Putovis (2)

Goran Sarić
Autor 24.8.2015. u 09:54

Putovis  (2)

 

(Zelena špilja, Stinava, Budikovac…)

Ujutro odlazimo do Milne, odakle ćemo se brodicom otisnuti na  izlet do čuvene uvale, i male plaže Stinava i kupališta Budikovac, te nadaleko poznate Zelene špilje. Tačno u zakazanu uru pojave se brodica i vodič Lino, bradica, simpatični i mladoliki četrdesetogodišnjak.

(Primijetio sam da ovdje mnogi muškarci, a naročito žene, izgledaju mlađi nego što zapravo jesu. Slava vinu, moru, i njegovim plodovima!)

Na putu do Stinave, pod “tankim” hladom cerade, Lino i ja brzo zapodjenemo eglen o zajedničkoj muci zvanoj – giht. I dok je meni u dobra doba uspio da, ako ne baš savladam, onda barem iskontrolišem tu napast izazvanu, kažu, žderativom i lokativom (šifra: hedonizam), dobri Lino mi se jada da ga ta opaka bolešćina sve češće spopada. “Ne mogu ti ja, moj Hercegovac,” tužno veli, “bez vina i rakije. Naročito u dugim zimskim misecima.” Razumijem ga, sto posto. Jer sad je sve lijepo i krasno, no kad minu vrućine i lito, odu turisti, a navale kiša i bura – u našem malom mistu – kraj onakve vugave, i viškog plavca! – propio bi se ma i najžešći borac ISIL-a!

Ipak mu dajem nekoliko “mudrih” savjeta, unaprijed znajući da od toga neće biti nikakvoga ferka.

Stinava spada u red najljepših uvalica koje su ove, u Jadran zaljubljene oči, ikada vidjele. Uski prolaz između dva grebena, a more mrko i duboko. Zagnjuriš glavu cenat ispod površine, i nama’ vidiš tamni bezdan dna. A plažica – prava bombolica! Jedini zajeb je velika gužva. Razočaran, zamišljam kako bi ovdje bilo prelijepo doći u ranu jesen, ili mlado proljeće, sa svojom ljubavi prostrijeti dekicu, i, nepomičan, slušati tišinu mora. Nema onih “dosadnih” Čehinja, Ruskinja, Engleskinja, vitkih i gordih Dalmatinki…

A šta ti je, kad pasaš pola vijeka, drugo i ostalo?!

 

Lijep je i Budikovac, ali na sasvim drugi način: pust, s lijepim plićakom i ne odveć krupnim kamenom, priziva u sjećanje Defoovog “Robinsona krusa”. Pošto nas Lino ostavlja na par sati, izdvajamo se od rijetkih kupača, i tražimo hlad. A kad ga – malo lijevo, pa preko skliskih stijena – nađemo, “sve četiri” uzrak! “Lijeni” sahat kasnije, plaho žedni, odlazimo pred jednu kolibicu, improvizirani restorančić, na vrhu plaže. Primitivno, ma baš slatko – kao da ju je sklepao Robinzonov Petko! Od gazdaričine kćerkice, koja mi smjerno prilazi s košaricom u ruci, kupujem školjkicu. Ja njoj par kuna, a ona meni, zauzvrat, sjaj u okicama, silnu sreću pazarom dok na dlanu gleda tih nekoliko parica.

Poslije ćutke zurimo u pučinu, uz Pan da osvježi dan. Nije baš kao na Stinavi, nema ni one dekice, ali eno jedne u toplesu, i u daljini bilog galeba. Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat…

Odlazak u Zelenu špilju, što bi rekla jedna frendica, “vrijedan svake pare”. Samo, puno nas je na čamcu, pa moram pazit’ da se prevalim. Ostali skaču u studenu, suncem nikad ogrijanu vodu. Neka ih, nek’ samo skaču! Nasmrzav’o sam se ja dosta, kao dječak, u mojoj Neretvi. Dosta mi je studene vode za dva, tri života.

Na “krovu” pećine vidi se jedna rupa, kroz koju prolazi tanaak snop svjetlosti koji se dolje, na vodi, oslikava u neobičnoj zelenoj boji. Otud ime ovoj pećini u kojoj se, kako čujemo, katkad održavaju koncerti, pa i večeri poezije.

 

Naveče, gladni vuci s Prenja, po preporuci Damira iz Buybooka, odlazimo u gostionu “Vis”. Ona se nalazi na samoj rivi. Osnovana je 1946. godine, radi tek od predveče, ima svega desetak stolova, i uvijek je puna. A sadašnji gazda, unuk prvog vlasnika, nam zaneseno priča o jelima sa menija. Većinom su, veli, pravljena po receptima njegove bake none. Priča i o vinima, cijelom otoku. Ovim Višanima ne treba bolji (vele)poslanik, dumam, i naručim ono što nam je preporučio. I sve stvarno bješe kako je rekao, sjajno: hobotnica na salatu, rižoto i, finale, riba gof – kao da ti je maločas iz plićaka iskočila u tanjir!

A pola ure poslije, kao “desert”: koncert klape Šufit (što na dalmatinskom znači: potkrovlje). I to na otvorenom, među zidinama stare utvrde Batarija.

Cijelo vrijeme ćutim da mi tu, na praznoj stolici s desne strane, sjedi otac Ješo, Jeremije, veliki ljubitelj Dalmacije, Hajduka, i klapske pjesme. Pjesme o moru, burama i neverama, mornarima, ljudima kojih više nema. I, meni večeras fali jedan, ma silno moj, koga odavno nema. Plačipička, veliš? Muškarci ne plaču!

Poslije, na terasici apartmana: svjetionik na ulazu u luku, i vesele točkice na čoji neboskona. Bohtimo, i pijuckamo. Pospani, vinom slatko “išamarani”, a ne da nam se u krevet. Carpe diem. Zgrabi dan. I noć. I noć!, dere se veseli luđak u meni.

 

Goran Sarić
Autor 24.8.2015. u 09:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija