Putovanje u Opatiju (drugi dio)

Milan Draško
Autor 24.5.2022. u 17:01

Putovanje u Opatiju (drugi dio)

Foto: Milan Draško

Šibenska Katedrala Sv. Jakova, sagrađena u 16. vijeku, djeluje monumentalno. Uvrštena je u UNESCO-v popis svjetskog kulturnog nasljeđa 2000. Prolazeći kroz grad sjetih se Mišine pjesme “Dalmacija u mom oku”, koju vole slušati i moje ćerke Anja i Miljana. “Vidim jata onih istih ptica/, istu zvijezdu previsoku/. Opet živi stotinama lica/, Dalmacija u mom oku”. Robusni Mišin vokal i nježni tekstovi daju neobičnu kombinaciju. Osim Miše, u Šibeniku su rođeni Vice Vukov i Arsen Dedić. Vice je po rasponu glasa podsjećao na operskog pjevača. Posebno mi se dopadaju njegove interpretacije “Bokeljske noći” i pjesme “Suza za zagorske brege”. Arsen je svestran muzičar i pjesnik, njegovi tekstovi puni nadahnuća. Kada Rade Šerbedžija recituje Arsenovu “Ne daj se Ines”, duša uzdrhti. “Pogodi na čijem sam koncertu trenutno”? Igrao sam u Italiji i nisam znao odgovor na Anjino pitanje. Arsen Dedić je gostovao u podgoričkoj knjižari “Karver”, a moja starija ćerka nije krila oduševljenje. Vratila se sa zbirkom poezije “Tvoje nježne godine”, u koju je uvrštena i “Djevojka iz moga kraja”. “Provela je noć na putu/ kojim kreću od davnina/ naši snovi prema svijetu/ s’Perkovića preko Knina/. U očima njenim more/, svjetluca joj sol u kosi/ ona ne da da je slome/, otima se i prkosi”. Od malena sam zavolio dalmatinske pjesme, opuštaju me “Vela Luka i Konoba”, neke pjesme Nene Belana, zadarske klape “Intrade”, Vinka Coce…

Legendarnog šibenskog košarkaša Dražena Petrovića gledao sam u sarajevskoj Skenderiji, 1983. godine. Dramatični mečevi sa Bosnom za titulu državnog prvaka imali su neobičan epilog. Majstorica (3. utakmica) u Šibeniku, Bosna vodi 82:81 dvije sekunde do kraja. Nakon izvođenja auta lopta stiže do Dražena, koji šutira iz teške pozicije, ometan od strane Bosninog beka Hadžića. Promašaj, komentator Vladimir Anzulović saopštava gledaocima kraj malih ekrana da je Bosna novi šampion, slavlje Sarajlija. Sudija Ilija Matijević, sa karakterističnim, dugim brkovima, trči prema zapisničkom stolu široko izmahujući rukama. Šta znači taj pokret, možda još nije kraj? Dražen protestuje smatrajući da je fauliran, Matijević pretrčava na suprotnu stranu igrališta praćen igračima domaćih. Ipak je dosudio prekršaj, slijedi izvođenje slobodnih bacanja! Oštri protesti Bosninih igrača i rukovodstva, neopisiva gužva. Devetnaestogodišnji Petrović vrlo pribrano pogađa oba bacanja, počinje veliko slavlje Šibenčana. Već sljedeći dan (nedjelja), Košarkaški savez Jugoslavije poništava utakmicu i zakazuje novi meč u Novom Sadu! Šibenka odbija da putuje, titula pripada Bosni.

Sto kilometara od Splita, grad košarke – Zadar. Ljubitelji basketa sjećaju se briljantnih nastupa Krešimira Ćosića, nakon povratka sa američkog univerziteta. Predvođeni čovjekom koji je revolucionarno unaprijedio igru teških centara i plejmejkerom Pinom Đerđom, Zadrani osvajaju dvije uzastopne titule državnog prvaka, sredinom sedamdesetih. Jugoslovenska liga bila je tada najjača u Evropi.

source: Pinterest

Na tradicionalnom šahovskom turniru “Zadar 2009” igrao sam veoma dobro, osvojivši treće mjesto. Stanovali smo u izvrsnom hotelu “Falkensteiner Club Funimation Borik”. Odlična hrana, raznovrstan švedski stol. Svako veče sam birao ribu i plodove mora. I pio bijelo vino na točenje, guštajući. Često sam prelazio most, koji vodi do Starog grada, šetao Kalelargom i posmatrao crkvu Svetog Donata iz 9. vijeka. “Kalelarga, Kalelarga/Kalelarga, moja radosti/Tu sam proveo najljepše dane/, moje mladosti”, pjevao je Tomislav Ivčić. Obožavo sam prepjev grčke pjesme “Gorka rijeka”, koju je izvodio sa Meri Cetinić. Tu  pjesmu sam stalno pjevao u autu, krajem osamdesetih, vraćajući sa iz Mostara sa randesa s Vesnom. I “Oka tvoja dva” (“Valentino”). Pjesma čudesne energije. “Kako smo se nekad/ silno voljeli”…

 Jednom sam, izlazeći iz autobusa, krenuo na suprotnu stranu i otkrio malu antikvarnicu u kratkoj, mirnoj zadarskoj ulici. Ambijent neodoljivo privlačan, dugo razgledanje okončano je kupovinom knjiga: “Šagrinska koža” (Balzak), “Zla kob” (Markes), “Na rubu pameti” (Krleža) i po jednog naslova Vladimira Nabokova i Aleksandra Dime – sina. Obradovah se kad ugledah “Naše malo misto” Miljenka Smoje.  Seriju sam gledao u djetinjstvu. Naravno, kupio sam knjigu legendarnog splitskog novinara i, s merakom, pročitao. Obožavao je fudbal i Hajduka, smatrao da je najbolji splitski fudbaler u istoriji Frane Matošić. Zanimljivu priču ispričao je velemajstor Kurajica u televizijskoj emisiji. “U vrijeme mog djetinjstva, imali smo zanimljivog podstanara u našem splitskom stanu; Vladimira Bearu”. Beara je stigao iz Dalmatinske Zagore, već je branio u Hajduku, ali nadimak “Veliki Vladimir” zaslužiće mnogo kasnije. “Brat i ja smo često šutirali loptu u prostranom hodniku, pokušavajući da savladamo Bearu, ali bez uspjeha”!

Nakon Zadra, udaljavamo se prema kopnu, što stvara nezadovoljstvo, jer je fascinacija morem raširen fenomen. “To more što ga je ugledao sa padina Velebita, dvadeset i osmog aprila 1935, prvi put u svojoj dvadeset i petoj godini, ostaće u njemu kao otkrovenje, kao san koji će nositi u sebi nekih četrdeset godina sa jednakim intenzitetom, kao kakvu tajnu, kao priviđenje o kojem se ne govori”. (“Enciklopedija mrtvih” – Danilo Kiš) Bujno zelenilo simpatičnih primorskih gradova Novi Vinodolski i Crikvenica, u blizini Rijeke, vraća mediteranski šmek. Klarić mi šalje poruku: “Čekaće te Lazar, lokalni šahista. Ima nešto sijedu bradu i neizdrživo prodoran pogled”. Zadovoljan što brzo prepoznah Lazara, krećem da rezervišem kartu za povratak. Ulazeći u njegov kombi shvatih da mi nedostaje kofer! Izletio sam i potrčao u nadi da je autobus još na stanici. Naravno, sve je bilo na mjestu, govorim da mi se prvi put događa ovakav propust. Vozač šaljivo dobacuje: “Od sada će Vam se ovo češće dešavati”!

Lazar mi, nešto kasnije, pokazuje naselje Volosko ispod magistrale, starije od same Opatije. Prolazimo pored velikog hotela “Paris”, u centru Opatije, koji je godinama zatvoren. Neobično za ovako lijep grad da prostor ostaje neiskorišćen. Lazar je četvrt vijeka radio kao kuhar u hotelu “Kristal”. Govori sa posebnim užitkom da su u Opatiji boravili Isidora Dankan i Sergej Jesenjin i da je soba gdje su odsjeli zadržala tadašnji izgled. Obožava Jesenjina, umjesto odgovora recitujem  stihove iz “Crnog čovjeka”. “Bio je divan, uz to poeta/, mada s nevelikom al, ozbiljnom snagom/, i neku ženu od preko četrest leta/, zvao je laficom i svojom dragom”. Ponovo sam vidio Lazara pri kraju turnira, kada mi otkriva da je izdao dvije zbirke poezije: “U moru tišine” i “Ptica u žici”. U bašti hotela “Adriatik” zatičem velemajstore Bojana Kurajicu, Emira Dizdarevića i Zlatka Klarića, dobro raspoložene. Na stolu butelja Merlota, vino dobrodošlice, kako reče Klarić.  Već je pola deset, lijepo veče, bez glasne muzike i buke. Naš razgovor naglo prekida efektan vatromet. Šta li je povod, pitali smo se grimasama i pogledima?

Uskoro saznajemo da se slavi jubilej; 170 godina od početka turizma u Opatiji. Već u vrijeme Mletačke Republike važila je za interesantnu destinaciju. Kampoformijskim mirom 1797. Mletačka Republika gubi nezavisnost, Napoleon I Bonaparta ustupa je Austriji. Procvat Opatije vezuje se za austro-ugarsku epohu. Početkom turizma smatra se izgradnja vile “Angiolina” (1844) na atraktivnom mjestu, usred botaničkog parka. Vlasnik vile, riječki veletrgovac Iginio Scarpa, nazvao je po svojoj pokojnoj supruzi. Dolaskom riječkih patricija Iginia i njegovog sina Paola i otvaranjem vile, Opatija otvara vrata čitavom nizu gostiju i putnika. Carica Marija Ana, supruga bivšeg cara Ferdinanda I provela je u tri mjeseca u vili (1860), što je skrenulo pažnju bečke aristrokatije na ovaj grad.

Foto: lust-auf-kroatien.de

Boravak u Opatiji dugo ću pamtiti kao praznik ljepote i šarma!

Milan Draško
Autor 24.5.2022. u 17:01