uopće…

Najveći pjesnik i slikar pejzaža i životodajnih prizorišta voda najdraže mu Bune Vlado Puljić je, ne bez ujevićevske liričnosti, puštao pjesnički poj kako svojom čvrsto u kozmopolitizam ovijanom glasnoćom odvažnosti izricanja (Prohić, op. autora), jednako tangentnom zavičajnošću u kojoj su bile dvije dominantne konstante: voda i trsovi hercegovačke loze.

Puljić je slikarske imaginative pronalazio u dubokoj poetskoj viziji svoga bunskoga zavičajnog predjela umjetničkog kozmosa.

Ovog se puta bavim njegovom slikom tuš crtežom, blago sjenčenim, ne pretjerano snažnom koloristikom Dvije gracije koje mi je taj divni pjesnik i slikar Mostara i Hercegovine darivao… Upravo prizor tih dviju gracija nosi punoću umjetničkoga vibrata koji je strujao Puljićevim venama, koji je ispunjavao njegov krvotok. Majstorskim crtežom Puljić na osoben, krajnje proživljen način donosi neskrivenu erotičku energiju dviju punokrvnih, ženskošću nabijenih svojih gracija. U poetsko sublimnom okviru odvija se ženski tankoćutna borba za svojevrstan prestiž.

Kao u cijeloj njegovoj karakterističnoj knjizi poezije Vinska mušica neki prigušeni prkos i dert hercegovačkoga smjera ispunjava ovu sliku. Tu i ima erotike, ali je u isto doba potiskuje pjesnički Puljićev suptilitet sav u nekim čudesnim glisandima bezvremenog i onostranog pristupa fenomenu života.

Kao da tom slikom Puljić rijetko eksplicitno potvrđuje poetsku dimenzioniranost svojih slika, a opet ti su prizori puni latentnog umiranja u ljepoti podrazumjevajućih imanentnih versa prepunih životodajnih voda tekućica, i trna i drače koji uspjevaju, dapače džikljaju iz kamena, vraćajući se u kamen pod naletima hercegovačke užarene sunčeve lopte.

Pjesnik u slikaru i slikar u pjesniku progovaraju na slici Dvije gracije snagom Puljićeve duboko zapretane prostodušnosti i jedinstvenog, gotovo panovsko himničnog shvatanja svijeta i života na zemlji, uopće…

VINSKA MUŠICA

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Smišljena u lubanji nara,
u njegovu kiselu mozgu
leže se i krije
iza dunje na vrhu ormara
gdje jedno godišnje doba gnjije.

Izleti kroz nevidljive ušice,
tek što u čašu uspem gutljaj vina
u zjenici evo prokletinje mušice
zaslijepi mi misao i nastane praznina.

Bilo da pijem iz bukare ili kofe
kad pišem pjesme dođe mi da smeta,
neumitna kao točka na kraju strofe
želi da okonča slike moga svijeta.

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Vlado Puljić  

Gradimir Gojer
Autor 7.1.2018. u 12:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija