Putujuća izložba “ŽENE OTPORA-DONE RESISTENTE” iz Španjolske, Italije, Francuske, Njemačke, Belgije, Hrvatske i Portugala u Puli

Povezani članci

• STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?
• PETAR GUDELJ (1933): ZEMLJA U JEZIKU
• Razvaline socijalizma
• Svjetska premijera dokumentarnog filma Tijelo/Body, o ženi koja se svojim neukrotivim duhom bori s nizom rijetkih autoimunih bolesti
• Božica Jelušić: NAČELNOST
• Fenomenologija I (E. Huserl)

(Foto: arhiva SABA RH)

U Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli izložba je otvorena od 23. rujna do 16. listopada 2022. godine

U Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli od 23. rujna do 16. listopada ove godine bit će otvorena putujuća izložba “ŽENE OTPORA -DONE RESISTENTE” u borbi žena protiv fašizma. Riječ je o izložbi fotografija i zapisa žena boraca iz Španjolske, Italije, Francuske, Njemačke, Belgije, Hrvatske i Portugala koje su se borile protiv fašizma. Izložbu je organizirala Udruga za obnovu sjećanja Asociación para la Recuperación de la Memoria Histórica (ARMAH) i u razdoblju do 30. rujna bit će otvorena od 9 do 21 sati, a od 1. do 16. listopada od 9 do 17 sati. To prilika za mnogobrojne škole i fakultete u Hrvatskoj da posjete Pulu i pogledaju nesvakidašnju i zanimljivu izložbu, a to mogu učiniti i drugi posjetitelji, osobito povjesničari koji se bave temom iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, izložene su fotografije iz predratnog razdoblja, npr. Građanskog rata u Španjolskoj. Na izložbi su nazočni članovi ARMAH-a i poznati istraživači koji itekako mogu pomoći onima koje zanima tema “Otpor žena protiv fašizma”.

Iz 160 masovnih grobnica izvadili 1 500 identificiranih tijela

(Foto: Wikipedia) Španjolski građanski rat 1936. – 1939.

Na otvorenju izložbe glasnogovornica ARMAH-a Carmen Garcia-Podeja je, uz ostalo, rekla da je njihova udruga za obnovu povijesnog sjećanja u mjestu Priaranza del Bierzo (Leon) 2000. godine iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci trinaest republikanaca koje je 1936. smaknula skupina falangističkih militanata. Brojni stanovnici okupili su se kako bi tražili pomoć u potrazi za članovima svojih obitelji, žrtava fašizma. Tako je nastala Asociación para la Recuperación de la Memoria Histórica, koja je na sebe preuzela potragu za tim, do tada obespravljenim ljudima. Rezultat je više od 1 500 identificiranih tijela u više od 160 masovnih grobnica. ARMAH trenutačno istražuje više od 250 slučajeva. No, da stariju generaciju podsjetim, a mlađu upoznam s krvavim građanskim ratom u Španjolskoj koji je potrajao od 17. srpnja 1936. do 1. travnja 1939. godine. Na strani onih koji se borili protiv fašističke vojske na čelu s Franciscom Paolinom Hermenegildom Teoudulom y Bahamondeom Pardomom, poznatijim kao Francisco Franco (Ferrol, 4.12.1892. – Madrid, 20.11.1975.). Među dragovoljcima, koji su se borili na strani španjolskih antifašista, bilo je mnogih iz drugih europskih zemalja, čak i kontinenata. Zanimljivo da je iz bivše Jugoslavije bilo 1 052 dragovoljca, od toga 48 % Hrvata, 23 % Slovenaca, 18 % Srba, 2,3 % Crnogoraca i 1,5 % Makedonaca.

Koliko je ljudi poginulo: 100 000, 200 000 ili 500 000 do milijun?

Postoje različite brojke koliko je ljudi poginulo u građanskom ratu u Španjolskoj. Nikako da se povjesničari, pisci i novinari dogovore, a idealno bi bilo da se političari (desničari i ljevičari) ne pačaju u povijesne teme. U jednom su svi suglasni: previše ljudi, naročito civila, poginulo je krivicom Francove fašističke politike i koji je veoma često salutirao poznatim fašističko-nacističkim pozdravom. Prema španjolskim izvorima, Francova fašistička vojska pobila je više o 100 000 civila (neki navode čak 200 000), dok je na obje strane poginulo od 500 000 do milijun ljudi. Međutim, za tako velike žrtve rata ne postoji adekvatna dokumentacija, pa se ne može utvrditi točan broj poginulih.

Partizanska bolnica u Vukelićima – jedan od suvlasnika kuće je četnik

Na izložbi u Puli prikazan je lik antifašistkinje Jelene Jančić Starc (1914. – 1991.), komesarice u rukovođenju partizanske bolnice (1942. – 1944.) u Drežnici u Gorskom kotaru. Otišao sam dalje o toj hrabroj i nezaboravnoj partizanki Jeli. Naime, u njenoj knjizi memoara “Partizanska bolnica u Drežnici! (Historijski arhiv Karlovac, 1983.), Jelena Jančić Starc piše da je bila komesarica Partizanske bolnice br. 7. Zatim, nastavlja: “U Vekelićima nalazimo samo jednu neizgorjelu kuću. Bila je jedina takva u čitavom kraju. Kuća Nikole Vukelića Pakule. Brat mu je četnik, pop. Znači, bio je i on tu i spasao kuću. Ipak, dobro će nam doći za bolnicu. Pomalo se sakuplja narod. Silazi s planine noseći suđe, robu, pokrivače. Svatko razgleda svoje kućište. Djeca pronalaze čavle u pepelu. Nekad i to će trebati za novu kuću (…)”. Nakon smrti Jelena Jančić Starc sahranjena je na Židovskom groblju na Mirogoju u Zagrebu. Držim da će biti zanimljivo da spomenem velikog čovjeka, borca NOP-a i zapovjednika koji je bio vezan za selo Vukeliće i mjesto Drežnice u kome su uglavnom živjeli stanovnici srpske nacionalnosti. Riječ je o Savi Vukeliću (Drežnice, 27. siječnja 1917. – Rijeka, 25. kolovoza 1974.), prvom komandantu proslavljene 43. istarske divizije NOVJ koja je formirana u Čabru u Gorskom kotaru, 25. kolovoza 1944., a komesar je bio Josip Joža Škočilić. Nakon svršetka rata Savo Vukelić postao je general-pukovnik, narodni heroj Jugoslavije i zapovjednik Garnizona u Nišu.

General pukovnik Savo Vukelić hvalio moju partizansku obitelj

U vrijeme kada je obnašao tu vojnu dužnost, u istom gradu 1963./64. služio sam vojni rok. Prigodom jedne proslave u Nišu, prišao sam mom zapovjedniku, što se  nazočnim časnicima nije dopalo, a naročito mom komandiru čete, kapetanu Dušanu Pejakoviću, koji me istoga dana, nakon svečanosti, pozvao na raport. Ali to nije važno koliko da sam se usudio obratiti generalu Vukeliću da je moj otac Josip Černjul Rašan bio komandir 3. čete u njegovoj diviziji, a njegova petorica braće, moji stričevi, od kojih su Antona Toneta u zaseoku Rašani ubili njemački vojnici, a Jakomita i talijanski karabinjeri u Moščeničkoj Dragi u istočnom dijelu Istarskog poluotoka. Zapovjednik niškog garnizona desnom rukom me pogladio po glavi i pred časnicima rekao: “Otac Josip bio je rudar, vojni rok je služio u Talijanskoj vojsci jer je Istra bila pod fašističkom vlašću i zato je kao borac znao pucati iz više oružja… i postao je komandir čete koja je imala posebne i opasne zadatke! Od ostalih svojih stričeva čuo sam da je Jakomito hrabro poginuo u napadu na karabinjersku stanicu u Moščeničkoj Dragi i iznenadilo me ubojstvo Antona kojeg je izdao neki domaći, Hrvat, iz obližnjeg sela… Došli su njemački vojnici u blizini rodne kuće i ubili ga… “Budi ponosan na svog oca i stričeve!!”- rekao je general Vuković, a časnici su zapanjeni zijevali. Jedino su vojnici na fešti počeli čestitati na riječima koje je o mojoj partizanskoj obitelji kazao general Savo Vukelić. Samo sedam godina kasnije privremeno sam premješten u dopisništvo Večernjeg lista u Rijeku, gdje sam bio novinar i voditelj. Budući da sam znao da u tom gradu živi general pukovnik Savo Vukelić zamolio sam ga da napravim intervjuu o 43. istarskoj diviziji što je on rado je prihvatio.

Talijanski fašisti iskopali oči organizatorici NOP-a Ruži Petrović

(Foto: Wikipedia) Spomenik Ruži Petrović u Puli

O zvjerskim ubojstvima i spaljivanju istarskih sela koja su počinili talijanski fašisti s domaćim izdajicama talijanski povjesničari ne govore, ne pišu članke, ne objavljuju knjige i ne snimaju radio i televizijske emisije te igrane filmove!!! Zato obilno objavljuju knjižurine u žrtvama fojbi (kraških jama) u okolici Trsta, Istri i okolici Rijeke, dakako ubojice su partizani, komunisti i pripadnici OZNA-e, a glavni krivac je maršal Tito. To isto ili slično čine njihova “braća” po fašističkoj ideologiji – veliki broj proustaških medija i nemali broj povjesničara!!Da imaju samo malko, bokunić poštenja objavili bi barem jedan, dva članka o pokoljima svojih heroja Benita Mussolinija Ducea i Ante Pavelića. Opisat ću samo jednu od najzvjerskijih zlodjela talijanskih i “domaćih” fašista u Istri. Ruža Petrović, rođena Roža Hrelja (Hreljini kraj Cera, 17.10.1911. – Pula, 24.8.1958.), domaćica, antifašistkinja i organizatorica NOP-a na Svetičenštini. Nakon prvog braka, drugi put se udala za Vazmoslava Petrovića, zvanog Pašvalin iz sela Režanci. Karabinjeri iz Garnizona u Svetvinčentu (narod ga uglavnom zove Savičenta), do jednog članovi Talijanske fašističke stranke u marionetskoj državici, poznatoj kao Repubblica d’Salo, 22. srpnja 1944. godine krenuli su u selo Režance i upali u kuću obitelji Petrović, misleći da će uhititi Ružina muža Vazmoslava. I, nakon što ga nisu našli pretresli su dom, a poslije je uhitili i odvezli u svetivinčentski garnizon i pritvorili. Cijelu noć su je ispitivali da im kaže gdje su partizani (partigiani), a kada im nije izustila ni jednu besidu počeli su je mučiti, a potom pustili da pođe svojoj kući. Na putu, međutim, srela ju je skupina “domaćih” fašistona i vezali je za stablo jasena i iživljavali se nad njom. U jednom trenutku jedan od prokletih fašistona uzeo je nož i iskopao joj oči, a zatim su svi otišli. Raskrvavljenu i slijepu šjoru Rožu našli su zaprepašteni seljani i odveli u Režance, a potom u pulsku bolnici gdje ostala na liječenju više od dva mjeseca.

Ruža Petrović je upoznala pjesnika i partizana Vladimira Nazora u Zagrebu

O tom zločinačkom činu ubrzo su saznali stanovnici Svetvinčenta i okolnih sela, zatim njeno rodno selo Hreljini te se proširilo po cijeloj Istri, pa čak u većem dijelu Hrvatske. Ona je, naime, ostala hrabra i nastavila raditi za Narodnooslobodilački pokret, a za partizane plela je bičve (čarape) i maje (majice). Nakon svršetka rata s delegacijom žena Istre otputovala je u lipnju 1945. godine u Zagreb u kome se održao Kongres žena Hrvatske. Istrijanska heroina bila je u središtu pažnje, a velika čast joj se pružila kada se rukovala i upoznala sa starim pjesnikom i partizanom Vladimirom Nazorom, koji je, govorile su tadašnje sudionice kongresa, bio strašno uzrujan što su fašisti učinili toj hrabroj ženi i majci. Uostalom, Roža je odavno znala da je Vladimir Nazor radio i živo u Istri. Predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske živio je u Istri od 1903. do 1918., dakle punih 15 godina. Istri je posvetio djela “Veli Jože”, “Istarske priče” i dr. Inspirirala ga je Arena koju je opjevao u pjesmi Divić grad. Ruža Petrović je osnovala Udruženje slijepih u Puli i bila potpredsjednica. Umrla je veoma mlada, u 47. godini i sahranjena na groblju Monte Giro u Puli. Podignut joj je spomenik na mjestu gdje joj je fašistički krvnik iskopao oba oka. Spomen-poprsje postavljeno je u Titovom parku u Puli, a njezino ime nosi Dom za nezbrinutu djecu u Puli, te ulice i trgovi u brojnim istarskim gradovima i mjestima.

U NOB-u je sudjelovalo 43 000 žena, 4 579 poginulo i 1 899 ratnih invalida

Premda na pulskoj izložbi “Žene otpora – Done resistenti” nismo zamijetili da piše koliko se hrvatskih žena borilo protiv fašizma, smatrao sam da je poželjno ponovno kazati podatke koje je novinar Bojan Miroslavljev u svom napisu “Povodi – žene u Narodnooslobodilačkoj borbi” objavio na portalu SABA RH 9. ožujka ove godine. Naime, iz Hrvatske je u NOB-u sudjelovalo 43 600 žena, od toga 4 579 je poginulo, 1 899 je ratnih invalida. Nositeljica Partizanske spomenice 1941. su 772 žene, a narodnim herojima proglašeno je osamnaest žena. To su Rajka Baković, Olga Ban, Anka Berus, Persa Bosanac, Anka Butorac, Nada Dimić, Kata Dumbović, Ljubica Gerovac, Milka Kljajić, Dragica Končar, Milka Kufrin, Anka Pađen, Kata Pejnović, Smilja Radošević Pokrajac, Ivanka Trohar, Savka Jakovina, Sonja Marinković i Marija Vidović Abesinka.

Slava Vam!  

SABA.RH